„Idemo do kraja!“, poručio je Davor Dragičević sa uzurpiranog Trga Krajine sa, ko zna kojeg po redu, okupljanja.
Ovoga puta ta poruka nije bila, kao inače, upućena ministru unutrašnjih poslova Republike Srpske, Draganu Lukaču, već direktno predsjedniku Srpske Dodiku.
Da je iole iskren, Dragičević bi nadležnim organima dao bar malo oduška kako bi istragu o tragičnoj smrti njegovog sina priveli kraju. Ali ne, upravo oni koji su po zakonu jedini nadležni da privedu pravdi počinioce krivičnih djela, za Davora Dragičevića su najveći krivci, „ubice i saučesnici u ubistvu“, kako on vrh policije i banjalučkog tužilaštva učestalo naziva.
Ovog puta je otišao korak dalje, pa se predsjedniku Republike i predsjednici Vlade Srpske obratio sa zastrašujućom prijetnjom za njihovu djecu. Nakon pompezne najave „Milorade, crni Milorade, Željka Cvijanović!“, Dragičević je teatrološki nastavio: „Još jednom, putem medija ili zvaničnog saopštenja vašeg, pomenete li samo ime mog mrtvog sina ubijenog, ja, Davor Dragičević vam lično garantujem, odsjećete kosu vaše djece, pa šaljite gdje god hoćete!“
Zašto Dragičević veliku bol koju osjeća želi da nanese onima koji, ako mu nisu pomogli, odmogli nisu sigurno?
Predsjednik Republike je pokazao izuzetno visok stepen empatije prema Dragičeviću, te mu je omogućena druga obdukcija pokojnika, jer rezultatima prve nije bio zadovoljan, promijenjen je i tim MUP-a koji je vodio istragu i dozvoljeno da on, Davor, bude dio novog tima, što je bio presedan.
Bez pristanka predsjednika Dodika – ne bi bilo ni posebne, tematske sjednice Narodne skupštine na okolnosti smrti Davorovog sina Davida, niti bi bio formiran Anketni odbor sastavljen mahom od opozicionih poslanika.
Služeći se oprobanom metodom izvrtanja činjenica, u navedenim ustupcima Dragičević vidi dodatne razloge za sumnju u umiješanost najviših državnih organa u tragičan kraj njegovog sina.
Onaj ko je prvi izrazio svoje neslaganje sa Dragičevićevom retorikom, a to je bio Danijel Simić, osnivač prepoznatljivog portala Frontal.rs, za koji se ni u kom slučaju ne može reći da je režimski i provladin, bio je izložen neviđenoj kampanji Dragičevićeve grupe Pravda za Davida.
Oni su se na svojoj zvaničnoj fejsbuk-stranici ostrvili na Danijelovog oca, generala Novicu Simića, proslavljenog komandanta Istočnobosanskog korpusa srpske vojske u preoteklom ratu.
General Simić je jedan od najzaslužnijih za probijanje koridora do Krajine, a za života je zbog svog vedrog duha i moralnih načela kojih se držao, bio omiljen kod svojih vojnika, i kod građana.
Zlog jezika „pravdaša“ nije bila pošteđena ni Danijelova majka, koja je u ratu bila kraj supruga, radeći u sanitetskoj službi.
U čemu je bio „grijeh“ Danijela Simića?
U tome što je uočio i objavio da su Dragičevićevi politički stavovi potpuno probosanski, i da je neprijateljski nastrojen prema Republici Srpskoj.
Neposredno nakon prvog „velikog“, odnosno, po brojnosti prisutnih značajnijeg mitinga, kojeg je Davor Dragičević 19. aprila organizovao na banjalučkom Trgu Krajine (drugi takav miting održan je 07. jula, a treći je najavljen dan uoči oktobarskih izbora) ukazali smo na ideološku platformu pokreta Pravda za Davida.
Nakon političkih poruka koje je Dragičević iznio gostujući na jednoj sarajevskoj televiziji, ona je potpuno ogoljena i svodi se na ideje građanskog društva. To u uzavrelom „bosanskom loncu“ znači potpunu majorizaciju srpskog (ali i hrvatskog) naroda. Ta ideologija, ujedno, rastače Dejtonski sporazum, međunarodni ugovor kojim je uspostavljena ustavna struktura BiH, a sve zarad deklarativno opšteg principa jedan-čovjek-jedan-glas, što se u bh realnosti pretvara u: jedan predsjednik BiH, Vlada a ne Savjet ministara BiH, parlament bez Doma naroda i entitetskog veta.
Postavljena u toj ravni BiH bi, u kraćem ili nešto vremenski dužem periodu, ostala bez Srba koji bi se u migrantskim talasima kretali prema matici, napuštajući vjekovna ognjišta.
Kako drugačije shvatiti „Tatu lava“, kako sebe Dragičević voli da naziva, kada kaže da će Pravda za Davida prerasti u pokret, koji će biti veoma važan „da l’ u ovoj da l’ u onoj državi“.
Dragičević prejudicira i promjenu imena Radio televizije Republike Srpske, koja, „ako želi da postoji moraće staviti još neki naziv pored“.
„Tata lav“ je iz Sarajeva, gdje je uzvratio mitingašku posjetu Murizu Memiću, došao usta punih Bosne i Hercegovine i njenog budućeg uređenja u kome neće biti mjesta za Republiku Srpsku i njene „zločinačke organizacije i institucije“.
Sutradan je na „redovnom“ okupljanju na Trgu Krajine, uz aplauz pristalica, poslanicima Srpske poručio da je svako ko bude prisustvovao skupštinskom zasjedanju povodom Izvještaja Komisije za Srebrenicu o događajima iz jula 1995. godine, „saučesnik i ubica u predmetu organizovanog ubistva Davida Dragičevića“. Tom prilikom uputio je jezivu prijetnju predsjedniku Dodiku i premijerki Cvijanović: ako još jednom pomenu ime njegovog sina „putem medija ili zvaničnog saopštenja“.
Na poruku da će „plakati nad kostima svoje djece“ reagovao je predsjednik Dodik i naglasio da je Dragičevićevo obraćanje shvatio kao ozbiljnu prijetnju, i ujedno, da će se boriti protiv svakog ko želi da ukine Republiku Srpsku, pa i Davora Dragičevića koji zloupotrebljava proteste.
Ako Dragičević prijeti nosiocima najviših državnih funkcija, čemu da se nadaju novinari, ratni veterani, i svi drugi koji javno izražavaju negodovanje povodom stavova koje svako veče sa Trga Krajine kroz direktno uključenje BN televizije „Tata lav“ iznosi.
Kada je nedavno Dragičeviću putem fejsbuk-stranice upućena smrtna prijetnja, što jeste krivično djelo, policija je po nalogu Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci identifikovala i privela osumnjičenog.
Da li će se Okružno tužilaštvo jednako odnositi i prema smrtnim prijetnjama koje Dragičević upućuje? Ili će, kao i kada su iz MUP-a Srpske tražili da se sasluša bloger Vasković, odgovor Tužilaštva biti „pusti budalu“?
„Tata lav“ svako veče prijeti institucijama Srpske dajući im rokove, bez ijednog dokaza javno proziva i optužuje za teška krivična djela ljude na odgovornim funkcijama, on uporno krši Zakon o javnom okupljanju građana.
To što čini nije verbalni delikt, već otvoren napad na ustavni poredak čovjeka koji je spreman da Republiku Srpsku dovede do sukoba.
Njegov sarajevski partner nije na protestu prozivao Bakira Izetbegovića već glavnu tužiteljicu Tužilaštva Kantona Sarajevo. Muriz Memić nije institucije Federacije nazvao zločinačkim, nikoga nije proglasio sotonom, nije rekao da postoje i druge metode protesta, nije prijetio ometanjem izbora, ljude iz vrha policije nije proglasio ubicama i saučesnicima u ubistvu.
Dragičević i njegove pristalice uzurpirali su gradski trg i od njega napravili groblje.
Trg Krajine pripada svima, najviše mladima. Vrijeme je da organi Gradske uprave, posebno Odjeljenje komunalne policije, učine ono što im zakon nalaže. Da se Ministarstvo porodice, omladine i sporta oglasi povodom velike zloupotrebe djece. Ombudsman za djecu Republike Srpske je to davno trebalo da uradi.
MUP Srpske treba da sprovodi Zakon o javnom okupljanju.
Povodom krivičnih djela na potezu je Okružno tužilaštvo.
Izvor Sveosrpskoj.com, 02. avgust 2018.
