Luka u manastirima ili skrivena moć srpske istorije

Prikaz knjige ,,Luka u manastirima“ autora Borisa Trbića i Jelene Tucaković

Žiče, kao ni drugih srpskih manastira, nema na mapama zapadnih hrišćanskih spomenika ili civilizacijskih dostignuća. Nisu registrovani u vestima, filmovima ili popularnoj kulturi.
O njima se jednostavno ne zna van uskih krugova posvećenih. I pokušaji da u tim okvirima budu primećeni se svode na isprazni eksluzivizam ili na otužno, adolescentsko nastojanje da se „pripada“,  koje se po pravilu završava osjećanjem izostavljenosti ili posipanjem pepelom. 
(Fragment iz knjige Luka u Manastirima)

Kada jedna knjiga, koja je u stvari neobičan hibridni putopis o manastirima, uspije da spoji nekoliko ravni pripovijedanja, napravi most između Srba u matici i rasejanju te otvori mnoga pitanja, krećući se širokim lukom lične i društvene samospoznaje, onda ona zaslužuje posebno predstavljenje i izlazak u šire informativno polje. Ona, po riječima autora, predstavlja svojevrstan saodnos istorije, etnologije i fikcije, te na nov i autentičan način otvara prostor za veliku polemiku o mogućnostima predstavljanja srpske istorije i kulture. No, krenimo redom.

Knjiga Luka u manastirima, autora Borisa Trbića, filmskog pedagoga iz Melburna i Jelene Tucaković, kustosa Etnografskog Muzeja u Beogradu najprije donosi vizuelni odgovor na izazove koji su bačeni pred srpsku i uopšte sferu pravoslavnih zemalja – predstaviti ono što pripada istočnom duhovnom nasljeđu na atraktivan, dubok i istovremeno pitak način. Knjiga je ujedno i multimedijalni projekat – nudi izuzetan vizuelni doživljaj boja, predjela i građevina; odlazak u prošlost i pokušaj odgonetanja istorije, lične i kolektivne. Potraga za plavom bojom djetinjstva prerasta u potragu za osmišljenim vremenom, za korijenom, za ukotvištem. Otac i sin iz Melburna polaze na neobično putovanje, metaistorijsko koliko i istorijsko. Oni putuju kroz Stari Ras i Crnu Goru, a putovanje završavaju na grčkom ostrvu Egini.

Knjiga problematizuje margine koliko i glavne pravce srpske istorije, hvata momente, treptaje. Pojedini trenuci, čarobni opisi, poetizovano vaskrsavanje prošlog vremena, smješteni su ispod fotografija. Potrebno je „otvoriti“ fotografiju i ući u nekadašnji svijet. Ovaj neobičan dizajnerski „podvig“ otkrivanja svijeta unutar korica čini od čitaoca aktivnog učesnika – onog koji odabira način na koji će ući u knjigu.

ZAGLUŠUJUĆE TIŠINE
,,Odnosi sile u produkciji alternativnih narativa počinju sa uporednim stvaranjem činjenica i izvora iz bar dva razloga. Prvo, činjenice nikada nisu besmislene: zaista, one postaju činjenicama samo zbog toga što su u neku ruku važne, koliko god da su minimalne. Drugo, činjenice nisu stvorene jednakima: ostavljanje tragova je uvek takođe i stvaranje tišina.“ 

Ovaj citat Mišela Rolf-Truloa razgrađuje jedan od temeljnih mitova na kojem je Zapad izgradio identitet, onaj o superiornosti i bezalternativnosti sopstvenih narativa. Zapadni identitet je vrhunac neprekidnog razvoja antike. Stara Grčka, koja je izrasla iz istočnog kulturnog areala, prisvojena je od strane zapadne civilizacije i postala je jedan od njenih ključnih identitetskih obrazaca, bez obzira na prekid koji je trajao preko 1000 godina (Sergej Kara-Murza).

Stoga je za mene posebno inspirativan bio pojam  „zaglušujuće tišine“ koji je u knjizi/projektu stvaralačkog para Trbić-Tucaković na poetičan način problematizovao upravo ovaj nametnuti istorijski narativ. Već podnaslov knjige O zaustavljenim trenucima vremena nudi mogućnost i ispisivanja sakrivene, prećutane povijesti. Zaustaviti vrijeme, zaustaviti nametnutu percepciju i dati samosvojan model predstavljanja srpske tradicije i duhovnosti u svijetu u kojem još uvijek vlada zapadni kulturni imperijalizam, u kojem se svijet istočnog krila Evrope prosto ignoriše – to nije samo privremen uspjeh! To može biti prekretnica!

Motiv zaglušujuće tišine nalazi se već na početku putopisa – u potrazi za plavom bojom pripovjedač (otac) poetizovano svodi vrijeme minulih desetljeća: U vremenu nametnutih istina koje se nisu dokazivale i dugih zaglušujućih tišina, bilo je lakše pisati nego govoriti. Deca brže osete neke stvari. I poput vode, pronalaze sopstvene puteve.

Većina opisa data je kroz unutrašnju prizmu, prelomljena kroz svijet oca i sina Luke, kroz njihove razgovore i impresije.

POTRAGA ZA KORIJENOM
Knjiga se vraća tragičnom raseljavanju srpskog naroda kao jednoj od konstanti našeg postojanja. Može se uzeti i kao svojevrstan lajtmotiv srpske istorije. Ostaviti svoje i poći u tuđinu, drugi svijet, uvijek znači napraviti unutrašnji lom, postati homo dupleks, ući u „šizofreno, emigrantsko stanje“. Povratak je neophodan da bi onaj koji je otišao opet pronašao sebe, sastavio sebe nekadašnjeg i sadašnjeg. Priča o očevoj potrazi prepliće se sa sinovljevim otkivanjem svijeta svojih predaka. Stari motiv, no uvijek aktuelan.

Povratak među svoje počinje sa tamnocrvenom bojom Žiče, „purpurnom bojom krvi“. Izuzetna su razmatranja kojim čovjek nakon dugog vremena odsustva posmatra svoje i sebe – dragocjena. To je ono oko – onaj objektivni pogled – koje nam je neophodno da bismo stvorili realnu sliku nas današnjih, zaglušenih bukom i zađevicama. Da ne bih previše otkrila o knjizi, od svih autorovih obilazaka i impresija ja ću izdvojiti samo ona iz Žiče:

U ratu za koji tvrde da je možda već zaboravljen, Kraljevo i okolina su bombardovani dugo i nepotrebno, do iznemoglosti. Gospodari rata su, tražeći prihvatljive mete za televizijsku publiku, želeli da pokažu da neprijatelj nikad ne spava, da još uvek nije uništen, da ne sme doći do opuštanja, čak ni onda kada njegovi mrtvi postanu vest za dvanaestu stranicu dnevnih novina. Slučajnom poseticu tragovi razaranja na prvi pogled nisu uočljivi. Bol, negde upisana, je verovatno sakrivena ili prigušena poput brižljivo čuvane porodične tajne, a prisustvo dece odrasle u posleratnim godinama je možda čini podnošljivijom. U radnjama se govori tiše nego što je uobičajeno, na šetalištu nema povišenih tonova, čak i dve prolaznice koje nam objašnjavaju kako da stignemo u restoran pričaju u pola glasa. Sve je nekako smireno. Ili zaboravljeno. A možda i nije.

Slijedi potom razmatranje duga koji su nam ostavili srpski oci slaveći svoje pretke i državu koja im je ostavljena u nasleđe, i čuvajući to nasleđe od onovremenih zavojevača: Gradnja Mati Mnogih Crkava završena je 1217. i Stefan Prvovjenčani je, zabrinut izolacijom, protivtežu alijansi Latina i Ugara potražio u novim savezima u katoličkim zemaljama. Oženio se unukom venecijanskog dužda Enrika Dandola, a Sava je otišao u Nikeju. Pregovaranje sa onima koji su pokušali da prisvoje ovaj mali komad zemlje nikada nije prestajalo.

Prećutana istorija – ponovljena istorija. Isuviše istorije na srpskoj zemlji kojoj tako treba mir i vrijeme da poveže razasuto, dok mirnih vremena gotovo da nema…

Kraj knjige donosi zatvoren krug, plava boja se miješa sa prvim svjetlima atinskog pristaništa, a otac shvata da je, osim što je porastao, za sina ovo putovanje značilo i put ka sazrijevanju. Možda da bismo rasli moramo naučiti neke lekcije iz prošlosti. Nije ni čudo da svi čitaoci koji se odluče da pročitaju ovu zanimljivu knjigu dobijaju samo jednu posvetu:

Zašto je važno ono što je bilo?

 

Milana Babić je profesor srpskog jezika i diplomirani teolog, koordinator školske omladine Međunarodnog Saveza „Nasljednici Pobjede“, predsjednik isturenog odjeljenja Udruženja dramskih pisaca Srbije za RS i izvršni urednik za izdavačku djelatnost u Zadužbini knez Miroslav Humski. Ekskluzivno za Novi Standard.

***

BIOGRAFIJE AUTORA KNjIGE:
Boris Trbić je odrastao u Srbiji i Peruu. Završio je Fakultet dramskih umjetnosti. Dvadeset i pet godina živi i radi u Melburnu gdje je predavao scenario i istoriju filma filma na na univerzitetima Deakin,  Victorian College of the Arts, RMIT  i pedagogiju Medija na univerzitetu Monash. Od 2006. radi na filmskoj školi Swinburne University of Tehnology. Pisao je scenarije za kratke i eksperimentalne filmove na festivalima u Melburnu, Vankuveru i Montrealu. Objavio je knjigu Bilo jednom na Bliskom istoku 1990 – 2010. Bio je kontributor i recezent knjige Kosovo: Vera i Pomirenje o filmu Enklava Gorana Radovanovića. Vodi programe saradnje sa bolivudskim filmskim studijima u Mumbaju, Indija, i radi u izolovanim urođeničkim zajednicama u Tenan Kriku, u Sjevernoj Australiji. Ko-scenarista je dokumentarnog filma Misterije tjeskobe ili Proces u bioskopskoj sali (2018). Specijalizovan je za filmsku kulturu Bliskog istoka, dokumentarni film i palestinski transnacionalni film. Objavljivao je u Novoj srpskoj političkoj misli i Stanju stvari.

Jelena Tucaković je diplomirala Dizajn grafike na Višoj školi likovnih i primjenjenih umetnosti i Etnologiju i antropoligiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radila je publikacije našeg nacionalnog komiteta Međunarodnog saveta muzeja, kataloge muzejskih izložbi, a od 2013. je dizajner manifestacije Međunarodni festival etnološkog filma. Posljednjih sedam godina radila je u Etnografskom muzeju u Beogradu. Od 2016. Radi u Manakovoj kući kao kustos. Na konzervaciji arheološke i savremene keramike i porcelana radila je deset godina. Živi i radi u Beogradu.

Video izveštaj sa promocije knjige Luka u manastirima:

 

Izvor Novi Standard

Kolumna, Kultura
Pratite nas na YouTube-u