Nakon što je poslije raspada Sovjetskog saveza Moskva izgubila značajan dio svog ekonomskog i geopolitičkog uticaja, paradoksalno je ojačala na međunarodnoj sceni, smatra Dominik Tijerne, urednik časopisa Atlantik. Prema novinaru, Kremlj je selektivnim primjenom svojih ne baš velikih sposobnosti maksimalno uspio iskoristiti nestanak sovjetske prijetnje i umor Zapada zbog unutrašnjih sukoba.
Gledajući govor tijela Donalda Trampa i Vladimira Putina na njihovom nedavnom sastanku u Helsinkiju nije bilo tako lako razumjeti ko od tih ljudi stoji na čelu velesile, iako su Trampove izjave mnogo više propraćene u medijima, piše Dominik Tijerne.
Po njegovom mišljenju, “to je paradoks ruske snage i Moskva ima uticaj samo zato što je slaba”.
“Ljudi često zdravo za gotovo uzimaju činjenicu da moć neke zemlje direktno zavisi od ekonomskog i vojnog potencijala, ali snažniji arsenal geopolitičkih sredstava ne daje uvijek priliku da dobijete što želite i ponekad David dokaže da je snažniji od Golijata”, objašnjava autor.
Dominik Tijerne podsjeća da je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka, kada je Hladni rat bio u punom zamahu, Sovjetski Savez bio prava globalna velesila i imao je najveću svjetsku oružanu silu.
“Iako je SSSR imao BDP upola manji od američkog, “sovjetsko carstvo” je pokrivalo i cijelu Istočnu Evropu. Moskva nije oklijevala koristiti sve resurse za podmićivanje, uznemiravanja, zastrašivanja, te ako je bilo potrebno, za rušenje svojih protivnika”, piše Atlantik.
Ipak, sovjetska se sila često pretvarala ne u uticaj, nego u otpor, jer je djelovala kao “lepak koji je u životu održavao zapadni savez”.
Prema novinaru, prisustvo Crvene armije na nekoliko kilometara od Rajne je izazvalo stvaranje NATO pakta i ubrzalo formiranje Evropske unije.
Dominik Tijerne ovo piše usprkos činjenici da je NATO nastao 1949. godine, a Varšavski ugovor, vojni blok socijalističkih zemalja tek 1955. pod Nikitom Hruščovim. Proces saradnje i integracije Zapadne Evrope, na čijim je temeljima nastala EU, započeo je 1951. godine i jezgro su činili Belgija, Francuska, Njemačka, Italija, Luksemburg i Holandija.
Osim toga, potencijal sovjetskih naroda je ujedinio zapadne države. Na primjer, u Sjedinjenim Državama su republikanci i demokrati udružili snage i djelovali zajedno u globalnom projektu obuzdavanja komunizma.
“Kada je Moskva odlučila “pokazati mišiće” u Avganistanu, zona sovjetskog uticaja se uopšte nije proširila. Umjesto toga, intervencija je generisala otpor koalicije formirane od mudžahedina, Sjedinjenih Američkih Država, Osame bin Ladena i njegovih arapskih dobrovoljaca, čak i Pakistana i Kine. Ove vojna avantura se pretvorila u skupu dilemu koja je bila jedan od razloga raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine”, piše Dominik Tijerne za Atlantik.
“Nakon završetka Hladnog rata je Moskva, oštro oslabljena, izgubila svoje “istočnoevropsko carstvo” i polovinu stanovništva, a EU i NATO su se proširili na rusku zonu uticaja”, navodi se u članku.
“Današnji nominalni BDP Rusije od 1.580 milijardi dolara je otprilike jednak BDP-u urbane aglomeracije Njujorka ili jedanaestini američkog BDP-a. Nije iznenađenje da je Putin slom Sovjetskog Saveza opisao kao “najveću geopolitičku katastrofu 20. veka”, piše ironično Dominik Tijerne, kojem ni ovog puta nije poznato da se SSSR ’80-ih pretvorio u obrnuto carstvo i da je periferija živjela na račun centra.
Naime, 1982. su u Kremlju otkrili da je u okviru ekonomske zajednice komunističkih zemalja tokom godina uspostavljen odnos koji se ideološkim žargonom naziva – kolonijalnim. Međutim, formula je obrnuta i umjesto satelita se u položaju kolonije našao SSSR.
Kako je funkcionisao taj krug paradoksalnog iskorišćavanja? SSSR je jamčio svojim saveznicima sirovine, naftu, gas i električnu energiju po fiksnim cijenama, i to za petogodišnja razdoblja, što znači puno nižim u odnosu na podivljale cijene na svjetskom tržištu. U zamjenu je dobijao industrijske proizvode izrađene od sovjetskog reprodukcijskog materijala, uz pomoć sovjetske energije i sovjetskih poljoprivrednih proizvoda, ali po tekućim svjetskim cijenama.
Ali to nije sve, jer su SSSR-u isporučivani ostaci i škart kojeg zemlje te zajednice nisu uspijevale plasirati na tržišta s čvrstom valutom. Ekonomije zemalja evropskog Istočnog bloka su se održavale uz pomoć sovjetskih izvora, od SSSR-a su dobijale subvencije posredstvom “škara cijena”, a kada moraju uzvratiti na primljeno, još jednom su profitirale time što su na sovjetsko tržište plasirale robu koju drugdje nisu mogle prodati. Ovaj kolonijalni izum je funkcionisao pod pokrićem Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć socijalističkih zemalja (SEV), sa središtem u Moskvi. Ovo je u teorijskom časopisu KPSS “Komunist” u jednoj analizi koja je, dakako, šifrirana i eufemistička, otkrio akademik Bogomolov.
U staroj istoriji je ostalo zabilježeno da je Rimsko Carstvo na kraju moralo da izdržava svoju koloniju Britaniju, a da iz nje nije izvlačilo nikakvu dobit. To se smatralo jedinstvenom anomalijom te vrste u istoriji svjetskih carstava.
Razlog postojanja svjetskih carstava su uvijek bile koristi koje su metropole izvlačile iz periferije. Međutim, SSSR je subvencionisao sve zemlje koje su bile udružene u njegovu carstvu. Ako bismo slijedili tradicionalne zakone, morali bismo se na koncu upitati kako nastaje i čemu služi jedno takvo neprirodno carstvo, lišeno svoje materijalne biti.
Razlozi stvaranja takvog carstva su, dakle, bili strateški i ideološki. Opsjednutost prve revolucionarne države brigom da ne bude zaokružena imperijalizmom ju je dovela dotle da granice svoje bezbednosti pomakne što dalje od svojih državnih granica, do te mjere da je pomiješala svoju odbranu sa svojom ekspanzijom.
Druga opsjednutost je bila da bude Prometej novog poretka, upravo onu koju danas prepoznajemo u Sjedinjenim Državama. No, ta je opsjednutost odvela SSSR dotle da je sopstveno društveno uređenje nametnuo i onim zemljama koje nisu imale svoju sopstvenu revoluciju, niti su je namjeravale izvoditi. Tolika se ambicija od revolucionarne pretvorila u veledržavnu, po sili same stvari, iako za to nije bilo ekonomskog opravdanja.
Zato se čini logičnim da je jedno neprirodno “carstvo” bilo prisiljeno plaćati svoje neprirodne ambicije subvencionisanjem priključenih zemalja. Ali se čini da je cijena postala previsoka i nakon tog istorijskog događaja je SSSR tražio koliko toliko čiste račune sa saveznicima, baš kao što to danas čini Tramp. Konačno, uz avanturu u Avganistanu, nevoljnost istočnih saveznika da se ekonomski odnosi dovedu u red, te druge poznate činioce, SSSR se raspao.
“Ipak, što je paradoksalno, slabljenje Rusije je otvorilo nove načine kako bi se proširio njen uticaj, jer je slom Sovjetskog Saveza za zapadni savez postala ozbiljna kriza“, vjeruje Tijerne.
Kao novinar, belgijski premijer je 2003. godine napisao: “Sve dok su sovjetske divizije mogle doći do Rajne u nekoliko sati, bili smo s našim transatlantskim rođacima braća po krvi. Ali sada, kada je gotov Hladni rat, slobodnije možemo izraziti naše razlike.”
“Američki predsjednici počeli su da kritikuju evropske NATO saveznike zbog njihove nevoljnosti da daju značajan doprinos operacijama saveza, a u samoj Evropi je “slabost Rusije” vjerovatno bila jedan od razloga slabljenja EU i Bregzita”, navodi autor.
“Osim toga, nestanak Sovjetskog Saveza izazvao je raskol unutar Sjedinjenih Država, na “lijeve” i “desne”, koji su podijeljeni neslaganja o mnogim pitanjima, jer ne postoji zajednički neprijatelj”, dodaje Dominik Tijerne.
“Dakle, Putin je bio u situaciji da sa slabijim kartama u ruci prgavo igra protiv različitih protivnika”, uvjeren je autor.
Prema Tijerney, ruski predsjednik je u takvim okolnostima izabrao strategiju “transformacije nelikvidnosti u ponos”, iako u direktnoj konfrontaciji s moćnim suparnicima kalibra Sjedinjenih Država i EU to može biti upitno.
“Rusija vješto koristi podjele unutar Zapada, a posebno u Americi i ubacuje klin između protivnika primjenom metode psihološkog rata, propagande i sajber oružja”, piše časopis Atlantik, koji uopšte ne želi prihvatiti istinu da mnoge protivrečnosti unutar zapadnog svijeta nemaju nikakve veze s Rusijom.
“Moskva vrlo pažljivo pokušava da koristi silu, kako bi se podijelio tabor protivnika, ali da ne izazove osvetnički udar. Briljantan primjer takve politike bilo je hakovanje servera Demokratske stranke u Americi 2016. godine. Mnogi republikanci su zaključili kako Rusi nisu napali “nas”, nego “njih”. No, ako je Rusija na američku vladinu instituciju organizovala neku vrstu internetskog Perl Harbora, onda bi se svi Amerikanci vjerovatno tome trebali suprotstaviti”, tvrdi autor.
Situacija “slabijeg igrača” na svjetskoj sceni je za Moskvu vrlo pragmatična, smatra Tijerne.
“Krstaški ratovi donošenja slobode iz vazduha, kao u Iraku, Rusiji se ne sviđaju, jer su to skupi ratovi i mogu ih voditi samo velesile. Umjesto toga, Putin je istovremeno posegnuo za umjerenim i nasilnim mjerama, kao u Siriji, gdje je ulazio u pregovore na lokalnom nivou, pa je razgovarao sa svima – i sa Izraelom, i sa Sirijom, i sa Kurdima, i sa Iranom. I u Ukrajini je na dobitku. Dok daje podršku separatističkim pobunjenicima, na drugoj strani postiže maksimalan učinak u isto vrijeme predstavljajući sebe kao neizostavnog mirotvorca”, piše Dominik Tijerne.
“Putin bolje nego iko razumije slabosti Rusije, ali po svaku cijenu želi da zadrži imidž globalnog prestiža. I tako, ključni utisak iza njega postaje kako je samouvjereno govorio na sastanku u Helsinkiju”, zaključuje Tijerne i dodaje kako “čak i najveće geopolitičke katastrofe imaju prednosti, jer ako izgubite carstvo, dobili ste odriješene ruke”.
Naravno, ovaj je članak napisao urednik časopisa Atlantik i logično je da veliča američku “izuzetnost i nepobjedivost”, iako iznosi i niz tačnih zapažanja.
No, ono što Tijerne ne primjećuje je upravo detalj koji je lukavo preskočio, a to je da su se SAD, barem prema riječima Trampa, kao “carstvo” našle u podređenom položaju u odnosu na “kolonije”. Američki predsjednik tvrdi da SAD brane saveznike, što je prema proračunu NATO pakta tačno, ali i da američki saveznici ekonomski iskorišćavaju SAD. Ako je i to tačno, onda imamo istu situaciju “obrnutog carstva” i koje se SSSR pretvorio ’70-ih i osamdesetih godina prošlog stoljeća i ubrzo se raspao.
Što se tiče vojne moći, tipično je da Rusija u kampanji u Siriji koristi vojnu silu, ali naglasak daje na pregovore i diplomatiju, bez čega je nemoguće ostvariti mir u Siriji. To nije znak slabosti, nego mudrijeg pristupa od puke upotrebe sile, a američka avantura u Avganistanu je živi dokaz.
Osim toga, rusko Ministarstvo obrane je predstavilo najnovija dostignuća na području izrade novih oružja, a Amerikanci kažu da nemaju ništa čime bi se odbranili. Kremlj je pokazao Bijeloj kući da je moguće stvoriti konkurentnu i napredniju vojnu opremu i bez pretjerano naduvanih vojnih budžeta koji samo hrane vojno-industrijski kompleks.
Rusko Ministarstvo odbrane je objavilo seriju snimaka s testiranjem najnovijih vrsta oružja, koja je u martu ove godine predstavio Vladimir Putin. Američka vojska je izrazila veliku zabrinutost, jer nemaju ništa čime bi ta oružja zaustavili, iako su u početku govorili da su to “animirani filmovi i da zapravo ne postoje”.
Na primjer projektil “Burevestnik” s nuklearnim punjenjem može da savlada udaljenosti od najmanje 10.000 do najviše 20.000 kilometara. Načelnik američke Severne komande, general Lori Robinson, podijelio je svoje strahove pred Odborom za oružane snage američkog Senata.
“Rusija je ostvarila prednost u razvoju novih krstarećih projektila, sposobnih za udaranje ciljeva u Sjevernoj Americi s većih udaljenosti nego ikad prije”, rekao je general Lori Robinson.
Ovi su projektili opasni za SAD, jer će s dugih udaljenosti radarski sistemi teško otkriti njihovo lansiranje. Osim toga, “Burevestnik” nije jedino oružje koje je predstavilo Ministarstvo odbrane.
Dakle, Rusija je pokazala Sjedinjenim Državama da je moguće stvoriti prilično konkurentnu i još sofistikovaniju vojnu opremu i bez pretjerano naduvanih vojnih budžeta koji služe samo da bi se punili računi vojno-industrijskog kompleksa.
Povećanje izdataka za odbranu na 2 odsto BDP-a u zemljama NATO pakta neće služiti ničemu, ako taj novac bude uložen u zastarjele i relativno beskorisne borbene sisteme. Iako ni za dizajniranje novih nije kasno, suprotna strana je već pokazala da će se svim silama truditi da bude korak ispred i to je ono iz čega u pregovorima Rusija crpi snagu, bez obzira na BDP Evropske unije i Sjedinjenih Država, ako uopšte možemo govoriti o savezu Zapada, onakvom kakav je postojao u vrijeme Sovjetskog Saveza.
Izvor logicno.com, 25. jul 2018.
