U odbranu nacionalizma

Vrednosti iz kruga građanskih sloboda i prava, koje treba poštovati, ne mogu biti zamena za ono što u sebi nosi načelo nacionaliteta

Poslednje decenije naše društvene i kulturne stvarnosti protiču u znaku snažnog osporavanja nacionalizma i nacionalista. Negativni stereotip o nacionalnoj ideji i svemu što iz nje proishodi preplavio je medije, politiku, umetničku produkciju, časopise, udžbenike… Ono što jednom ponese tu oznaku, ostaje u javnosti obeleženo kao nešto retrogradno, agresivno, fanatizovano, nečovečno… Nešto mračno i skoro demonsko. Nije preterano reći da smo svedoci sprovođenja jedne ćutke prihvaćene sveobuhvatne anateme bačene na nacionalizam. Ovaj tekst je skromni pokušaj da se ukaže na predrasude i mentalne redukcije koje u sebi nosi ovakvo razumevanje nacionalne ideje, kao i na dalekosežne štete koje iz toga proizilaze.

Osnovno, izvorno značenje reči nacionalizam skoro je nestalo iz javne upotrebe. U Rečniku srpskog jezika Matice srpske, uz nju stoji ovakvo određenje: svest o nacionalnosti; težnja za nacionalnim napretkom, za samostalnim društvenim razvojem sopstvene nacije; nacionalni duh, rodoljublje, patriotizam. Na mesto ovog značenja došla je definicija reakcionarnog i agresivnog oblika nacionalizma, zasnovanog na ideologiji rasizma, tj. šovinizma. Zloupotreba nacionalne ideje u istoriji bilo je mnogo, sa pogubnim posledicama. Ali ne postoji ideja koja ne može da se zloupotrebi i iskrivi. Nacionalno utemeljeni intelektualci imaju obavezu da otklone predrasude vezane za nacionalizam i da u javni prostor vrate njegovo izvorno značenje. Odnosno da rašire glas o tome da nacionalno osećanje nije demon kojim treba plašiti ljude, nego nešto prirodno, prirođeno čoveku i ljudskom društvu.

„MISTIČKE NIJANSE“
Čovek je društveno biće, predodređeno da se vezuje za druge ljude. Za koga se čovek vezuje i na kakvu zajednicu je prirodno upućen? Na ovo pitanje Ivan Iljin daje ovakav odgovor: ,,Najdublje sjedinjenje ljudi rađa se iz duhovne jednorodnosti, iz jedinstvene sudbine, koja ljude povezuje u životu i u smrti… Upravo takvo je nacionalno jedinstvo ljudi“. Nacija je najprirodniji okvir za spontano samoizražavanje čoveka kao društvenog bića. Kao i sve što je prirodno i primarno u čoveku, tako i nacionalno osećanje nosi u sebi i ,,mističke nijanse“ – kako je govorio Crnjanski – i živi u nama kao tajanstveni, snažni nagon. Nacionalizam je, dakle, nešto mnogo šire i dublje, a zašto ne reći i nešto mnogo uzvišenije od onog što podrazumeva negativni stereotip o njemu. Tek kad se ovo ima u vidu, ima smisla ukazivati i na neke druge predrasude koje su se trajno vezale za pojam nacije i nacionalne ideje.

Prva među njima je u nauci odomaćen kliše o tome da je pojam nacije i nacionalnog identiteta tekovina XVIII i XIX veka, te da nema svoje utemeljenje u istoriji čovečanstva. O naciji se, navodno, i ne može govoriti pre Francuske buržoaske revolucije, jer pre toga kod ljudi nije postojala jasna svest o nacionalnoj pripadnosti i nacionalnom identitetu. U nauci, međutim, nije mali broj značajnih autora koji zastupaju sasvim suprotno mišljenje – ,,da je nacija večna, a ne tekovina modernog razvoja, kako se sve više propoveda od snaga koje žele globalnu organizaciju modernog čovečanstva“ (M. Ekmečić).

Milorad Ekmečić

Kraj XVIII veka doneo je novu svest o važnosti nacije, o njenoj istorijskoj, državotvornoj i životnoj snazi. Tada ljudi shvataju da države i carstva ne pripadaju carevima i kraljevima, nego narodu. Da je izvor slobode narod, a ne volja suverena. Time je potvrđena (a ne dovedena u pitanje) istina da ,,različiti narodi i njihovi jezici postoje od samih početaka pisane istorije“ (M. Ković). Francuska revolucija je samo potvrdila da se svest o pripadnosti jednoj naciji kroz istoriju menjala, kao što se menja i danas. Čitav Stari zavet je iznikao na predstavi Jevreja o sebi kao ,,izabranom narodu“. Zar to nije dokaz da je u starom veku postojala svest o posebnosti naroda? To potvrđuju i knjige Novog zaveta: u Delima apostolskim stoji da su apostoli, nakon silaska Duha Svetoga, počeli govoriti ,,drugim jezicima“ okupljenoj masi, gde su bili ,,ljudi pobožni iz svakoga naroda koji je pod nebom“ (2, 5).

Danas se nacionalizam poistovećuje sa mitomanstvom i ispraznim veličanjem prošlosti. Stoga on, sam po sebi, ugrožava funkcionisanje demokratskih institucija koje štite principe slobode i ravnopravnosti građana. Nacionalnoj ideji se pripisuje nešto što ona nije i što protivreči njenoj istorijskoj ulozi. Savremene zapadne države i njihove demokratske institucije nastale su iz nacionalnih pokreta (Francuska, Italija, Nemačka…). Ideja institucionalne zaštite sveobuhvatnih sloboda pojedinca i društvenih grupa raširila se Evropom na krilima nacionalne svesti. ,,Moderna demokratija je stvorena na načelima suvereniteta nacije“ (Ekmečić).

BEG OD POTROŠAČKOG PLIĆAKA
Istina je da je snaženje nacionalnih država tesno povezano sa ekspanzijom njihove političke i kolonijalne moći. U tim državama brzo je došlo – usled narasle moći i neobuzdane pohlepe koja uvek ide sa njom – do odvajanja nacionalnog osećanja od svoje suštine, a ona je u sferi duhovnog, a ne materijalnog postojanja. Imperijalni, ,,evropski nacionalizam“, kako ga s pravom naziva veliki pesnik R. Tagore, lišio je nacionalnu ideju ,,duhovnog idealizma“ i pretvorio je u ,,mehanizam moći koji proizvodi bogatstvo“. U krilu zapadne civilizacije nacija je prestala da bude ,,rezervoar“ moralnih i kulturnih vrednosti i postala je organizacija ,,kolektivne sebičnosti“ – agresije, pohlepe, ugnjetavanja. Negativni stereotip o nacionalizmu potiče upravo iz ovog, suženog i iskrivljenog shvatanja nacije i nacionaliteta.

Svet u kojem se guše nacionalne različitosti gubi svoju koloritnost i bogatstvo kulturoloških i tradicijskih odgovora na različite životne izazove. Prekidaju se spontani tokovi bogaćenja nacionalnih kultura – njihovih jezika, umetnosti, školstva, nauke, filozofije, graditeljstva, kuhinje… – a nameću se gotovi obrasci, čije se ispunjavanje postavlja kao dokaz civilizovanosti i opredeljenosti za progres. Nacionalizam je potreban čoveku i životu jer je prirodna odbrana od zatvaranja u egoizam i plitki pragmatizam; jer je čuvar iskonske čovekove težnje da vlastito postojanje utemelji u nečemu što ga prevazilazi, vremenski i ontološki.

Spomenik knezu Mihailu na Trgu republike u Beogradu

Savremena psihologija je utvrdila da je nacionalno osećanje prirodna posledica čovekovog rasta od ranog detinjstva do punoletstva. Kao društveno biće dete počinje da se formira već u prvoj godini: prvo osećanje za zajednicu jeste veza sa ocem, majkom i porodicom. Čim se rodi, dete stiče neku vrstu spoznaje da postoji sa drugima. ,,Na početku adolescentskog doba“ – tvrdi Svetomir Bojanin – događa se ,,otkrivanje prošlosti“. Dete počinje da shvata da ,,život nije od danas do sutra“ i da je njegovo postojanje povezano ne samo sa živima, nego i sa mrtvim precima, čiji običaji, vera, moralna načela, predanja, jezik, žrtve… određuju i njegovo biće. Da pripada jednom duhovnom prostoru koji čuva trajne vrednosti, u kojima je i njegov život nešto, a ne haotično nizanje slučajnosti.

Vrednosti iz kruga građanskih sloboda i prava, koje treba poštovati, ne mogu biti zamena za ono što u sebi nosi načelo nacionaliteta. Njima se mogu postaviti okviri za mirno, tolerantno sapostojanje različitosti – što nije nevažno – ali se ne može zameniti onaj u isto vreme prirodni i mistični fluid koji u sebi nosi duhovno zajedništvo nacionalnog osećanja. Nasilno kidanje veze pojedinca i naroda, koje se agresivno promoviše u svim sferama života, sužava čoveka, tera ga u plićak potrošačkih navika i isprazni hedonizam, lišen smisla i istinske radosti.

Tridesetih godina prošlog veka Miloš Crnjanski napisao je nekoliko političkih eseja u kojima dokazuje da je vreme za osmišljavanje nove nacionalne ideje kod Srba. U njima pokazuje kako se Srbi odvajaju od onog najvitalnijeg u svom postojanju na ,,krvavom tlu Balkana“ – od slobodarske tradicije i ,,nacionalnog morala koji ima i najbednija brđanska kuća“, gubeći svoj identitet u jugoslovenstvu, komunizmu i kosmopolitizmu. Sve to, u izmenjenom istorijskom kontekstu, moglo bi se primeniti i na stanje u kojem se Srbi nalaze danas.

Miloš Crnjanski

Komunizam i jugoslovenstvo više nisu u igri, ali pritisak koji nas gura u nacionalnu apatiju danas je još jači. Zato nam je sada, više nego ikad, potrebna zdrava, vremenu prilagođena nacionalna ideja. Ne nacionalni bukači i ,,fanfaroni“, kako ih je zvao Crnjanski, nego ,,prosvećeni nacionalizam“ (Z. Prilepin), koji će globalističkim floskulama i maglovitim obećanjima o blagodetima ,,evropske perspektive“ suprotstaviti energiju nacionalne ideje, u njenom vitalnom i tvoračkom obliku, na koji smo ukazali u ovom tekstu.

 

Stanjestvari.com

Kultura
Pratite nas na YouTube-u