Rijaliti Srbija i revolucionari sa burbonom u ruci

U Mitrovićevom zašećerenom tranzicionom imaginarijumu ima mnogo više borbe i ideja nego u celoj građanskoj Srbiji

Nije lako živeti sa ubeđenjem da ste okruženi kužnom nacijom i još ružnijom kulturom i da pripadate negde drugde. Ali u autokolonijalnom imaginarijum ovih gordih eltista nema mesta ne samo za Srbiju već ni za Zapad. Tu je skoro sve podređeno samosažaljivom sopstvu, koje se histerično bori da objasni sebi kako je ostalo tako zdravo i normalno u jednom toliko zaraznom, ubistvenom okruženju.

Slučajnosrpska elita sastavljena je uglavnom od malih i zaplašenih, ali besnih ljudi. Oni su bez ideja, utrnlog, distopijskog mozga, iako veruju da znaju sve što treba znati i da im je misao zlatna. U stvarnosti, sve što imaju je autokolonijalna žudnja, slepa vera da izbavljenje nacije koju smatraju neizlečivo bolesnom može doći isključivo kroz bezrezervno potčinjavanje Zapadu. Tu možda ima dobrog ukusa, ali nema mnogo mesta ne samo za politiku već ni za ljude.

DOBAR RADNIK – MRTAV RADNIK
Život je van vidnog polja ovih Srba koji vole da veruju da su neukorenjeni ili iskorenjeni. U Mitrovićevom zašećerenom tranzicionom imaginarijumu, čak i u Marićevoj skromnoj, ali verovatno najboljoj školi za rijaliti igrače na svetu, ima mnogo više borbe i ideja nego u celoj građanskoj Srbiji i njenom bizarnom levičarskom lagumu. Za razliku od deklarativno marksističkih, ušuškanih oaza srednjeklasnog adolescentskog eskapizma zatrovanih rodnim politikama identiteta, Pinkova utopija bolju budućnost obećava i onima koji nisu gej.

Nažalost, za današnje srpske levičare radnik nije OK, pa ne čudi da iza crvenih zastava nema nikoga i da su se subalterni masovno postrojili ispred Mitrovićeve ružičaste fleke i Marićeve anglicizovane sreće. U Srbiji se razvila perverzna pseudomarksistička nekropolitika u kojoj ima mesta samo za radničke leševe, one koje više ne mogu da slušaju Cecu i govore „homofobiju“. Dobar radnik je u tom ideološkom prostoru samo mrtav radnik.

Radnička klasa i svi oni sa kojima neoliberalizam ne zna šta će odavno znaju da više ne mogu da očekuju nikakav raj, ali se upinju da nekako izbegnu ili bar zašećere tranzicioni pakao. Tužni su to izbori. Delu radnog i nezaposlenog naroda danas je racionalnije i izglednije da bolji život traži preko ćerkinih obećavajućih grudi i zgodnog tela nego u znoju rada i lopatama.

Novi Alija Sirotanović je Tuzlak koji je uzeo mikrokredit kako bi njegova ćerka Irma ugradila silikone, više zaradila i tako pomogla porodici. Irma je ušla u vilu Parova i prevazišla očeve mikro nade. Ali bojim se da tata Serjanić ne bi mogao ni da proviri u ovdašnji levičarski imaginarijum.

Foto: Snimak ekrana / Jutjub / Stojković Nebojša

Menadžer prestižnog marksističkog prostora (“zadruge”) u centru Beograda ističe da tu „šovinizam, seksizam, rasizam, prosto nisu dobrodošli”. “I romski kolektivi, i LGBT ekipe” su deo njegove vrle zajednice, ali ne i radnici. Odustalo se izgleda od obrazovanja i promene svesti. Avangarda radničke klase je postala antinarodna avangarda politički korektne i ideološki jeftine, kontrarevolucionarne kvir klase, pa ćete u ovakvim prostorima pre videti jetija nego radnika.

Citirani, deklatrativno antikapitalistički menadžer ove, u suštini, antiradničke i antiseljačke „zadruge“ u samom srcu dorćolske „Silikonske doline“ diči se u tabloidnom Vajsu da dok „u okolini gde cenovnici udaraju po ušima, ovde će te i dalje najmanje ispasti čašica Four Roses”. Svi naši slučajni Srbi, bili marksovci ili konstantinovićevci, još su više slučajni neoliberali. Radnici ne piju Four Roses. Verujem da ga velika većina nije ni probala. Revoluciju o kojoj sa čašom burbona u ruci sanjaju naši benigni radikalni levičari mogu izvesti samo oni i one koji piju rakiju i pivo, slušaju Cecu i Acu Lukasa, sanjaju silikone i botoks, vole Srbiju i Srbe i obično ne ljube gejeve, ni u bukvalnom ni u prenosnom smislu.

Nažalost, danas su radnici ti koji su prezreni na levici, i liberalnoj i marksističkoj, podjednako omađijanoj manjinskim politikama identiteta i zombiranoj. Lično je tu postalo antipolitičko. Beda aktivizma vođenog različitim derivatima ideologije roda i očaranog lažiranim marginama isporučila je milione gubitnika globalizicije i tranzicije u naručje desnih populista.

ELITISTIČKI ESKAPIZAM
Šta žigosana i oklevetana srpska podklasa, masa pravih subalternih, može da pronađe u našem autorasističkom antinacionalizmu i antifašizmu? Tu sva druga balkanska zla bivaju predstavljena kao sekundarna, puki derivati navodno neuništivog i kulturalno kodiranog srpskog zla, koje je nacifikovala beda Konstantinovićevog autošovinističkog uma.

Teško je zavesti i pokrenuti ljude koje prezirete i kojih se gadite. Mnogi slučajni Srbi, i oni sa petokrakom na reveru i oni sa knjigama Dubravke Stojanović u regalu, od Zadruge i Parova više mrze samo ljude koji na svojim televizorima naizmenično gledaju veću nesreću ljudi sa prave margine (Parovi) i spletke crnogorskih pastuva i aspiracionih jahtašica („volim skupo“), koje veruju da im je konačno na dohvat ruke šestocifrena potrošačka sreća (Zadruga).

Teodor Adorno i Maks Horkhajmer mogu za neke mlade umove biti opojniji od jeftine flaše burbona, ali bojim se da nisu ništa bolji saveznici u borbi za ove preko potrebne duše od Fukoa i Deride, tvoraca cucla teorija po meri prezaštićenih narcisa. Televizijski beg u rijaliti Zadrugu mnogo je smisleniji i pošteniji od elitističkog bega u teoriju koja laska elitističkom egu. Uostalom, svi to znamo – lepše je sa eskapizmom, bio on burbonski ili ne.

Prošlog proleća biralo se između Kije i Lune – i kijisti su na istorijskim SMS izborima do nogu potukli luniste. Ali ne treba biti ciničan. Bilo je tu mnogo više smisla, razlika i povoda za opredeljivanje nego na srpskoj političkoj sceni, gde je teško razaznati gde završava Vučić a počinje Borko, da li danas slušamo Konstantinovićeve ili Šešeljeve reči.

Sledećeg leta nam se već smeši okršaj Lune i Stanije, mada iznenađenja nisu isključena. Predizborna kampanja je već počela. Premazana novosadska starleta i razmažena i plačljiva, ali često očaravajuće naivna beogradska modna blogerka u njoj zvuče artikulisanije od svih ključnih aktera političke scene čije je glavno obeležje prepoznatljivo „postistorijska“ kakofonija istih glasova. Svi svim građanima obećavaju sve – i Kosovo i Evropu, i Parade i more beba, i posao i nerad, i veće penzije i manje poreze…

Foto: Snimak ekrana / Jutjub / Zadruga

Njihov idejni i moralni bankrot, beda njihovog imaginarijuma, stavila je Srbiju u položaju zemlje koja čeka samilost neke od neokolonijalnih metropola i pokušava nemoguće, da živi tuđu istoriju i poništi svoju. Ako je ovde nešto kužno i ružno onda su to otuđene autokolonijalne elite – političke, medijske, kulturne i aktivističke. Zabavljene sobom i zapadnim, zaigrane Marksom i Veberom, Hanom Arent i Džudit Batler, one su ovde ali kao da žive negde drugde, daleko od nas, ostavljenih sa samo jednim realnim izborom – između Lune i Stanije.

 

Naslovna fotografija: Snimak ekrana/ Jutjub/ Zadruga

 

Nepismenidjavoljiadvokat.blogspot.com

Politika
Pratite nas na YouTube-u