Predsjednik Tramp i neki stratezi iz njegove administracije se pokušavaju pomiriti s Rusijom kako bi povećali pritisak na Kinu, ali za sada to ne funkcioniše, piše američki istoričar Hol Brends u članku za Blumberg. Prema njegovom mišljenju, moć međusobne privlačnosti između Rusije i Kine je sada mnogo moćnija od sila koje ih dijele, a ako je Amerika bude čvrsto odlučna da ih razdvoji, moraće platiti astronomsku cijenu, navodi se u članku.
“Tokom svoje posjete Kini 1971. godine, Henri Kisindžer nije samo uspeo da stane na kraj podjelama između Vašingtona i Pekinga, koje su trajale gotovo četvrt veka, nego izvršiti vrlo jak diplomatski udar i podijeliti glavne neprijatelje Amerike, Kinu i Sovjetski Savez. Tako je Kisindžer napravio pravu revoluciju u međunarodnim odnosima, vraćajući Americi njenu stratešku prednost. Sada američka administracija razmišlja da još jednom ponovi Kisingdžrov manevar”, piše profesor istorije Hol Brends u članku za Blumberg.
“Međutim, ovaj put Tramp nastoji izgladiti odnose s Rusijom, kako bi ih iskoristio protiv sve snažnije Kine”, navodi se u članku.
“Na prvi pogled, ta geopolitička logika se čini besprijekornom. Ove su zemlje najveća opasnost za američki uticaj i za stabilnost međunarodnog sistema na čelu sa Sjedinjenim Državama. Rusija i Kina istovremeno sprovode kampanje kako bi stvorile sopstvene sfere uticaja, slabeći američke saveze i partnerstva, a pokazuju svoju moć i u svjetskoj areni. Međutim, Vašington će teško ponoviti Kisindžerov manevar”, tvrdi profesor Hol Brends.
“Ne smije se zaboraviti da su se u prošlosti Rusija i Kina međusobno češće takmičile nego sarađivale, te su jedna s drugom vodile i hladni i vrući rat, pa bi se, prije ili kasnije, one ponovno mogle sukobiti. One i danas ostaju rivali, boreći se za uticaj u Srednjoj Aziji i drugim regijama. Istorijsko iskustvo ukazuje na to da će ove ogromne i ambiciozne zemlje, sa zajedničkom granicom od hiljadu kilometara, konačno krenuti jedna na drugu. I oni to znaju. Istovremeno, Americi bi danas koristilo smanjenje broja svojih neprijatelja u svjetskoj areni, kako bi izbegla strateški bankrot u kojem više neće moći da ispunjava svoje globalne obaveze. Ako Vašington uspe da postigne novi detant u odnosima s Rusijom, to će smanjiti vojni teret u istočnoj Evropi, gdje američki odbrambeni potencijal ima ogroman stres”, piše Blumberg.
“Dakle, pametna administracija sada po svaku cijenu mora izbjeći istovremeni sukob s Rusijom i Kinom, možda čak i uspostaviti strateško partnerstvo s Moskvom, kako bi se smanjila ozbiljnija i dugoročna opasnost od Pekinga. U stvari, to su prije mnogo godina uradili Kisindžer i Nikson, ali su Rusija i Kina tada bile na suprotstavljenim stranama”, podsjeća Brends.
“Gledajući očigledno neprijateljstvo i intenziviranje sukoba između Kine i Sovjetskog Saveza, Niksonova je administracija počela uspostavljati odnose sa slabijom stranom – Pekingom, kako bi stvorila protivtežu jačoj strani – Moskvi. Tokom ’70-ih i ’80-ih je američko vođstvo ove odnose postepeno pretvorilo u neslužbeni savez s ciljem da suzdrži i oslabi sovjetski uticaj. “Možemo sarađivati zajedno kako bismo se zajednički nosili s ku*vinim sinom”, rekao je Mao Kisindžeru 1973. i Sjedinjene Države su to učinile, postupno proširujući svoju saradnju s Kinom u diplomatskoj, ekonomskoj, obaveštajnoj, pa čak i vojnoj sferi”, tvrdi Hol Brends.
Strateške prednosti ovog skretanja su bile ogromne. U Sovjetskom Savezu je činjenica da SAD stvara novi strateški odnos snaga u međunarodnoj politici u Aziji i svijetu u cjelini izazvala veliku zabrinutost, kako su tvrdili u samom Kremlju. Kisindžerova “trougaona diplomatija” je SSSR suočila s teškom dilemom, jer se morala suočiti s dva moćna neprijatelja koja su sklopila međusobni dogovor, što je uveliko pridonijelo pobjedi Zapada u Hladnom ratu”, kaže Brends. Prema njegovom mišljenju, “analogiju ovoga vidimo u aktivnostima stratega Trampove administracije koja teži pomirenju s Rusijom, što vidi kao sredstvo za povećanje pritiska na Kinu”.
“No, ovu strategiju još nije moguće sprovesti, jer je moć uzajamne privlačnosti između Rusije i Kine sada puno veća od sila koje ih razdvajaju. Ako su se krajem ’60-ih Sovjetski Savez i Kina bijesno takmičile za vođstvo u komunističkom svijetu, koji ih je gotovo dovela do ruba nuklearnog rata, danas Moskva i Peking jedni s drugima žive u harmoniji i aktivno sarađuju. Oni zajedno razvijaju vojnu opremu, sprovode zajedničke vojne vježbe u gorućim tačkama, poput Južnog kineskog i Baltičkog mora. Zajedno rade na promociji autoritarnih pravila globalnog upravljanja i jačanju autokratija u različitim zemljama, od Kazahstana do Venecuele”, piše Brends.
“Dosadašnja saradnja Rusije i Kine jača njihovu želju da potkopaju međunarodni poredak na čelu sa Sjedinjenim Državama, što ih sprečava da povećaju svoj uticaj i ugled, a autokratske vlade u tim zemljama vide ozbiljnu ideološku prijetnju u američkoj demokratskoj supersili”, uvjeren je američki istoričar Hol Brends.
“Još od ’90-ih, ruski i kineski lideri vode rasprave o službenim formiranju strateškog partnerstva koje će se suprotstaviti američkom globalnom vođstvu, a čini se da je ovo partnerstvo već na snazi”, kaže autor.
“Međutim, svaka diplomatija je umjetnost mogućnosti iznalaženja rješenja u teškoj situaciji i Amerika je još uvijek u stanju probiti osovinu autokratije, vodeći manje neprijateljsku politiku prema Putinu”, vjeruje autor.
Iako će zbog toga, po njegovom mišljenju, Vašington morati platiti “astronomsku cijenu”.
“Konačno, Kina predstavlja ozbiljniju prijetnju američkim interesima, jer ima ogroman ekonomski i vojni potencijal. Ali ako govorimo o kratkom roku, Vladimir Putin je pokazao da je opasniji i destruktivniji igrač, tako da će ga Amerikanci morati zadobiti s puno ustupaka, ako ga žele uvjeriti da zaustavi napad na oslabljeni Zapadu i počinje pokazivati neprijateljstvo prema svom kineskom partneru na Istoku”, tvrdi profesor Hol Brends.
Rusi neće zamijeniti Ukrajinu za Siriju, kako žele neki službenici Trampove administracije, što bi u praksi značilo da bi Vašington ukinuo sankcije protiv Rusije, a Moskva bi pomogla Americi u Siriji u borbi protiv terorizma. Ovdje nije jasno zašto bi Rusija uopšte pomagala Americi na Bliskom istoku, ako je u stanju u toj regiji sama ostvariti željene ciljeve?
“Rusija bi svakako zahtijevala daleko veće ustupke, kompromise i aranžmane. Konkretno, tražila bi povlačenje snaga i sredstava za borbu protiv ruske agresije koje NATO danas ima u istočnoj Evropi i baltičkim zemljama. No, takvi ustupci će još više oslabiti strukturu američkog saveza, koji se ionako ne može oporaviti od pretrpljenog udarca sa sastanka G7 u Kanadi i NATO samita u Briselu. Moguće je da će zbog Amerike međunarodni sistem morati uništiti neke od svojih elemenata”, strahuje profesor Brends.
“To ne znači da Amerika nikada neće uspjeti da uključi Rusiju u antikinesku koaliciju. Ali, hoće li to za nas biti promjena na bolje ili na gore. S jedne strane, prijetnja koju Rusija vidi iz Kine značajno raste, jer su uticaj i agresivnost Pekinga u porastu, dok geopolitički potencijal Rusije dugoročno nastavlja slabiti, možda zbog činjenice da kineski ekspanzionizam počinje stvarati značajnu prijetnju i bezbednosnim interesima Moskve u Srednjoj Aziji, pa čak i u Sibiru. S druge strane, Putin ili njegov nasljednik će se morati uvjeriti da Rusija mora poboljšati odnose sa Zapadom i da će zbog sukoba sa Sjedinjenim Državama i evropskim saveznicima Moskva morati platiti previsoku cijenu, stoga treba usvojiti umjerenije stavove”, vjeruje američki istoričar.
“Kako bi se Moskva pridružila Zapadu u obuzdavanju Kine, prvo mora doći do zaključka da u saradnji s Pekingom neće moći poraziti Zapad. Ako ti uslovi budu ispunjeni, Americi će trebati “novi Kisindžer“ koji će se uspješno snalaziti u umjetnosti “trougaone diplomatije”. Sve dok ne bude tako, pokušaji Vašingtona da se odupre Kini podmićivanjem Rusije može biti skupa greška”, zaključuje Hol Brends u svom pamfletu lijepih želja i mnoštvu izmišljotina, umjesto da jednostavno prizna kako ovo nisu ’70-e, da se, ni kratkoročno ni dugoročno, neće pojaviti nikakvi uslovi za ozbiljan spor ili sukob između Rusije i Kine i, konačno, da SAD više nisu nikakav lider i uzor zemljama u svijetu, osim onima koje su prisilno ili dobrovoljno dovele u vazalni odnos.
Izvor Blumberg/logicno.com, 02. avgust 2018.
