Slobodan Reljić: Srednja klasa na smetlištu istorije

Program štednja na Zapadu podrazumeva spuštanje nadnica dok se ne izjednače sa rastućim nadnicama u Kini i Indiji

Četrdesetih godina prošlog veka 90 od sto Amerikanaca je moglo da se nada da će živeti bolje od svojih roditelja. Danas pravo na tu „prirodnu nadu“ nema ni 50 od sto njih. „Vodič u našu budućnost“, kako je knjigu o postkapitalizmu naslovio Pol Mejson, najavljuje daljnji pad: „Neoliberalizam je prvi ekonomski model u poslednjih 200 godina koji polazi od premise o neophodnosti smanjivanja nadnica.“

VEĆA OD VELIKE DEPRESIJE
Svet izgleda kao bojno polje na kome nema „dobrih vesti“. Posle berzanskog sloma u njujorškom Volstritu 2008. traje depresija „duža od one iz 1929-1933“, a koja se zvala Velika depresija i bila uvod u drugi Veliki rat. Zapadni svet danas traži Hitlera po Srbiji, Rusiji, Kini, a dok naočigled svih u Sjedinjenim Državama „duboka država“ vodi rat do istrebljenja s legalnom izabranim predsednikom. Oni koji su stvarali Svetsku trgovinsku organizaciju i propagirali slobodno globalno tržište sada spaljuju sve mostove. Za jednu deceniju Velika kriza je „odnela 13 odsto globalne proizvodnje i 20 odsto globalne trgovine. Globalni rast je prešao u minus – u ekonomiji u kojoj se recesija definiše kao rast manji od 3 odsto.“

Ali ne gube svi. Neoliberalizam obezbeđuje da se najbogatiji sloj enormno bogati. U Davosu je objavljeno da osam najbogatijih ima koliko polovina čovečanstva. Osam ljudi prema 3,5 milijarde ljudi! Nikad u istoriji nije postojao sistem takvih socijalnih razlika.

Vrednost ukupne imovine 500 najbogatijih ljudi planete raste tokom jedne godine za skoro četvrtinu i sada iznosi 5,3 biliona dolara. Prošle godine na vrh tabele izbio je osnivač internet trgovine „Amazon“ Džef Bezos – zaradivši 34,2 milijarde dolara i tako je potisnuo dosad najbogatijeg, osnivača „Majkrosofta“, Bila Gejtsa koji je vodio od maja 2013. Prvi ima 99,6, a drugi 91,3 milijarde dolara. U senci obilja najmanje dve milijarde ljudi živi od 3,2 dolara dnevno.

A šta oni koji vladaju svetom nude kao rešenje? Štednju! Da sirotinja štedi.

NADNICE PADAJU KAO KIŠA
Najbogatiji čovek na svetu čuven je po izuzetno niskim platama koje daje svojim zaposlenim. Primer svima. A MMF decenijama krstari po svetu i svim vrstama pritisaka ukida usluge državnih službi. „U najteže pogođenim zemljama penzioni sistem je uništen, starosne granice za odlazak u penziju približavaju se sedamdesetoj godini života, obrazovanje se privatizuje, a diplomci se opterećuju dugovima koje će otplaćivati čitavog života.” Oni koji su proizveli slom – netransparentni bankarski sistem – u tom mraku raste, „danas je čak veći nego 2008“.

Veliki reformatori budžeta, koji dolaze iz tog sveta, ne vide nikakav problem u stalnom tonjenju. Arogantni zapadnjaci, koji su se sladili nesposobnošću nezapadnih nacija da izađu iz krize, voleli su da slušaju kako su oni tamo na periferiji – neradnici i nesposobnjakovići. Sad gledaju mečku u svom dvorištu. „Stvarne nadnice opadaju ili stagniraju u Japanu, južnim zemljama evrozone, SAD i Britaniji.“ Sociolozi javljaju o propasti srednje klase.

To je klasa koju su zvali „stabilizator kapitalističkog društva“. Oni su i potrošači i nekritički ljubitelji ideologije socijalnog darvinizma na kojem se podiže liberalno društvo. Uvek su odlučno ustajali protiv bilo kakve korenite promene u društvu. I na njih su mogli da računaju i Ruzvelt i Hitler, i Holivud i Amazon.

I MARKS U SLUŽBI BURŽOASKE KLASE
Istorijski paradoks je da su za njih u XX veku najviše učinili Karl Marks i Lenjin. Dok je na Istoku postojao opasni SSSR, zapadni kapitalisti su narod držali u „državi blagostanja“. U znak zahvalnosti taj „klasno nesvesni“ sloj je podržavao svoju krupnu buržoaziju bezuslovno. Srednja klasa se u horu zgražavala nad činjenjima Sovjeta koja im je interpretirala propaganda koju kontrolišu najbogatiji. Kako je Borja Jeljcin počeo da puca topovima po parlamentu sovjetskih građana, tako je zapadna demokratska država prestala da bude servis građana. Proces je bespovratan.

Na početku XXI veka Karl Marks je na Zapadu opet u modi. Da, baš tako, u modi. Kao što su u modi helanke sa prugama ili etno restorani. Za propagandnu mašineriju „pljačkaške civilizacije“, koja je i Če Gevaru pretvorila u modni detalj, čista rutina. Tako reči koje su oblikovale svetsku istoriju prošlog veka postaju čips za potrošačko društvo koje se odlikuje bacanjem „brige na zabavu“ i nesposobnošću da stvori kozistentnu misao o sebi. U tom mutljagu i retro-revolucija se pojavljuju video igrice. I Manifest KP, napisan revolucionarne 1848, na svoju 170. godišnjicu čita se kao blog, pa kroz sumrak digitalnog sveta proleću pojmovi kao klase, eksploatacija, alijenacija, pauperizacija, a onda se neke liberalne kreature oglašavaju „levičarima“, imperijalni lideri socijalistima. Narkotizirana globalna javnost na to gleda mutnim očima pijanca koji čeka zoru.

Pre vek i po Marks je „srednji stalež“ prepoznao kao reakcionarnu klasu „koja hoće da okrene natrag točak istorije“. Nadao se da će razvitak „krupne industrije“ rastrojiti te sitne sitnosopstvenike (sitni industrijalac, sitni trgovac, zanatlija, seljak) i da će oni „stati na stranu proletarijata“. Njegova dijagnoza da je ta klasa tampon-zona između radnika – koji imaju motiv i moć da promene to društvo – i buržoazije pokazala se tačnom. Međutim, njegove nade se nisu ispunile. Umesto da ih kapitalisti načine radnicima, oni su ih pretvorili u „mangupe u našim redovima“ (Lenjin).

„BELE KRAGNE“ SU PREGAZILE „PLAVE KRAGNE“
Henri Ford je na početku XX veka razumeo da velika industrija mora da pravi auto koji mogu da kupe i njegovi radnici. Tako su se povećavale nadnice, a i profit preduzetnika. Bilo je to vreme kad se napredak u automatizaciji i organizaciji posla pretvarao u dobit svih članova društva. U tom periodu država se usložnjavala pa se i birokratija uvećavala. Početkom tridesetih godina prošlog veka Apton Sinkler je tu društvenu grupu opisao kao – „bele kragne“. Za razliku od „plavih kragni“ što je opisivalo radnike. Pedesetih godina će Rajt Mils „belu“ masu u potrošačkom društvu opisati kao – srednju klasu.

Za jedan vek „srednji stalež“, koga je Marks prezirao, uvukao se u sve pore i pukotine i postao cement koji je radničku klasu izgurao na periferiju. I kad se 1968. (120 godina posle revolucionarne 1848.) kritika kapitalizma izlila na ulice gradova širom sveta Herbert Markuze je mogao da konstatuje da radnička klasa nije više nosilac revolucije. To je bio interklasni sloj – studenti. Velike nade su polagane u tu novu snagu, ali se to pokazalo kao iluzija. Kako je vreme prolazilo najveći broj „šezdesetosmaša“ je završio u srednjoj klasi, a sve uzvišene ideje i velika iščekivanja isti ljudi u novim ulogama su odbacili kao dečje ludosti. I uhvatili se vrednosti srednje klase.

(NE)VREDNOSTI SREDNjE KLASE
Šta su vrednosti srednje klase? Kad se danas okrenete i pogledate ne možete se oteti utisku da one staju u hrišćanskih sedam smrtnih greha.

Šta je u modernom društvu Čovek koga bi opisali kao smernog, darežljivog, moralno čistog, milosrdnog, uzdržljivog, krotkog i revnog u veri? Autsajder. Potpuni autsajder. Ali to su hrišćanske vrline! U tom svetu smešan je onaj ko veruje da ima nešto što je nedostojno čoveka, a što bi moglo posližiti da bi se dosegao uspeh. A uspeh se meri novcem i onim što se novcem može nabaviti.

I evo vrednosti u toj realnosti. Srebroljublje je cilj nad ciljevima. Gordost je mera društvenog statusa. Sodomija je vrhunsko „ljudsko pravo“ koje se bezuslovno nameće čitavom svetu. Pornografija je normalan vid komunikacije – od predstavljanja dece pedofilima do komercijalnog biznisa prodaje tela (sada i muških) koji je nekad bio sklonjen u bordele i mračne ulice s crvenim lampama. Zavist se proizvodi – zavidi se golotinji estradnih zvezda, nemoralnosti političara, besprizornosti menadžera, a da bi se onda sve pretvorilo u carstvo „rijalitija“ – gde svako od onih koji nisu uspeli da se uguraju u „zadruge“ i „parove“, pod skute Velikog brata, zavidi onim srećnicima koji mogu u beskrajnim televizijskim sagama da pljuju „bližnjeg svog“ u lice; da seksualnost pretvore u čin koji ne može dovoljno sveoubhvatno opisati ni pojam „razvrat“, a da blud postaje izuzetno javno dobro: da se deca uče na njemu. Nedolični urlik jarosti i gneva pretvara se u poželjno dostojanstvo „generacije koja raste“, jer oni gledaju uživo kako to donosi i slavu i pare. Smrtni gresi su postali „ljudska prava“.

A tek trbuhougađanje ili proždrljivost. To spada u red izuzetnih dostignuća tog društva – više se danas štampa kuvara nego Jevanđelje po Mateju, u više TV-emisija na jednom kanalu u jednom mesecu se lupaju jaja, secka meso i povrće nego što se na svim televizijama za deset godina kaže nešto o Platonu, Svetom Avgustinu, Grigoriju Palami, Isusu iz Nazareta, Dostojevskom i Ničeu, zajedno. A mi bejasmo „hrišćanska civilizacija“. Zato se niko ne sablažnjava kad u nekoj američkoj državi podiže spomenik Satani. A kome će? Ko je gospodar ovog sveta?

PRIVATIZOVANjE NADE
Šta je posledica? Zastrašujuća usamljenost. U megalopolisu od deset miliona ljudi sami ste, usamljeniji nego u prašumi Amazona. Na tacni ste mračnim korporacijama koje sistematski „hrane živo osećanje da su radnici slobodni akteri koji rade zato što to žele“. Taj slobodnolebdeći pojedinac koga je „oblikovao fleksibilni kapitalizam“ nesputan je „vezama srodstva, doma, lokalne sredine, rase, etničke pripadnosti, crkve, zanata i čvrstog moralnog poretka – tako da je njegov jedini dom tržište opremljeno nemilosrdnom aritmetikom“. Tako go i jadan pristao je da mu podmetne da se bori za uzvišena „ljudska prava“, a da ne obraća pažnju na trivijalna prava na radu i u kući. I tako ubog i nejak pristao je da veruje da „pravna država“pruža iste šanse njemu kao i onom sa 99,6 milijardi. Na kraju je privatizovana i nada. Ona, govorilo se, umire poslednja.

Otkud sad to odjednom? Sto godina mu nije trebalo ni pameti, ni hrabrosti, ni moralnosti a sve je išlo na dobro, jer on je bio „srednja klasa“, umiljato jagnje koje sisa dve sise.

Marksova proročanstva se pokazuju kao tačna, ali ona više ne mogu da bace varnicu koja će zapaliti nagomilanu smesu nezadovoljstva i očaja. Ljudska solidarnost je umrtvljena. „Pošto su nadindividualni činioci, koji oblikuju tok individualnog života, daleko od očiju i misli, teško je uočiti dodatnu vrednost ’udruživanja snaga’ i ’stajanja rame uz rame’, pa je poriv za angažovanjem (posebno kritičkim) na promeni oblika koji su poprimili ljudsko stanje i zajedničko ljudsko iskustvo slab ili čak ne postoji“, uočiće Zigmunt Bauman.

Lobotomija mozga srednje klase pokazuje se kao relativno bezopasan proces za kapitalističku klasu. Ona, u stvari, mora da se boji samo sebe, svoje pohlepe i svoje odvojenosti od ljudske normalnosti. „ U Americi, bez obzira što je količina dolara uvećana 4 puta, životni standard ne raste već 30 godina. Čitavi gradovi se pretvaraju u ruševine, a tek svaki peti dolar, koji oni emituju, dospeva u realni sektor, dok se sve ostalo vrti u finansijskim špekulacijama, koje nemaju nikakav efekat na ekonomski razvoj“, konstatuje Sergej Glazjev, ruski ekonomista, savetnik predsednika Putina. I ukazuje na drugi svet, koji ide drugim putem.

„Rađa se novi sistem upravljanja u Kini, gde „država spaja plan i tržište, kombinuje državnu svojinu nad ključnim uslovima reprodukcije, kao što su rudna bogatstva, finansije, infrastruktura, sa privatnim preduzetništvom“. Cilj Kineza je „povećanje blagostanja naroda. I podstiče se sve što ide tome u prilog… Mi smo taj svetski privredni poredak nazvali, koristeći termin Pitirima Sorokina, koji je još 60-ih godina HH veka radio na teoriji konvergencije – integralnim poretkom. Država se u njemu bavi integrisanjem, to jest usaglašavanjem interesa svih socijalnih grupa.

To se danas dešava ne samo u Kini, nego i u Indiji, gde je Ustavom zagarantovan primat društvenih interesa nad privatnim. Pa u Koreji, gde država koordinira sve. U Japanu je čuveni model države-korporacije, gde se privatni biznis nalazi u vrlo tesnoj usaglašenosti svojih strategija razvoja sa državom.“(Glazjev)

ŠTEDNjA KOJA UBIJA
Na zapadnoj strani i dalje ne razumeju pravo značenje reči štednja u današnjem svetu. Pošto se kritika kapitalizma doživljava kao zbirka zgodnih dosetki a ne kao zakonitosti koje deluju kao zemljina teža, mrtva srednja klasa slepo veruje u moć „budžetskih rezova“, učinkovitost sankcija, berzanske izveštaje.

A istina je mnogo surovija: štednja podrazumeva spuštanje nadnica i životnog standarda na Zapadu dok se ne izjednače sa rastućim nadnicama i standardom srednje klase u Kini i Indiji! Sa nametnutim potrebama potrošačkog društva i nerazumno podignutim troškovima, permanentnim zaduživanjima to je isto što i put u pakao. Svako novorođeno dete u zemljama OECD-a ulazi u život sa preko 50 hiljada dolara duga na svojoj maloj grbači, a zapadne nadnice bi trebalo da se smanje i deset puta.

U Kini se za 2019. predviđa prosečan sat u industriji od 4,8 dolara, prema 52 dolara u Nemačkoj ili 43 u SAD. U Indiji, koja takođe nastupa ubrzanim korakom, reč je o 2,5 dolara. Zato imigrantski talas ka Evropi niko ne može zaustaviti. Imigranti stižu do – sa stanovišta njihovog društva –astronomskih zarada, a zapadni kapitalisti preko njih obaraju cenu rada.

Drugi problem, još veći, proizilazi iz prirode informatičkog kapitalizma. Na Zapadu se samo govori o mašinama, a ljudi su kao uljezi koji ometaju igru. U tom ludilu se zaboravlja briga Henrija Forda o kupcu, jer se kratkovido računa da kupaca za njihovu robu ima širom sveta. Već je Trampu jasno da je to glupost.

Blagodeti koje je doneo pronalazak parne mašine, pa onda električne struje povećavao je nadnice malom čoveku. Informacija, glavni resurs neoliberalnog kapitalizma „mašina je spuštanja cena i smanjivanja količine rada potrebnog za održavanje ljudskog života na planeti.“ Informatičko privređivanje koje donosi najveće profite računa na male procente zaposlenih, a „bankarski sistem, sistem planiranja i kultura poznog neoliberalizma najviše stimulišu one preduzetnike koji otvaraju loše plaćena radna mesta sa dugim radnim vremenom“. Džef Bezos je idealni tip tog preduzetništva. Vitez antihumanizma.

Džek Ma, osnivač kineskog „Alibabe“, čovek takođe zatrpan milijardama iz internet trgovine, veruje u drugi put. „Mašine nemaju srce, mašine nemaju dušu i mašine nemaju uverenja. Ljudska bića imaju dušu, uverenja, vrednosti; mi smo kreativni, pokazujemo da možemo da kontrolišemo mašine.“ Kao da je učio nauk u nekom manastiru na Svetoj Gori. Nije. Nema potrebe. Neke vrednosti su univerzalne. I kad neko društvo njih izgubi, žurka postaje bučnija, ali je fajront sve bliže.

 

Izvor Pečat/Stanje stvari, 21. septembar 2018.

 

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u