Autošovinizam i samoporicanje

Postoji nešto što se zove poštovanje sopstvenog naroda, a to našoj jugonostalgičnoj eliti najviše nedostaje

Nemam trunku potrebe da se bilo kome dodvoravam, niti da vodim računa šta ću napisati kako bi to bilo za šire mase prihvatljivo i korektno. Ponajmanje se trudim da se branim od napada onih za koje inače sve najgore mislim, te me svaki njihov napad dodatno motiviše da budem što odlučniji i čvršći u svojim stavovima, jer njihove napada zapravo cenim kao pohvalu. Najpre tu ubrajam izuzetno malobrojnu, a na našu žalost krajnje moćnu u svakom pogledu, samozvanu srpsku elitu. Najgori autošovinisti koja sebe hrane najprimitivnijim samoporicanjem i odricanjem od sopstvenog identiteta, mahom deca ili unuci titoističkih funkcionera, koji nam danas drže slovo o tobožnjoj građanskoj Srbiji. Svaki njihov napad je orden za čestitog čoveka.

Povod ovog pisanija je moj stav o navijanju za hrvatsku reprezentaciju na Svetskom prvenstvu, najpre protiv Rusije, a potom i u svim ostalim utakmicama. Igrom slučaja u celu priču je uključen i srpski najbolji sportista, Novak Đoković, koji je ničim izazvan izjavio da navija za Hrvatsku. Izneo sam stav, vrlo otvoreno i javno, da svaki Srbin koji može da navija za tu reprezentaciju je idiot, psihopata i zreo za ludnicu, te nemam niti jedan razlog da se za takav stav izvinjavam, već naprotiv, kada sam video ko me je sve napao to me je dodatno motivisalo da svoj stav učvrstim. Zaista su prvi kukuriknuli oni koji se pronalaze u sva tri epiteta koja sam im prišio i vrlo mi je drago što su se pronašli prozvanima, pa me napadaju.

Navijati za reprezentaciju čiji igrači u svlačionicama svoje uspehe proslavljaju tako što pevaju pesme tzv. pevača čiji stihovi veličaju najgore koljače koje je svet zapamtio, valjda zato što u svojoj istoriji ništa bolje i nemaju o čemu bi mogli da pevaju, zaista je slučaj za psihijatriju. To je toliki autošovinizam da nemam reči. Naravno, uvek se pronaći pametnjakovići koji će sve to pravdati glupavim frazama kako je to sve samo sport i kako svako ima pravo da navija za koga hoće. Takav soj ljudi mi se posebno gadi. Niti je fudbal, kao nijedan drugi veći sport, moguć bez ozbiljnog uplitanja politike, posebno ne na planetarnom takmičenju kakvo je Svetsko prvenstvo, niti ti što ovom glupom frazom pravdaju svoj autošovinizam veruju u nju.

Kosovski i hrvatski navijači (Foto: AP Photo/Visar Kryeziu)

Uostalom, zar Argentina ne slavi najviše Maradonu zato što je gol „božijom rukom“ postigao baš mrskim Englezima? Zar Maroko nije poginuo protiv Španaca na ovom Svetskom prvenstvu, bez obzira što mu utakmica ništa nije značila? Nije li bilo u planu da se Rusiji oduzme organizacija Svetskog prvenstva baš zbog političkih razloga, jer se organizacija istog smatra kao najveća Putinova pobeda? Zar na svakoj utakmici ne dolaze predsednici i premijeri? Pa zašto se sve to radi, ako je to samo sport, a da nema politike? Poruka hrvatskih fudbalera iz svlačionice je politička poruka kojom oni jasno stavljaju do znanja šta su im svetinje na tom takmičenju i za šta se bore. Samim tim, samo nenormalan Srbin može to da podrži.

O drugoj besmislici kako svako ima pravo da navija za koga hoće, sumanuto je trošiti reči, jer nisam još zatekao Argentinca koji će recimo ikada navijati za Englesku, niti Grka koji će navijati za Tursku i obrnuto. Postoji nešto što se zove moral i poštovanje sopstvenog naroda, a to našoj jugonostalgičnoj eliti izašloj iz Brozovog šinjela očito najviše nedostaje.

Navijati za reprezentaciju države koja je proterala kompletno srpsko stanovništvo, čije društvo ne može da se suoči sa ustaškim zločinima, koja gosti po emisijama čoveka koji peva u slavu ustaških zločinaca i čije pesme kao jedan pevaju hrvatski reprezentativci, u kojoj Srbi ne mogu da pišu na sopstvenom pismu, u kojoj postoje tajne optužnice za navodne ratne zločine tokom rata, u kojoj se Srbima ne vraća oteta i opljačkana imovina, ne može se drugačije nazvati do najgorim oblikom autošovinizma. U tim ljudima vlada ekstremno izraženi duh samoporicanja, baš onako kako ga je Milo Lompar u svojoj knjizi opisao. To je istinska dijagnoza.

Na kraju o Đokoviću. Iskreno se nadam da se kaje zbog svoje izjave i da sada shvata koliko se njegove reči mere i vrednuju. Najpre zbog ogromnog broja Srba Krajišnika koja su proterani iz te iste „lijepe njihove“ a koji su njemu davali veliku podršku mogao je da oćuti svoju simpatiju prema „susjedima“. Ovako, napravio je sebi besmislenu antireklamu, jer se na taj način ne promoviše ni mir, niti suživot. On se promoviše iskrenim odnosom, a hrvatski reprezentativci su pevanjem Tomsonovih pesama prema Srbima iskreno pokazali kakav odnos imaju. Ima li potrebe takvima davati podršku? Ima, ako si mazohista, a verujem da Đoković to ipak nije.

 

*Autor je advokat, narodni poslanik i član Predsedništva Srpske napredne stranke

 

ozbiljnaanalitika.blogspot.com

 

Naslovna fotografija: AP Photo/Manu Fernandez

Pratite nas na YouTube-u