Српске и руске заставе у Косовској Митровици испред споменика кнезу Лазару, 16. јануар 2019. године (Фото: Танјуг/Канцеларија за КиМ/)

Šta je srpski nacionalni interes

Mi naš interes nikada nismo umeli, a ni smeli, čak ni da definišemo

Šta je srpski nacionalni interes? Ovo je definitivno pitanje koje vredi čitavo bogatstvo. Često koristimo taj termin, a zapravo ga nikada nismo definisali. Pitati prosečnog Srbina šta on podrazumeva pod pojmom „srpski nacionalni interes“ je iluzorno. Na sto Srba dobićete sto različitih odgovora.

Ali tu je najpre kriva naša inteligencija. Što ona samozvana, što ona istinska. Najpre zbog činjenica da ona sama ne zna šta bi se moglo podvesti pod ovaj pojam. Nijedno rukovodsto od početka višestranačja, pa ni ovo sadašnje kome i sam pripadam, nije umelo da definiše šta bi podrazumevalo pod srpskim nacionalnim interesom. Zato mi lutamo, udaramo kao slepi u stubove i gubimo bitku za bitkom.

HRVATSKA, CRNA GORA, ALBANIJA
Da li je srpski nacionalni interes da se beskonačno trošimo u borbi za teritoriju na kojoj danas gotovo i da nema Srba ili nam je cilj da se sa onima koji su nas najpre demografijom i parama, a potom i golom silom, sa tih prostora počistili, razgraničimo? Da li je možda nacionalni interes da se se okrenemo prostorima gde ima Srba i da se za njih borimo? Šta je naš nacionalni interes danas, a šta će biti u budućnosti? Dok to ne definišemo, naši porazi će se nastaviti.

Hrvatska danas, bez obzira što se demografski osipa, ima svoj interes. Prilično hegemonistički i ona to i ne krije. Uplivom njenog kapitala u Srbiju, koji je ubačen ranijom kupovinom naših preduzeća, ona zapravo ispoljava svoje hegemonistički namere za osvajanjem naše teritorije. Simbolički joj je jako bitno da nam uzme Šarngredsku adu, ako bi pukom simbolikom prešla ka Bačkoj.

U Crnoj Gori odavno je na delu tzv. kroatizacija Crnogoraca, koja je s početka sprovođena tiho, a danas je sve intezivnija. Međutim, Hrvatska je svoj nacionalni interes, baziran na čišćenju Srba i bilo kakvog pravoslavnog uticaja, temeljno razvijala gotovo čitav vek. Šiptari su decenijama kroz demografiju i kupovinu srpskih imanja imali svoj cilj, a on je bio nadvladavanje Srba na prostoru Kosova i Metohije sa ciljem da, kad preovladaju, taj prostor pripoje Albaniji. Mi naš interes nikada nismo umeli, a ni smeli, čak ni da definišemo.

Zastava Hrvatske (Foto: Wikimedia/Flickr/Richard Mortel, CC-BY-2.0)

Našu veličanstvenu pobedu iz Velikog rata od pre sto godina gotovo do kraja smo prokockali. Izgubili smo etničke prostore u kasnijim ratovima, izgubili smo znatan deo stanovništva sa naših etničkih prostora, najpre kroz genocid koji je nad Srbima sprovođen, ali i kroz asimilaciju stanovništva koja je najvećim delom bila nasilna.

Najveći problem danas imamo sa konvertitima koji nastavljaju da za tuđe interese razjedaju naš narod. No, mi nemamo odgovor, dok se kancer širi. A odgovor nemamo jer nemamo definisan nacionalni interes. Srbi u ne malom broju još uvek se klanjaju Brozu, baš onom koji nas je rasrbio, a očekuju od Vučića da im sačuva Kosovo i Metohiju koje je taj isti Tito od Srba najviše očistio zabranom njihovog povratka posle Drugog svetskog rata. Najveći sin naših naroda i narodnosti je Kosovo i Metohiju želeo da pripoji Albaniji i da ga preda Enveru Hodži. Da je to tada uradio najpre bi mu srpski komunisti iz tog perioda aplaudirali, dok bi njihova deca i unuci danas Vučića napadala ili sa jedne strane za izdaju, ili sa druge zato što nije još veći izdajnik od njihovih očeva i deda.

ŠTA SRBIJA MORA DA URADI?

Vučić je danas kriv ovima što ga napadaju što kroz politiku koju vodi pokušava da definiše srpski nacionalni interes, a to je baš ono što oni nikada nisu umeli. Taj nacionalni interes negde prepoznajem u tome da se omeđe granice šta se danas može smatrati srpskim etničkim prostorom, a on je definitivno onaj prostor u kome Srbi dominantno žive kao većina. On je ugrožen i preti mu dalje rastakanje po svim šavovima, od kulturološkog, preko nacionalnog i ekonomskog – ukoliko ga ne zaokružimo i ne kažemo: Od danas ovo grčevito branimo na svim poljima, a jednog dana, ako ikada ojačamo, možda će neke bolje generacije pokušati da vrate ono što smo mi i generacije pre nas izgubile.

Srbija i buduće generacije ne mogu konstantno da se baziraju na nekakvom defanzivnom stavu i samoporicanju koje nam je nametano, već će, naprotiv, kada i ako se konsolidujemo, (baš kao Hrvati i Šiptari) biti vreme da to okrenemo i da pametnom dugoročnom strategijom pređemo u ofanzivu sa pomalo i hegemonističkim stavom.

Da bi se to realizovalo, Srbija najhitnije mora da podigne nivo obrazovanja naroda i da sva moguća sredstva uloži u savremeno obrazovanje, da školuje i da pravi svoju intelektualnu i političku elitu, da se ekonomski podiže, da kod mladih razvija patriotski i militaristički duh sa konstantnim oblikovanjem budućih generacija da je vredno boriti se za otadžbinu, da kod Srba promeni svest o rađanju, odnosno da se na svakom koraku afirmiše porodica i porodične vrednosti, i da se uvek podstiču i nagrađuju porodice koje imaju troje i više dece.

Zastave Rusije i Srbije (Foto: Ministarstvo odbrane Republike Srbije)
Zastave Rusije i Srbije (Foto: Ministarstvo odbrane Republike Srbije)

*Autor je advokat, narodni poslanik i član Predsedništva Srpske napredne stranke 

 

Naslovna fotografija: Foto: Tanjug/Kancelarija za KiM

 

Politika
Pratite nas na YouTube-u