Ivan Miladinović: Ko je Leposavić poklonio Albancima

„Šuškanje“ o „potrebi da se Kosovo pripoji Albaniji“, albanski komunisti su pokrenuli krajem 1943.

Istorijski pristup krupnim političkim i nacionalnim pitanjima našeg vremena pretpostavka je svakoga odgovornog nastojanja da se ona reše pravedno, temeljno i civilizovano. Razlog je jednostavan: politički fenomeni imaju svoju istoriju, bez obzira na to da li to neko hoće ili ne da zna. Bez upoznavanja prošlosti, bez razumevanja njihove geneze i uslova pod kojima su se formirali neki odnosi, nije mogućno razrešiti glavne čvorove nekog problema. Tako je i sa Kosovom, koje predstavlja splet složenih srpsko-albanskih odnosa.

Ne od juče, kosovsko pitanje je do krajnjih granica istorizovano, tako da se do raspleta ne može doći bez istorije. I pored najdobronamernijih poruka pojedinih posrednika, gotovo je nemoguće da se prošlost zaboravi u ime budućnosti.

Albanci se već gotovo stotinu godina nacionalno formiraju sa svešću da su potomci Ilira, a to znači – starosedeoci Balkanskog poluostrva, prema tome i Kosova, da su se nalazili na ovom prostoru još davno pre doseljenja Slovena, te da su ih Srbi samo privremeno i za kratko, u 13. i 14. veku, potisnuli na „iskonskoj“ albanskoj zemlji, da bi potom, stihijom događaja i bez nekog ozbiljnijeg diskontinuiteta, bilo uspostavljeno pređašnje stanje. Isto tako, poriču se neki stvarni istorijski događaji – kao što su velike seobe srpskog naroda, zatim je jednim potezom pera obrisana mučna i krajnje surova istorija tursko-albanskog genocida nad srpskim narodom, u toku poslednjih 100 do 150 godina. Umesto toga, ponuđena je jedna dobro razrađena slika, iz „drezdenske kuhinje“ Komunističke partije, o tobožnjem „fizičkom uništenju“ albanskog naroda u Srbiji, Crnoj Gori i potom Jugoslaviji, pod vlašću „velikosrpskog hegemonizma“.

Doduše, krojači novih balakanskih granica iz Vašingtona i Brisela nisu vodili mnogo računa o ovom istorijskom aspektu. Za njih je sve počinjalo i završavalo se sa „avnojevskim granicama“. Uostalom, čak je i Srbija, u članstvo u Ujedinjenim nacijama, primljena u tim gabaritima AVNOJ-a. I to, po američkoj preporuci. Zapravo, iz Stejt departmenta su insistirali da Srbija u svom zahtevu za prijem u UN, posebno naglasi da u ovu međunarodnu organizaciju ulazi u „avnojevskim granicama“, po preporuci Badinterove komisije. Da li je ovo bila slučajna američka omaška ili ne, tek Srbija je u ovo društvo naroda primljena sa Kosovom unutar svojih granica.

Badinterova komisija je 1991. godine postavila kao osnov za osamostaljenje jugoslovenskih republika, princip avnojevskih unutrašnjih granica. Sad dolazimo do još jednog paradoksa: prostor koji je Kosovo i Metohija obuhvatala menjao se mnogo godina posle Drugog svetskog rata. Najveći deo današnje opštine Leposavić bio je izvan autonomne oblasti Kosova i Metohije, sve do 1959. godine.

Teritorija autonomne pokrajine bila je definisana kroz opštine, odnosno srezove koje obuhvata. Ne postoji dokument koji utvrđuje liniju koju bismo mogli da nazovemo bilo kakvom vrstom granice. Takođe, ne postoji u arhivi Skupštine Srbije nikakva odluka iz 1959. godine, da u sastav Kosova i Metohije uđu srezovi Leposavić i Lešak. Ova dva sreza iz Raškog okruga pripojeni su Kosovskoj Mitrovici i na taj način uneli svoj atar u Pokrajinu.

Drugim rečima, sve ovo govori da Kosovo i Metohija nije imalo „teritorijalnu celovitost“, niti je promena teritorije koju obuhvata izvršena odlukom o „pomeranju granica“. Ne postoji nijedna međunarodno priznata konferencija ili odluka, na osnovu koje bi se moglo zaključiti koja je „granica Srbije i Kosova“. Uzgred rečeno, o Kosovu se nije razgovaralo na Drugom zasedanju AVNOJ-a, niti na Badinterovoj komisiji, na osnovu koje su razgraničene bivše jugoslovenske republike.

Teritorijalna promena na prostoru koji danas zovemo severno Kosovo, odigrala se tako što je 1. januara 1960. godine ono pripojeno našoj južnoj pokrajini.

Kako i zašto se to desilo da se Leposavić, Lešak, Belo Brdo, Vračevo i Berberište pripoje Kosovu niko ne zna, niti postoji bilo kakva odgovarajuća istorijska dokumentacija, ili odluka nekog foruma u Srbiji. I posle tolikih decenija, sve je obavijeno velom tajne. Kolale su, i danas kolaju, razne kuloarske priče.

Po jednima, Leposavić, Lešak, Belo Brdo, Vračevo, Berberište, Ibarska Slatina i jedan deo Kopaonika, isključeni su iz raško-ibarskog okruga i priključeni Kosovu i Metohiji da bi se, navodno, pojačala brojnost Srba u Pokrajini. Pričalo se da je to smislio i odradio Slobodan Penezić Krcun, koji je sa Milošem Minićem imao ideju da se u novom Ustavu, koji se pripremao i bio donet 1963. godine, ukinu pokrajine i Srbija podeli na šest oblasti. Od ove ideje nije bilo ništa, jer je pobedila Kardeljeva struja koja je zagovarala još veći stepen samostalnosti pokrajina.

Zatim se govorilo da je ovaj „transfer teritorije“ obavio Petar Stambolić na molbu Albanaca, a da je za kontrauslugu bio u Leposaviću biran za poslanika. Takođe, da im je stotinak kvadratnih kilometara poklonio Stambolić, kome je izborna baza bila u Leposaviću. Postoji priča o tome da je tadašnjim komunističkim vođama trebalo novo lovište na Kopaoniku, pa je, navodno, sve zbog toga učinjeno. Sam Petar Stambolić je jednom prilikom ispričao da je ovaj deo centralne Srbije pripojen Kosovu i Metohiji, zbog toga što su stanovnici iz ovog kraja uglavnom radili u „Trepči“ i da su imali problema sa zdravstvenim osiguranjem i lečenjem, te da je ovaj problem mogao da se prevaziđe samo pripajanjem Pokrajini…

U svakom slučaju, posledica je da je današnja administrativna linija pomerena do Kopaonika.

Teza o povećanju broja Srba na Kosovu otpada sama po sebi. Tadašnji Brozov režim, da je vodio računa o brojnosti srpskog i crnogorskog življa, ne bi donosio odluku 1946. godine o zabrani povratka Srba, koje su za vreme rata proterali fašisti. A, bilo ih je oko 200.000. Obrazloženje za ovu odluku je bilo da je Srbima doseljenicima deljena zemlja Albanaca. Međutim, to nije bila albanska, već zemlja turskih begova i Srpske pravoslavne crkve.

Inače, „prva granica“ između Srbije i Kosova jedini put je povučena za vreme Drugog svetskog rata, kada je ona bila baš na Ibru, po liniji koja danas deli sever Kosova od ostatka Pokrajine pod kontrolom prištinskih vlasti. Nemci su tada, u okupiranoj „nedićevskoj“ Srbiji, zadržali Kosovsku Mitrovicu iz ekonomskih razloga, zbog rudnika „Trepča“.

Albanci sa Kosova se u komunističkim krugovima prvi put pominju na Četvrtom kongresu Komunističke partije u Drezdenu 1928. godine. Na dnevnom redu su bila prava svih naroda Kraljevine SHS i nacionalnih manjina, Albanaca i Mađara. Međutim, niko nije pominjao Italijane u Istri i Dalmaciji, ni Nemce u Hrvatskoj, i delom u Vojvodini.

Tito je još u proleće 1945, u razgovoru sa inostranim novinarima, izgovorio nešto što je u domaćoj javnosti, naravno, cenzurisano. On je rekao da „planovi o ustupanju Kosova Albaniji ne mogu da se postignu, jer položaj same Albanije nije do kraja utvrđen“. Verovatno bi još tada Kosmet završio u „velikoj Albaniji“, da nije došlo do Informbiroa, koji je zaoštrio odnose između Tita i Envera Hodže, pa je ova pokrajina ostala u Srbiji.

Na Ibru u Mitrovici bila je granica između Nedićeve Srbije i italijanskog Kosova

To „šuškanje“ o „potrebi da se Kosovo pripoji Albaniji“, albanski komunisti su pokrenuli, zvanično, krajem 1943. godine na Bujanskoj konferenciji, a jugoslovenski komunisti, prema tvrđenju Vladimira Dedijera, to pitanje pokrenuli su leto 1944. godina na Visu. Naravno, ne treba biti mnogo oštrouman i zaključiti da je prvi o tome progovorio Edvard Kardelj.

Tako smo došli do paradoksalne situacije da Srbija treba da dokazuje da je deo naše zemlje, naša teritorija, a Albanci, koji nemaju svoj kamen na Kosovu, ne moraju ništa da dokazuju. To za šta oni tvrde da je istorijski njihovo podigla je turska država, ali njihova prava se podrazumevaju. Potrebno je utvrditi na osnovu kog istorijskog principa, ili dokumenta se određuje gde počinje Srbija. Svi biraju granice kako kome odgovara, osim kada je u pitanju Srbija.

Bilo kako bilo, sadašnja granica leži podno Pančićevog vrha, a opštinu Leposavić od 18.500 stanovnika, u većini (oko 18.000), čine žitelji srpske nacionalnosti.

RAZGOVOR STALjINA I TITA
Odnos Tita i njegovog najužeg rukovodstva komunista prema Kosovu najbolje pokazuje zabeležen razgovor između Staljina i Kardelja, 19. aprila 1947. godine u Kremlju. Tada je Kardelj rekao da jugoslovensko rukovodstvo misli da teritoriju Kosova i Metohije – kad se još bolje poveže sa Albanijom – ustupi ovoj državi! A Staljin je odgovorio: „Vrlo dobro, to je pravilno!“

 

Izvor Večernje novosti, 08. jul 2018.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u