Milomir Stepić: Jugoslavija je za Srbe bila zlatni kavez

Oštra detitoizacija i dejugoslavizacija srpskog društva nije izvršena blagovremeno – još 1990-ih. I posledice su tu

Institut za političke studije ove godine proslavlja „zlatni jubilej“. Proteklih pet decenija u srpskoj i svetskoj istoriji prošlo je u burama i zatišjima, a IPS nije bio samo njihov svedok, već je i dosledno igrao ulogu – naučnog arbitra. Sa te pozicije, u kontekstu obeležavanja 50 godina postojanja i rada, IPS je pripremio četiri naučna skupa: o politikologiji, fenomenu 1968, o Jugoslaviji i o levici.

Predsednik Naučnog odbora skupa, koji je bio posvećen stogodišnjici proglašenja jugoslovenske države, naučni savetnik dr Milomir Stepić, sliku minulih pola veka vidi ovako:

„Bio je to buran period svetske, evropske jugoslovenske i srpske političke istorije. Institut je počinjao sa radom u vreme ‘ledene faze’ Hladnog rata, istovremeno sa početkom Praškog proleća, nekoliko meseci pre ‘vrelog beogradskog juna’, tj. studentskih demonstracija, u periodu donošenja amandmana koji su prethodili Ustavu iz 1974. godine i bili osnov za kasniji nasilan slom SFRJ. U počeku sa malim brojem istraživača, ograničenim poljem rada i nevelikim ambicijama, Institut je postepeno rastao i zauzimao sve značajnije mesto među institucijama koje proučavaju društvene fenomene.

Logično je da nije ostao imun na turbulentna ideološka kretanja i prestrojavanja, domaće projekcije smene svetskih poredaka, pojavu višestranačja i tzv. divljeg kapitalizma, proces lančanih secesija i razbijanja Jugoslavije, ponovno otvaranje srpskog pitanja, evroentuzijazam i evroskepticizam, kosovsko-metohijski problem… Na sve te izazove Institut je naučno reagovao, naročito u drugoj fazi svog razvoja, kada je počela plodna izdavačka delatnost. Danas kontinuirano objavljuje nekoliko časopisa, tematske zbornike i zbornike sa naučnih skupova, naučne monografije, organizuje rasprave o značajnim i aktuelnim temama, prati izborne procese i vrši istraživanja javnog mnjenja.“

Da li će se zadaci IPS u budućnosti razlikovati od onoga što je dosada radio
— U budućnosti, biće nužno da Institut više pažnje posveti naučnoj prognostici i scenaristici, da prati intenzivne geopolitičke promene i njihov uticaj na srpski prostor, te da rezultatima svojih istraživanja neposrednije utiče na donosioce političkih odluka.

U kakvom odnosu su politika, politikologija i geopolitika?
— Oprostorenje političkog uvek je presudno uticalo ne samo na opstanak i prosperitet društva, naroda i države, već i na globalne odnose, hijerarhiju moći, interese velikih sila i njihove antagonizme koji su dovodili do ratnih krvoprolića ogromnih razmera. Politika, iako se to često zanemaruje, nije imaginarna i virtuelna, već se događa u prostoru i njen krajnji ishod je borba za prostor. Geopolitika je njen teorijsko-koncepcijski i praktičan izraz. Iako svest, znanje i proučavanje odnosa geografske sredine i politike postoji od davnina, geopolitika je, u naučnom smislu, relativno mlada – pojavila se tek na razmeđu 19. i 20. veka. Zbog nacističke zloupotrebe dugo je bila proskribovana i skrajnuta, te su je se odricale i geografija i politikologija.

Sa pojavom globalizacije čak se pomodarski smatralo da je, usled ekspanzije geoekonomije, ona postala nepotrebna i da je došao njen kraj. Međutim, ubrzo se pokazalo da je prostor, u njegovom kvantitativnom i kvalitativnom smislu, predmet još intenzivnijeg nadmetanja nego ranije. Geopolitika doživljava neslućeni uspon u svakom kutku sveta. O njoj se već može govoriti kao o samostalnoj nauci, sa sopstvenim predmetom proučavanja, razvijenim pojmovnim aparatom i metodologijom, brojnim disciplinama i subdisciplinama. Bez geopolitičkih znanja nije moguće razumeti kako funkcioniše i kuda ide savremeni svet, niti odrediti poziciju pojedinih naroda i država.

Sa pozicije sva tri stanovišta, da li smo pravilno razumeli sudbinski bitne fenomene kao što su jugoslovenstvo i jugoslovenska država?
— Nismo ih razumeli tada, a posebno je opasno što ih sa stanovišta srpskog nacionalnog interesa ne vrednujemo ni danas. Sve je i dalje prekriveno koprenom ideološkog zastranjivanja i spolja indukovanog “obuzdavanja” srpskog činioca pomoću jugoslovenstva. Uprkos veoma zastupljenoj jugoslovenskoj ideji kod srpskih intelektualaca, Niškoj, pa Krfskoj deklaraciji, te drugim dokumentima i političkim odlukama, ključno pitanje i dalje ostaje da li je jugoslovenska država 1918. godine nastala kao plod istinske srpske volje ili geopolitičke iznude?

Autori Krfske deklaracije, Krf, 20. jul 1917.

Geopolitička logika ukazuje da se pre radi o ovom drugom. Da li neko stvarno misli da je na jednom krucijalno važnom Balkanu bilo moguće napraviti tako veliku i dobro pozicioniranu državu samo na osnovu (diskutabilne) srpske želje, bez obzira na sjajnu pobedu, velike žrtve i faktičku kontrolu prostora, a bez interesa atlantističkih sila-pobednica? Presudan je bio njihov cilj da ona, u potrebnim gabaritima i sa multietničkim karakterom, bude deo ,,Sanitarnog kordona” od Baltika do Sredozemlja, instaliranog u antinemačke i antiruske (antisovjetske) svrhe.

Geopolitička pozadina postojanja i funkcionisanja Jugoslavije bila je preovlađujuća sve do njene nasilne destrukcije, a nastavila se i u kontekstu procesa u postjugoslovenskom prostoru. Upravo o tome je bilo reči na naučnom skupu Jugoslovenska država: od ostvarenja ,,plemenite ideje” do sloma ,,veštačke tvorevine”, koji je, u organizaciji Instituta za političke studije, bio održan na stogodišnjicu i na mestu ujedinjenja – 1. decembra 2018. godine u Kući Krsmanovića u Beogradu.

Šta je sa srpskim pitanjem u okviru jugoslovenskog i postjugoslovenskog društva?
— Formiranjem jugoslovenske države stvorena je lažna slika da je srpsko pitanje rešeno, budući da se većina Srba i srpskih zemalja našla unutar jedne države. Ali, prenebregava se važna činjenica: ta država nije imala srpsko ime, niti je bila srpska nacionalna država. Pa svi Srbi su jedno vreme bili i u sastavu Otomanske imperije! Zar je to značilo da je rešeno srpsko pitanje?

U Kraljevinu SHS/Jugoslaviju utopljene su dve razvojno perspektivne i prostorno ekspanzivne srpske nacionalne države – Srbija i Crna Gora. Jugoslovenstvo je postalo negacija srpstva, a Jugoslavija nametnuti “zlatni kavez” za Srbe. Pokazalo se da je Jugoslavija nemoguća kao demokratska država, jer kad bi bila demokratska unutar nje bi se odmah, logično, u granicama srpskih zemalja stvorila srpska političko-teritorijalna jedinica kojoj Jugoslavija i ne bi bila potrebna.

U Jugoslaviji je proces rasrbljavanja Balkana dostigao ogromne razmere i sprovođen je na više načina: suzbijanjem nacionalnog identiteta, ekonomskim slabljenjem, dirigovanim migracijama, fragmentacijom tzv. neadekvatnim unutrašnjim granicama (prvo banovina, a potom republika i pokrajina) i najviše “etno-inženjeringom”, tj. izdvajanjem “instant-nacija” i njihovih “pripadajućih prostora” iz srpskog korpusa i integralnih srpskih zemalja. U postjugoslovenskom periodu taj proces se nastavlja ne samo njihovim daljim izgrađivanjem zasnovanim na ne-srpstvu, već i na radikalnom anti-srpstvu.

Kako tretirati neojugoslovenstvo, koliko je ono jako, koji su mu koreni i perspektive, i što je najvažnije – koja su mu trenutna uporišta?
— Neojugoslovenstvo je zlokobni izdanak titoističkog jugoslovenstva, koje se može definisati kao izrazito antisrpski mutant komunizma. Komunizam, i to ideološki veoma rigidan, postojao je i u Poljskoj, Rumuniji, Bugarskoj… ali nije proizveo nove, antipoljske, antirumunske, antibugarske… nacije. Neojugoslovenstvo se može smatrati geopolitičkom nekrofilijom, a korene bi joj trebalo tražiti u prividno benignoj jugonostalgiji, koja je veoma zastupljena i sa pažnjom se neguje baš u Srbiji, prvenstveno u Beogradu. U tome javno prednjače poslenici u kulturi i “kulturi” iz pragmatičnih razloga (veće mogućnosti nastupa i zarade), ali logistiku imaju u delu anacionalne, štaviše autošovinističke, ekonomske, političke i naučne elite.

U stvari, oštra detitoizacija i dejugoslavizacija srpskog društva nije izvršena blagovremeno – još 1990-ih. I posledice su tu. Ključne institucije prema kojima se spolja prepoznaje nacionalni identitet dugo su zadržale ju, jugo, Jugoslovenski u svom nazivu (JAT, TANJUG…).

Zgrada Jugoslovenskog dramskog pozorišta u ulici Kralja Milana u Beogradu (Foto: jdp.rs)
Zgrada Jugoslovenskog dramskog pozorišta u ulici Kralja Milana u Beogradu (Foto: jdp.rs)

U jednom intervjuu 2012. godine Dragoslav Mihajlović, akademik SANU, izjavljuje da je tada u Srbiji još uvek postojalo tri stotine raznih ustanova koje počinju tim prefiksima. I danas se stvari nisu mnogo izmenile – postoje Jugoslovensko dramsko pozorište, Jugoslovenska kinoteka… U beogradskoj ulici Kneza Miloša upečatljiva je tabla sa nazivom Jugoslovensko rečno brodarstvo!? Jugoslovenstvom su prožete uređivačke politike najvažnijih medija u Srbiji, serije, filmovi, pozorišne predstave, reklame…

Da li i u kojoj meri postoji analogija između Jugoslovena i pristalica EU, odnosno ideje Jugoslavije i ideje EU?
— Zagovornike jugoslovenstva i evropejstva (ranije se koristio pežorativan naziv evropejština) objedinjuje pokondirenost, osećaj nelagode, kompleksa i sindroma ,,tesne kože”. Kao da je srpstvo nešto malo, uskogrudo, nedovoljno, sputavajuće, krezubo, balkansko, nacionalističko, sada još i stigmatizovano, te bi ga trebalo supstituisati nečim širim, građanskim, kosmopolitskim, uglađenim, fensi. I jugoslovenstvo i eu-ropejstvo kao ideologije, tj. i Jugoslavija i EU kao političko-teritorijalni okviri, predstavljaju za Srbe geopolitički nelogičnu, prekorednu integrativnu opciju.

Ne postigavši nacionalnu integraciju, Srbi i srpske zemlje našli su se u amorfnom stanju u nadnacionalnoj jugoslovenskoj integraciji. Posledice su bile katastrofalne. A sada ponovo srljamo u nadnacionalnu EU integraciju, a baš ona se svim silama upinje da onemogući stvaranje celovite srpske države. Srpski egistencijalni interes trebalo bi da se ostvaruje prema principu ,,bliža mi je košulja od kaputa”. Ko se oblači suprotnim redosledom, ako nije krajnje ekstravagantni umetnik, onda je ,,s uma sišavši”.

Da li je u tim evrounijatskim, tj.evroatlantističkim koncepcijama srpski narod i njegov prostor više viđen u funkciji geopolitičkog objekta ili subjekta?
— Srpski narod prema svojim prostornim, demografskim, ekonomskim i drugim kapacitetima ne može da bude “igrač” u globalnim, evroazijskim i evropskim geopolitičkim ,,šahovskim partijama”. Ali, na “balkanskom potkontinentu” on svakako ima potencijala da bude geopolitički subjekt, u prvom redu zato što, kako bi rekao J. Cvijić, “od Beča do Carigrada nema većeg naroda od našega”.

Srpske zemlje nalaze se u balkanskom Hartlendu, nadziru ključne regionalne komunikacijske i geostrategijske pravce, upravljaju ,,balkanskim geopolitičkim čvorom”, participiraju u Panonskoj ,,lepezi”, Podunavlju i moravsko-vardarskoj prohodnici, pripada im ksovsko-metohijska ,,makro-tvrđava Balkana”… Zbog tih kvaliteta, a u kontekstu saglasja srpskog i ruskog civilizacijskog (pravoslavnog) i geopolitičkog (kontinentalističkog) identiteta i interesa, Zapad konstantno nastoji da na neokenanistički način “obuzdava” srpskog činioca na različite načine – od prostorno-populacionog fragmentiranja i redukovanja, do uvođenja sankcija, medijskog anatemisanja i oružane agresije.

Prinudnim svođenjem na ,,bezopasnu meru” nastoji da ga veštački uravnoteži sa hrvatskim, muslimanskim/bošnjačkim i albanskim suparnicima, te pretvori u minorni, manipulativni objekt koji više neće biti, po američko-evropskom tumačenju, “konjovodac ruskim kozacima do toplih mora”. Zbog tog negativnog otklona istorijsko-geopolitičkog klatna, naročito u poslednjih tridesetak godina, našli smo se u sadašnjoj situaciji.

Koja je preporuka geopolitike kao nauke u našem ovladavanju i prevazilaženju sadašnje situacije?
— Prvo je neophodno poznavati dva osnovna postulata geopolitike: jedan, da postoji ,,prirodni antagonizam” maritimnih i kontinentalnih sila (talasokratija i telurokratija), i drugi, koji proističe iz prethodnog, da se na osnovu toga, uključujući i civilizacijske srodnosti, formiraju blokovi i savezništva u večnom nadmetanju za prostornu kontrolu i ekspanziju. Shodno tome, potrebno je znati, i prema tome se upravljati, koje su i kako funkcionišu globalne geopolitičke koncepcije aktuelnih velikih sila, te identifikovati kako sadržinske, tako i geografske tačke gde se one sukobljavaju, a gde poklapaju.

Najpre se to odnosi na njihove projekcije na Balkanu, instrumente za realizaciju interesa, lokalne “podizvođače” (favorite i autsajdere), povoljne i nepovoljne istorijsko-geopolitičke uslove, moguće posledice različitih opcija… Srbi moraju da se suoče sa istinom: zbog svoje (pseudo)modernizacijske zanesenosti i geopolitičke infantilnosti obično su se, hteli-ne-hteli, orijentisali prema zapadnim, atlantističkim savezništvima i integracijama, koje su potpuno neodgovarajuće (štaviše, suprotstavljene) srpskom identitetu i strateškim ciljevima.

EU Serbia Flags
Zastavice EU i Srbije (Foto: EU Council/Christos Dogas)

Zbog toga su često primali prve i najstrašnije ratne udare, isturani u prve redove i najnepovoljnije frontove, imali ogromne, nenadoknadive vojne i civilne žrtve, materijalna razaranja i ekonomske gubitke, postajali taoci oročenih multietničkih državnih eksperimenata i danas ostali demografski desetkovani, prostorno suzbijeni i bez svoje integralne nacionalne države. Otklon od te geopolitičke rastrzanosti (šizofrenosti) nije više stvar beskonačne naučne razmene mišljenja, već urgentno pitanje nacionalnog opstanka.

Da li je preporuka geopolitike kao nauke da se u integrativnim procesima vodimo otvorenošću za različite mogućnosti ili se podrazumeva da se držimo kurseva koji su nam zadati dosadašnjom praksom?
— Naš prioritet trebalo bi da bude konstituisanje srpskih zemalja u srpsku nacionalnu državu. Dakle, prvo nacionalna, pa onda, ako je moguće i ako je u skladu sa našim interesima i nadnacionalna integracija zasnovana na civilizacijsko-geopolitičkoj kompatibilnosti, komunikacijskim vezama, ekonomskim koristima, bezbednosnim rešenjima, maksimizaciji balkanskog uticaja… Trenutno, gotovo podrazumevajuće opredeljenje srpske političke nomeklature ka EU, tj. nevešto prikrivenom evroatlantizmu, ništa od toga ne može da nam omogući. Naprotiv!

Stoga bi trebalo razmotriti neke alternativne integracione mogućnosti. Da li je to (neo)evroazijstvo, koje nije više samo ruski ekskluzivitet, već se pojavljuje i u kineskoj varijanti? Štaviše, očigledni su pojavni oblici njihovog komplementarnog nastupa kao kontra-teg američko-evropskom atlantizmu. Mnogo je onih koji će reći da je (neo)evroazijstvo daleko i neostvarivo. A šta ako nije?

Kako bi izgledao Balkan i srpski prostor u kontekstu budućih geopolitičkih procesa?
— Na delu su epohalne globalne promene i nastajanje novih geopolitičkih paradigmi. Dominacija talasokratskog, atlantističkog sveta, koja postoji od Kolumba, još traje, ali je na zalasku. Stoga je neophodno preispitati održivost dosadašnjih geopolitičkih postavki. Deklinizam Zapada nije proizvod samo njegovih unutrašnjih protivrečnosti, već, pre svega, jačanja rivala u Evroaziji.

Predsednik Kine Si Đinping čestita ruskom predsedniku Vladimiru Putinu nakon što ga je odlikovao ordenom prijateljstva u velikoj Hali naroda u Pekingu, 8. jun 2018.

Obrise tog neobipolarizma odmah identifikuje Balkan kao “precizni seizmograf globalnih geopolitičkih potresa”, a neposredni indikator je svetsko razvrstavanje spram (ne)priznavanja tzv. kosovske nezavisnosti. Ako ne bude Armagedona, izvesna geopolitička budućnost Balkana biće deatlantizacija. Ona će podrazumevati drugačiji raspored lokalnih ,,dobrih” i ,,loših momaka”, prirodniju političko-teritorijalnu strukturu, adekvatnije granice, logičnije odnose političke i ekonomske gravitacije, podelu na nekoliko interesnih sfera usklađenih sa tradicionalnim uplivima velikih sila. Sadašnji nestabilan Balkan tek tada će imati šansu da se kako-tako stabilizuje, a srpski činilac da stekne status subjekta, što mu po geopolitičkim odlikama i pripada.

 

Autor Diana Milošević

 

Naslovna fotografija: isi.mod.gov.rs

 

Izvor IPS.ac.rs

Istorija, Politika
Pratite nas na YouTube-u