N. Babić: Turska stala uz Iran protiv SAD

„Iran je naš važan partner i nastavićemo saradnju s njim, uprkos nekim neslaganjima”, poručio je Čavušoglu

Tursko-iranski odnosi su decenijama bili napeti, naročito kada je 1987. Turska izrazila sumnje u veze Irana s Kurdistanskom radničkom strankom (PKK), kada je Teheran snažno protestovao protiv turskog bombardovanja iračkih sela na sjeveru ove zemlje. Iran je osudio ovaj napad i nazvao ga kršenjem suvereniteta Iraka, iako je tada bio u ratu s tom zemljom, a iranska vojska je uspjela zauzeti dio južnog Iraka.

Iran se protivio turskoj intervenciji jer su vazdušni napadi izvršeni protiv kurdskih oružanih grupa koje su se borile protiv vojske Sadama Husseina, dok su na drugoj strani sarađivale s Iranom kako bi se suzbila iranska kurdska pobuna. Ovo složeno isprepletanje domaćih i međunarodnih raznih kurdskih frakcija je izazvalo poteškoće u odnosima Turske i Irana tokom narednih godina. Međutim, 1992. godine su turski i iranski političari postupno došli do zajedničkog stava o kurdskim militantnim grupama, jer su s teritorija Iraka Kurdi počeli napadati ne samo Tursku nego i Iran.

Kao odgovor, Iran se pridružio turskim operacijama i počeo da bombarduje područje sjevernog Iraka. Godine 1993. Iran je prihvatio prijedlog Turske za saradnju u području regionalne bezbednosti, a podržao je i turski stav o kategoričkom nepriznavanju nezavisnosti iračkog Kurdistana.

Nije samo pitanje Kurdistana koje je vezalo Ankaru i Teheran. Turska se, na primjer, nikada nije dosljedno pridržavala zapadnih ni međunarodnih sankcija nametnutih Islamskoj Republici i bilateralna trgovina se oštro povećala tokom 2000-ih. Turski godišnji izvoz u Iran se od 2001. do 2011. povećao s 361 miliona dolara na 3,5 milijarde dolara. Za isto vrijeme se iranski izvoz u Tursku povećao s 840 miliona dolara na 12,4 milijardi dolara u 2011. Turska uvozi prirodni gas iz Irana i to oko 10 milijardi kubnih metara godišnje, što pokriva 30 odsto njenih potreba, a 2001. je izgrađen i naftovod od Tabriza u Iranu do Ankare.

Turska je odigrala i veliku ulogu u osiguravanju iranskog izvoza u zamjenu za zlato, kada je Iran bio pod sankcijama Ujedinjenih nacija, čime Ankara dala veliki doprinos opstanku iranske ekonomije.

Najnovije zbližavanje se dogodilo nakon što su Kurdi najavili uspostavljanje nezavisnog entiteta na sjeveru Sirije i nakon što se Rusija uključila u sirijski sukob. Nakon ulaska Rusije u sirijski sukob se ravnoteža snaga okrenula u korist sirijske vlade i vojske i Turska je pristala na čvrstu saradnju s Iranom i Rusijom u rješavanju sirijske krize. Uprkos  činjenici da je Turska američki saveznik i pokušava uvjeriti Vašington da odustane od podrške sirijskim Kurdima, turski predsjednik Erdogan i njegovi saradnici u tom smislu imaju veću podršku Teherana nego od deklarativnog saveznika, Sjedinjenih Američkih Država. Sve ovo je dovelo do situacije u kojoj su veze Ankare i Teherana svakim danom sve jače, što potvrđuju i najnovije izjave turskih funkcionera.

TURSKA NEĆE IZDATI IRAN PRIDRUŽIVANjEM AMERICI U PRITISCIMA PROTIV IRANA
Turski ministar spoljnih poslova Mevlut Čavušoglu je u intervjuu za televiziju NTV izjavio “kako će svaka destabilizacija situacije u Iranu uticati na situaciju u cijeloj regiji”, što je prirodno, jer je rat u Siriji, u kojem Turska i Iran deluju kao saveznici, odavno poprimio oblik šireg geopolitičkog sukoba. Za Iran ovo znači kvalitativnu promjenu u aktualnim okolnostima, jer samo Iran, ako izuzmemo Siriju i nedržavne vojne grupe poput Hezbollaha i iračke šiitske armije, gotovo da nema saveznika na Bliskom istoku. U regiji protiv Irana aktivno djeluju Saudijska Arabija i Izrael, a Turska s njima ima napete odnose.

U isto vrijeme, prema izraelskom listu Harec, i sama Ankara je na rubu američkih sankcija zbog jačanja vojno-tehničke saradnje s Rusijom. Turska pokušava ne uništiti odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama, ali za punopravni savez Vašington mora odustati od podrške kurdskim YPG snagama u Siriji i paravojnim “Sirijskim demokratskim snagama” koje su SAD navodno stvorile za borbu protiv “Islamske države”. Vašington u ovom trenutku popušta oko pitanja YPG snaga, ali za SDF snage tvrdi “kako je to multietnička sirijska vojska koja se bori protiv terorizma”, iako turski i drugi obaveštajni izveštaji potvrđuju da su okosnica tih snaga opet sirijski Kurdi.

Ankara razumije da američki “ustupak” u povlačenju kurdskih YPG snaga iz područja Manbidža za Tursku ne znači ništa i da se time ništa ne rješava. S druge strane, Turska u kurdskom pitanju u Teheranu vidi stabilnog saveznika, koji se kao takav dokazuje više od tri decenije.

Osim toga, borba protiv “Islamske države”, koja je nakon osvetničkih terorističkih napada na Tursku pala u nemilost Erdogana, objektivno je Tursku i Iran pretvorila u “spojene sudove”.

Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan otvoreno optužuje SAD i Zapad da pokušavaju potkopati nacionalni finansijski sistem i ekonomiju zemlje. Tursku je pogodila inflacija, a Blumberg piše kako ove godine turska lira bilježi rekordne stope devalvacije u odnosu na ostale valute zemalja u razvoju. Iz ove grupe je gora od Turske samo Argentina, gdje je politika novog predsjednika Maurisija Makrija uništila argentinski peso, koji je devalvirao za skoro 30 odsto.

Potrošačke cijene u Turskoj su maju porasle za 12,15 odsto, što je najveće poskupljenje od novembra, dok je u aprilu ta brojka bila znatno niža, oko 10,85 odsto. Poređenja radi, prije dvije godine se inflacija u Turskoj kretala na nivou od 8,8 odsto godišnje, a službena prognoza za ovu godinu je bila samo 7 odsto. Iako vlasti i dalje tvrde da je turska ekonomija sada u fazi rasta i oporavka, „Mudi“ je objavio dugoročnu ocjenu Turske i reviziju s mogućnošću pada ekonomije, što upućuje na povećane rizike povezane s potencijalnim spoljnim šokovima, s obzirom na veliki deficit tekućeg proračuna. U ovim uslovima je nedavno Centralna banka Turske odlučila da povuče svoje rezerve iz sistema Federalnih rezervi Sjedinjenih Država, što je možda veći sukob u odnosima s Vašingtonom od onoga o kurdskom pitanju u Siriji.

Nešto slično se događa u Iranu nakon odluke američkog predsjednika Donalda Trampa da se povuče iz nuklearnog sporazuma. Iranski predsjednik Hasan Rohani, kao i Erdogan, optužio je SAD za pokretanje ekonomskog rata protiv Irana i ekonomije Islamske Republike. Naravno, Teheran u ovom slučaju ima čvršće argumente od Ankare.

Podsjetimo, SAD su nedavno pokušale nametnuti sankcije protiv Teherana u SB UN i svim zemljama u svijetu, uključujući Tursku, uputile su poziv da odustanu od kupovine iranske nafte.

U aprilu ove godine je realni tečaj iranskog rijala pao za gotovo dvostruko i za jedan dolar se mora izdvojiti 90 hiljada rijala. Vlasti zemlje su pokušale daintervenišu, ali to nije pomoglo. Zapadni mediji tvrde da je devalvacija dovela do masovnih protesta, iako nema potvrde i dokaza o bilo kakvim socijalnim nemirima u Iranu.

Blumberg je potvrdio kako je politički pritisak Vašingtona jedan od glavnih činilaca devalvacije rijala. SAD su nametnule sankcije protiv guvernera Centralne banke Irana i nekoliko firmi pod izgovorom da su navodno povezane s elitnim Kuds snagama Iranske revolucionarne garde. Volstrit džornal navodi kako strane banke zbog Trampovih prijetnji odbijaju poslovati s Islamskom Republikom, bojeći se problema u odnosima sa Sjedinjenim Državama, iako najvećim dijelom govorimo o bankama zapadnih zemalja i koje su čvrsto umrežene u sistem iz Breton Vudsa, bez mogućnosti alternativnog poslovanja.

Istovremeno, dok zapadni funkcioneri i stručnjaci otvoreno govore o američkoj namjeri da potkopavaju domaću političku stabilnost u Iranu, Turska je odbila sudjelovati u ovoj kampanji.

Štaviše, dvije zemlje su sebi postavile zajednički cilj. Žele da utiču na promjene u spoljnoj politici i da ograniče manevarski prostor Zapada da sankcijama i manipulacijom valute utiče na unutrašnje prilike u Iranu i Turskoj. Poznato je da se sankcijamadaleko delotvornije može uticati na takozvane demokratske zemlje, dok takve mjere protiv zemalja s vladavinom poput Turske i Irana obično daju slabe ili nikakve rezultate.

U isto vrijeme, Sjedinjenim Državama je glavni cilj da zaustave saradnju Turske sa Rusijom i prisile Erdogana da promijeni svoje odnose s Iranom. No, ovdje opet nastaje problem, jer je poznato da Redžep Tajip Erdogan ništa ne radi pod prisilom i odluke ne donosi pod spoljnim pritiskom.

Njemački stručnjak Kristian von Sest kaže kako nije jasno kada i pod kojim okolnostima bi američke sankcije protiv Irana mogle biti ukinute. Međutim, čini se da je Ankara donijela odluku.

“Turska ne namjerava prekidati trgovinske odnose s Iranom zbog jednostrane američke odluke o sankcijama protiv Irana”, izjavio je turski ministar spoljnih poslova Mevlut Čavušoglu.

“Svi negativni procesi u Iranu će uticati na cijelu regiju, na Tursku, Irak i Siriju. Destabilizacija i haos u Iranu neće koristiti nikome. Ni Evropskoj uniji ni drugim zemljama. Iran je naš važan partner i nastavićemo sarađivati s njim, uprkos nekim neslaganjima”, dodao je Čavušoglu. Zauzvrat je iranski predsjednik Hassan Rohani zaprijetio kako će “SAD baciti na koljena”.

Ali ovo je samo početak. Tehran se može vratiti obogaćivanju uranijuma, što je proces koji je obustavio 2015. Postavlja se i pitanje kako će Ankara reagovati ako Sjedinjene Države postanu aktivnije u regiji Kaspijskog mora i na Južnom Kavkazu?

Ne zaboravimo ni da je Erdogan sada u koalicionom savezu s radikalnom Strankom nacionalističkog pokreta (MHP) Devleta Bahdželija, koji će dati vjetar u leđa čvrstom stavu predsjednika Erdogana i vladajuće Stranke pravde i razvitka (AKP).

Devlet Bahdželi je nakon nedavno održanih opštih izbora u Turskoj izjavio “kako će prijateljstvo, savez i strateško partnerstvo između Turske i Sjedinjenih Država uskoro završiti”. Čelnik turskih nacionalista nije rekao je li to program Stranke nacionalističkog pokreta i dio koalicionog sporazuma s Erdoganovom Strankom pravde i razvitka ili tek njegovo “predviđanje”. Bahdželi je u vrhu MHP-a od 1987. i malo je vjerovatno  da se u svojoj 71. godini “predviđanjem budućnosti” počeo baviti kao hobijem.

U ovim uslovima je za očekivati i da se SAD počnu uplitati u tursku politiku prema Azerbejdžanu, budući da Iran slovi kao jermenski saveznik. Hoće li u tom slučaju Ankara takođe morati donijeti stratešku odluku ili će se suprotstaviti američkom uplitanju u veze Ankare i Bakua? Pred nama su brojne geopolitičke zagonetke koje su naizgled nerješive i za koje se nitko ne usudi davati prognoze, osim Devleta Bahdželija.

No, čak i ako se održi labavi savez između Ankare i Vašingtona, na drugoj strani je sve jači onaj između Turske i Irana, a odbijanje implementacije američkih sankcija protiv Islamske Republike od strane Ankare je smo vrh ledenog brega neslaganja s američkim “saveznicima”.

 

Izvor Logično.hr, 06. jul 2018.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u