Srpski satelit nije naučna fantastika

Naša zemlja bi trebalo da od Ujedinjenih nacija traži članstvo u Komitetu za miroljubivo korišćenje kosmičkog prostora

Satelit sa srpskom zastavom u svemiru nije naučna fantastika već izvesna realnost i naša zemlja ima velike šanse da u bližoj budućnosti ostvari ovaj kosmički poduhvat. U ovo je uverena i Anja Nakarada Pečujlić, doktorand svemirskog prava u Kelnu i osnivačica fondacije „Srpski zalog za svemir”.

Ova mlada naučnica kaže u razgovoru za Politiku da troškovi pravljenja i lansiranja satelita više nisu „astronomske cifre”. Naša sagovornica naglašava da je prilikom razgovora sa ljudima iz Evropske svemirske agencije saznala da ako neka država želi u naučne svrhe da lansira svoj prvi satelit, može da dobije pomoć i besplatno lansiranje od drugih zemalja. U ovome je naša šansa.

„Prvi srpski satelit mogao bi da bude mali satelit takozvani ’kjubsat’ i da se ’šlepa’ prilikom lansiranja nekih velikih stranih satelita. Rusija, Japan, Indija, američka NASA ohrabruju zemlje koje žele da lansiraju svoj prvi satelit. Trenutno deset zemalja ima mogućnost autonomnog lansiranja raketa i satelita”, kaže Nakarada Pečujlić.

Korist prvog srpskog satelita bila bi višestruka. Preko njega bismo nadgledali svaki pedalj naše zemlje, a mogli bismo i da pratimo klimatske promene i, na primer, predupredimo štete od poplava.

„Sve informacije, podatke, slike koje bi slao naš satelit, mogli bismo da iskoristimo i u oblastima poljoprivrede, meteorologije, urbanističkog planiranja…”, navodi Nakarada Pečujlić.

Što se imena prvog srpskog satelita tiče, naša zemlja ima sijaset poznatih naučnika za čitavu flotu, a ne za samo jedan satelit – Tesla, Pupin, Milanković, Alas… Upitana na kojoj udaljenosti od zemlje se nalaze sateliti, Pečujlićeva objašnjava da ima različitih relevantnih orbita.

Postoji niska zemaljska orbita (od 400 do 5.000 kilometara), srednja zemaljska orbita (od 10.000 do 20.000) i geostacionarna orbita koja je na 36.000 kilometara. Sateliti u geostacionarnoj orbiti stoje i okreću se zajedno sa zemljom. Sve vreme nadgledaju istu teritoriju i uglavnom služe za telekomunikaciju. Sateliti na niskoj orbiti kruže oko zemlje većom brzinom nego što se planeta okreće i namenjeni su za meteorologiju, a sateliti sa srednje zemaljske orbite služe za navigaciju”, objašnjava naša sagovornica.

Anja Nakarada Pečujlić je u oktobru prošle godine sa grupom građana osnovala fondaciju pod nazivom „Srpski zalog za svemir” čiji je cilj da se u našoj zemlji podigne svest o koristima svemirskih tehnologija i da se Srbija uključi u međunarodnu svemirsku zajednicu. Prvi korak ka tome bi bio da naša zemlja od Ujedinjenih nacija traži članstvo u Komitetu za miroljubivo korišćenje kosmičkog prostora.

Srbija kao naslednica prava i obaveza Jugoslavije je potpisnica četiri međunarodna svemirska sporazuma. Time je obavezana da ne krši uredbe kosmičkog prava, a ako bi se učlanila u komitet, Srbija bi isto imala pravo glasa i mogla da učestvuje u formulisanju novih pravnih normi koje regulišu svemirske aktivnosti.

„Pre nekoliko meseci poslali smo inicijativu Ministarstvu spoljnih poslova da se naša zemlja učlani u ovaj komitet koji već broji 87 država članica. Nema razloga da i mi ne postanemo deo toga, jer sve ono što čini kosmos ne pripada jednoj državi, organizaciji ili pojedincu, već svim ljudima na zemlji, što je i priznato svemirskim pravom”, kaže Nakarada Pečujlić.

Iako zvuči egzotično, svemirsko pravo (space law) je grana međunarodnog prava, objašnjava ova naučnica.

„Kada je 1957. lansiran ’Sputnjik’ države su se sastale pod pokroviteljstvom UN i dogovorile se o pravilima i normama koje će urediti aktivnosti u svemiru. Nakon toga, 1967. sklopljena je prva Konvencija (ugovor o svemiru). Tu su uređena najvažnija načela, a prvi član govori o tome kako postoji sloboda korišćenja i istraživanja svemira od svih na zemlji. Drugi član govori da u kosmosu ne može da se utvrdi privatno vlasništvo. Kada je, na primer, Amerika išla u ’Apolo’ misije i zabola zastavu na Mesecu, to je bio samo simbol da su bili tamo, a ne i da su osvojili tu teritoriju”, navodi naša sagovornica.

Ipak, u Americi se dogodio slučaj da je jedna osoba pokušala da prevari mnoge ljude i iskoristi njihovo nepoznavanje ovih normi. Amerikanac je zainteresovanima prodavao parcele na Mesecu. Ali, kada je ova njegova šema otkrivena, slučaj je došao na sud.

Kada je reč o nesrećama u kosmosu, dve su ostale upamćene. Ruski satelit „Kosmos 954” pao je na teritoriju Kanade. Pošto je imao nuklearni materijal naneo je i štetu. Dve zemlje su ovaj incident rešile diplomatskim putem i Rusija je Kanadi platila odštetu i troškove čišćenja teritorije. U drugom slučaju, sudarili su se ruski neaktivni „Kosmos 2251” i američki aktivni satelit „Iridijum 33”. Ovaj incident još nije razrešen.

„Kada je nastala svemirska trka, dominirali su Amerika i Rusija. Kasnije su se uključile i evropske zemlje poput Nemačke, Francuske, Velike Britanije, ali su morale da se ujedine u Evropsku svemirsku agenciju jer su pojedinačno bile preslabe da bi bile konkurenti Americi i Rusiji.

Danas je situacija drugačija. I male zemlje poput Srbije imaju šanse da koriste kosmički prostor”, zaključuje Anja Nakarada Pečujlić.

 

Autor Aleksandar Bojović

 

Izvor Politika, 26. novembar 2018.

Pratite nas na YouTube-u