N. Babić: Suverenizam nije samo protest i zato će pobediti

Suverenisti pobeđuju jer su ponovo rasplamsali nacionalni identitet evropskih naroda

Nedavno smo pisali o suverenizmu, bauku evropskih elita na predstojećim izborima za Evropski parlament, koji su u svojoj najnovijoj knjizi podržali čak i marksisti Tomas Fazi i Vilijam Mičel, rekavši kako suverenizam ne može biti samo zahtjev za kulturnim i nacionalnim identitetom, nego mora biti instrument za zadovoljavanje potreba naroda. Čini se da se suverenistička ljevica i desnica oko toga mogu složiti.

Naravno, da bi to postigao suverenizam se mora ograditi i odbaciti rasizam, šovinizam i pećinski nacionalizam, kako je reakcionarni nacionalizam u svom govoru pred debatnim klubom Valdaj nedavno nazvao ruski predsjednik Vladimir Putin. Takođe je pogrešna tvrdnja francuskog predsjednika Makrona koji je na obilježavanju stote godišnjice završetka Prvog svjetskog rata rastući nacionalizam nazvao “izdajom patriotizma”.

Za Emanuela Makrona, što je za Francuze vrlo neobično, “patriotizam” je spremnost na predaju suvereniteta nadnacionalnom birokratskom i tehnokratskom konstruktu zvanom Evropska unija i postupno dokidanje nacionalnih država, što je ideja koja je, manje ili više, naišla na prirodan otpor među svim evropskim narodima.

U isto vrijeme kada je Makron držao svoj govor u Parizu, italijanski novinar Lorenco Vita je za portal „Oki dela gera“ napisao članak “Suverenizam nije samo protest i zato mu je suđeno da pobijedi”, gde dodatno objašnjava uzroke uspona suverenističkih stranaka i pokreta i veliku vjerovatnost da nove političke opcije prevladaju etablirane političke stranke koje se u “staroj Evropi” na vlasti smjenjuju od Drugog svjetskog rata.

Suverenisti nisu glas praznog želuca ili iz protesta. Čak i ako je “populistički” vjetar dunuo 2009. dolaskom ekonomske krize, danas je nemoguće tvrditi da je uspon suverenista rezultat krize. To je u svom uvodniku nedavno naveo i američki časopis Forin polisi, koji se vraća na posljednje korake prvih lidera socijalne demokratije i dolazak novih ljudi koji su preuzeli vlast ili pred sobom za metu postavili “staru gardu”.

Dugo nam govore da su suverenistički pokreti običan rezultat protesta građana, pojašnjava Lorenco Vita. Mejnstrim akademici su taj fenomen nazvali nekom vrstom demagoškog zanosa narodnih klasa, koje su, nakon siromaštva uzrokovanog velikom krizom koja je pogodila Zapad, tražile sigurnost.

No, reći da se ovaj trend pojavio i da je sve jači u političkoj areni Evrope zbog opasnosti od gubitka posla ili pada kupovne moći je površno ili, bolje rečeno, pogrešno. Nije samo ekonomska kriza razlog nastanka novih velikih političkih stranaka. Prije svega zato što ekonomska kriza još uvijek postoji i očigledna je u mnogim zemljama, iako nije ista kao ona koja je 2008. godine nagrizla ekonomske temelje evropskih država i Amerike. U mnogim državama u kojima vidimo uspon “protestnih pokreta” zapravo nije bilo krize. Stopa nezaposlenosti nije bila visoka i ljudi nisu bili gladni, tako da nije bilo široko rasprostranjenog nezadovoljstva.

U nekim slučajevima se u zemljama u kojima se bilježi uspon suverenizma ovaj fenomen opisuje kao neka vrsta “desničarskog populizma”, a govorimo o najnaprednijim i najbogatijim zemljama u Evropi.

U tom smislu vrijedi podsjetiti na slučajeve triju zemalja, Njemačke, Holandije i Poljske. U Varšavi su suverenisti eksplodirali kada je zemlja u ekonomskom smislu proglašena lokomotivom istočne Evrope. Bilo je to 2015. godine, kada je Beata Šidlo iz stranke Pravo i pravda postala premijerka. Nju je naslijedio Mateuš Moravjecki, takođe iz poljske konzervativne stranke. Stranka Jaroslava Kačinjskog je uvijek vodila nacionalističku retoriku, snažno povezanu s katoličkim vrijednostima Poljske i usidrenu u konzervativnoj viziji civilnog društva. Oni su oteli uzde zemlje iz ruku Donalda Tuska, koji je promovisao evropeizam i sa svojom Građanskom platformom je Varšavu vukao u zapadnoevropsku dimenziju. No, Poljska, uprkos ekonomskom rastu i uprkos profitu koji je imala od ulaska u Evropsku uniju, odbacila je Tuska i njegovu viziju o budućnosti zemlje.

Isto se može reći i za Holandiju. Bogata zemlja koja nije pretrpjela ekonomsku krizu kao druge zemlje Evropske unije. Holandiju nije pogodilo iseljavanje mladih ljudi, plate nisu pale, nezaposlenost je u avgustu 2018. iznosila 3,9 odsto. Maksimum nezaposlenosti je Holandija zabilježila u 2016. godini, kada je iznosila još uvijek vrlo niskih 6 odsto. I tamo je ekonomija rasla, pa je ipak radikalni desničar Gert Vilders konstanta, čak i ako ne dominira političkom arenom u zemlji. Isto vrijedi i za Švedsku, gde su Švedske demokrate Džimija Akesona preplavile parlament u Stokholmu.

Slučaj Njemačke je još upečatljiviji. Angela Merkel polako pada, čak i ako se CDU želi pomjeriti više “udesno”. Vjetar suverenizma se osjeća širom zemlje. Nema lokalnog parlamenta u kojem Alternativa za Njemačku nije dobila važan broj zastupničkih mjesta. Stranka desnice dobija sve veću podršku i nastavlja jačati širem njemačke teritorije. I sve to uprkos činjenici da je Njemačka i dalje lokomotiva Evrope i zemlja koja zapravo predstavlja ekonomsko i industrijsko srce Evropske unije.

Bavarska je u tom smislu bila savršen primjer. Bogata savezna država, produktivna, ali s biračima koji su se pomerili udesno.

Zašto se onda krizom ne može objasniti uspon suverenizma? Zato što suverenistički pokreti i stranke govore o drugom potrebama, istima koje su u Sjedinjenim Državama dovele do izbora Donalda Trampa 2016. ili nedavne podrške republikancima u dubokoj, ruralnoj i industrijskoj Americi.

Čak i ovdje imamo paradoks, budući da Tramp nije uspeo ispuniti ni deseti deo ekonomskih obećanja datim u predizbornoj kampanji. Američka ekonomija se tek blago oporavila i situacija nije katastrofalna, ali je još uvijek daleko od onoga kakva je bila prije nekoliko decenija, kada je rast američke srednje klase bio gotovo prirodna pojava i vjerovalo se da će tako biti zauvijek. Dakle, nisu samo ekonomska kriza ili uspon ekonomije faktori koji određuju način političkog razmišljanja jednog naroda. Ono što akademici ne žele da shvate je činjenica da proživljavamo krizu identiteta, koja budi želju da ponovno imamo društvo u kojem se ni oni s dna društvene ljestvice neće osećati isključeno.

To nije borba za ekonomski opstanak, već gotovo antropološka, kulturološka borba koja nije fokusirana samo na novčanik, već i na druge vrijednosti. Živimo u vremenima imigracije, uspona političkog i ekonomskog suvereniteta i suprotstavljanja ultraliberalnom “progresivizmu”. Naravno, ovakav “progres” treba uzeti s rezervom.

Stiv Benon, govoreći o glasanju u Sjedinjenim Državama, nije govorio o ekonomiji, već o borbi između “nacionalista” i “kosmopolita”. Evropski suverenisti ne prihvataju konsenzus o radu i porezima, već o zatvaranju granica i izgubljenom identitetu, otadžbinskoj kulturi i vrijednostima koje žele obnoviti.

Zar je moguće da evrobirokrate, čak i one koje dolaze iz demohrišćanskog bloka, nikada nisu čule za Jevanđelje po Mateju, gdje stoji “kako čovjek neće živjeti samo od hljeba”. Tačno, ne može se živjeti ni bez hljeba, ali su neke ekonomski najnaprednije gore spomenute zemlje EU, uz one koje su pogođene krizom i kojima su ekonomije devastirane, dokaz da čovjek nije i ne može biti samo “homo economicus”.

Velika je greška i glavni razlog propasti liberalnih, proevropskih i “progresivnih” političkih elita što su sve što nije tržišno i odmah konvertibilno, ismijavali u ime konačno pronađene istine da je čovjek ipak samo “homo economicus”, a društvo je, prema tome, golema pijaca izgrađena na rubovima džungle.

Upravo zbog potpuno suprotnog načina razmišljanja, suverenistima je suđeno da jačaju i čvrsto se usidre na cijelom Zapadu, a liberalni demohrišćani i socijaldemokrate će gubiti do nedavno neupitnu podršku među ljudima. To je tako i što stranke liberalnog svijeta ne reaguju na potrebe stanovništva koje se sve više isključuje, ne samo na ekonomskom, nego i na kulturnom nivou. Sve više je rasprostranjen osjećaj da smo isključeni i ne pripadamo svijetu u kojem živimo. Više se ne osjećamo njegovim dijelom.

Istovremeno su vrijednosti koje su oblikovale temelje zapadnih društava stalno pod udarom takozvanih progresivnih snaga, koje opsjedaju sve šire slojeve društva. No, učinak ovih neprestanih napada je, srećom, kontraproduktivan. Ponovno se bude osjećaji identiteta, uspavani posljednjih decenija.

Suverenisti pobjeđuju jer su ponovo rasplamsali nacionalni identitet evropskih naroda. Ali oni to prije svega rade zato što su “progresivne elite” dovele u pitanje razlike u svijetu. I one su se, pod napadom, ponovno pojavile i procvjetale. I uvijek će biti tako, sve dok “progresivne elite” ne promijene svoje ciljeve.

No, to je nemoguće, jer oni imaju samo dva cilja, odnosno jedan iz kojeg proizilazi drugi – profit i moć, ali moć na globalnom nivou. Stoga su osuđeni na propast, bez obzira koliko nekima izgledali moćni i nedodirljivi.

I za kraj, ali ne manje važno, još jednom podsjetimo da suverenizam nikada ne smije i ne može biti rasizam, šovinizam i pećinski nacionalizam. Prihvatajući čak i deo ovog diskursa, ili samo nekoliko takvih pojedinaca u patriotske mase, prvo se suprotnom taboru daju argumenti da cijele stranke i pokrete proglase rasističkim ili neonacističkim, a nije isključeno da u zdravom patriotizmu metastazira pećinski nacionalizam, baš kao što jedna trula jabuka upropasti cijelu košaru zdravih plodova.

 

Izvor Occhi della Guerra/logicno.com, 16. novembar 2018.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u