I. Miladinović: Kako je nastajalo srpsko školstvo

Godinama je Vuk Karadžić ubeđivao nepismenog vladara Miloša Obrenovića da je Srbiji potrebna Velika škola…

Prema prvim pisanim podacima, ako je verovati zapisima Koste Hustića, Žike Jovanovića i Milenka Todorovića, kada su malom Srbijom išli veliki ljudi, 1832. godine bilo je 36 malih (osnovnih) škola sa ukupno 40 učitelja. Beograd je te godine imao jednu malu školu s tri klase (razreda). Toma Solar bio je učitelj starije, Mihajlo Resničanin srednje i Konstantin Zeka najmlađe klase. Popečiteljstvo pravosudija i prosveštenija osnovano je 1834. godine. Zadatak Popečiteljstva bio je da se stara o svemu što se škola i „vospitanija“ dece tiče.

Šest godina kasnije, bile su već dve osnovne škole. Beogradska je bila kod Saborne crkve, a druga, Palilulska, na „dalekoj periferiji“, blizu stare crkve na Tašmajdanskom groblju. Ova se škola 1844. preselila u blizinu Terazija, na ugao današnjih ulica Kralja Milana i Dobrinjske, zbog „lakšeg dolaska i odlaska učenika, naročito zimi“. Ova, Terazijska škola, nešto kasnije se preselila u noviju zgradu u Njegoševoj ulici. U njoj je predavao legendarni profesor Kosta Vujić, i ona će docnije postati čuvena Treća beogradska gimnazija.

Prvi propis o školama, „Ustrojenije javnog učilišnog nastavlenija“, donet je 1884. godine. Po njemu, osnovne škole u selu traju tri, a u varošima četiri godine, odnosno razreda. Školska godina imala je dva polugodišta i na kraju svakog polagao se javni ispit. Varoška deca (samo muška) mogla su da se upišu sa šest, a seoska sa sedam godina starosti. Gornja starosna granica nije postojala. Devojčicama u selima i varošicama bilo je dozvoljeno da idu u isti razred sa dečacima, dok je u gradovima to bilo zabranjeno. U seoskim školama izučavali su se hrišćanska nauka, srpsko i slovensko čitanje i pisanje, račun, opšta znanja, geografija i pevanje. Gradskoj deci pridodati su i srpska gramatika, „otečestvena istorija“ i obuka u sačinjavanju pisama „nužnih za građanski život“.

Da bi ublažio diskriminaciju prema varoškoj ženskoj deci, knez Mihailo Obrenović odobrio je Nataliji Petrović i sestrama Sofiji i Katarini Lekić otvaranje škola za žensku decu u kojima bi se gospođice obučavale u lepom pisanju, glasnom čitanju i ženskim poslovima, a sve to uz „ugovorenu cenu sa roditeljima“. Ispiti su se posebno „ugovarali“ pa je teško prosuditi koliko je koštalo školovanje jedne dobre beogradske udavače, koje je trajalo tri godine. Devojke punu ravnopravnost sa muškarcima dobijaju tek krajem 20. veka.

U prvim danima regularnog školovanja u Srbiji beležimo i Zakon o gimnazijama iz 1863. godine, koji je odredio da ove škole imaju šest razreda i pripremaju učenike za izučavanje viših nauka. Dve godine kasnije, donet je Zakon o realci. Sedmi i osmi razred uveden je u gimnazije 1873. godine.

Godinama je Vuk Karadžić ubeđivao nepismenog vladara Miloša Obrenovića da je Srbiji potrebna Velika škola. Može se samo pretpostaviti kakav je otpor pružao bahati, nepismeni knez. Ipak, 1830. Srbija hatišerifom dobija od Turaka, između ostalog, i pravo na otvaranje škola. Odobrovoljio se i Miloš i dozvolio otvaranje Velike škole u Beogradu.

Upravitelj ove škole, izvesni Dimitrije Isailović, više vremena provodio je sa Obrenovićevim sinovima, učeći ih stranim jezicima, nego u Velikoj školi sa učenicima. Prva generacija, a bilo je to 1831. godine, nije prešla u viši razred, već je i sledeće godine morala da izučava ono što je već „učila“. Što bi se danas reklo, cela generacija je ponavljala.

Zbog velikog gneva roditelja i nebrige vladara, odlučeno je da se Velika škola preseli u Kragujevac, da ne bi u Beogradu načisto propala. Preobražena je u Gimnaziju, a knez Miloš prihvata predlog Popečiteljstva prosveštenija i 1833. gimnazija prerasta u liceum, koji započinje sa nastavom 1. oktobra 1838. Posle tri godine Licej – budući Beogradski univerzitet – preseljava se u Beograd. Prvi nastavni program budućeg univerziteta donet je septembra 1844. Nastava je trajala dve godine i odvijala se u dva odeljenja – tehničkom i pravnom. Nije bio potreban nikakav prijemni ispit ili provera znanja. Iako je upis bio direktan, odziv roditelja bio je više nego skroman. Školske 1847/48. bilo je 56, a deset godina kasnije samo 40 slušalaca.

Zakonom od 24. septembra 1963. Licej prerasta u Veliku školu, koja je imala tri odeljenja, odnosno fakulteta: Filozofski fakultet, Tehnički fakultet i Pravni fakultet. Nastava je održavana u Kapetan Mišinom zdanju. Velika škola je prerasla u Beogradski univerzitet 1905, kada su osnovani Medicinski, Bogoslovski i Poljoprivredni fakultet.

Omiljeni profesor na beogradskoj Velikoj školi bio je Aćim Čumić. Studirao je pravo u Hajdelbergu i Parizu. Radio je najpre kao profesor u gimnaziji, a zatim u sudu. Za profesora krivičnog prava na Velikoj školi postavljen je 1865. godine. Čumić, po kome se nekad nazivalo ćoravo sokače u najužem centru Beograda, a danas tržni centar (Čumićevo sokače), bio je političar konzervativne orijentacije, blizak Iliji Garašaninu i Jovanu Marinoviću. Bio je temperamentan čovek, oštrog jezika, i uspeo je da dogura do ministra policije, a docnije je bio i predsednik vlade. Studentima je odgovarao njegov ratoborni stav i nije čudo što je vrlo brzo postao miljenik uvek na bunu spremne mladeži.

Političku karijeru započeo je kao predsednik beogradske opštine, odnosno kao gradonačelnik prestonice. Čumić je odluku da će se kandidovati za čelnog čoveka Beograda saopštio marta 1871, najpre svojim učenicima, a potom se vinuo u predizbornu kampanju.

Rektor Josif Pančić poželeo je sreću kolegi Čumiću kada je ovaj izabran za predsednika opštine, a njegovi ljuti protivnici iz vlade su zadovoljno trljali ruke, jer su Aćima mogli da sruše samo na političkom planu, pošto su postojeći zakoni štitili pozicije profesora u Velikoj školi. Po tom istom zakonu nije bilo dozvoljeno da se istovremeno bude profesor i profesionalni političar, pa je Čumić morao da podnese ostavku na mesto profesora krivičnog prava.

Nažalost, Aćim je vrlo kratko bio gradonačelnik, jer mu je predsednik vlade Radivoje Milojković „namestio igranku“ i tako ga primorao da se povuče s tog mesta. Međutim, sačekao ga je novi belaj, profesore je postavljala vlada, te Čumiću nije bilo povratka na Veliku školu. I tako je ostao na ulici.

Ratoborni profesor se nije predavao, pa je uz pomoć kolega Đoke Pavlovića, Joška Boškovića i Milana Kujundžića organizovao pobunu đaka Pravnog odeljenja Velike škole protiv profesora koji je postavljen umesto njega. Đaci su novog profesora prvo izviždali, a zatim ga isterali sa časa!

Ni njegovi protivnici nisu sedeli skrštenih ruku. Preko ministra prosvete objavili su naredbu da studenti koji žele da nastave školovanje moraju ponovo da se upišu u Veliku školu. Uz napomenu o poštovanju roka, stajala je i pretnja: „Ko to ne učini, smatraće se da je napustio školu!“ Ali niko od studenata nije podneo zahtev za naknadni upis. Naredba je propala, a studenti su ostali uz svoje profesore.

Šta je drugo mogla, vlada je produžila rok, ali se opet niko nije javio. Danima je predsednik vlade smišljao kako da reši ovaj problem i na kraju se dosetio. Pozvao je na razgovor Lazu Lazarevića i Svetozara Anastasijevića, koji su dobili državne stipendije za nastavak studija medicine u inostranstvu. Milojković ih je dočekao rečima:

— Zato li vam država daje stipendije – da dižete bunu. Slušajte me dobro. Ako se do isteka roka za ponovni upis ne upišete, od stipendije nema ništa!

Obojica su bila nepopustljiva u svojim stavovima, ali su drugovi nagovorili Anastasijevića, koji je bio puki siromah, da se iznova upiše. I drugi upisni rok se bližio kraju, ali upisnika, osim Anastasijevića, nije bilo. Vlada je potom odlučila da „bundžije“ pozove na regrutaciju, iako su polaznici Velike škole bili oslobođeni vojske.

Kad su se studenti, pred regrutnom komisijom, pozvali na ovaj propis, odgovoreno im je da donesu potvrde Rektorata da redovno pohađaju školu. Jasno, uverenje nisu mogli da podnesu jer nisu bili „upisani“, pa je ovaj manevar vlade privoleo studente školi i pobuna je propala.

LAZI VRAĆENA STIPENDIJA
Zbog bune, profesori Pavlović, Bošković i Kujundžić su dobili otkaze. Aćim Čumić je i dalje vojevao svoju opozicionu bitku protiv režima. Čak je osuđen i na smrt 1878. zbog navodnog učešća u Topolskoj buni. Kazna je preinačena na deset godina robije, ali je ubrzo pušten na slobodu. A kako je prošao Laza Lazarević, čije ćemo pripovetke čitati u školskoj lektiri? Posle godinu dana, uz pomoć nekih uglednih ljudi, vraćena mu je stipendija i završio je medicinu u inostranstvu, a kad se vratio u zemlju, postao je lični lekar i prijatelj tada već bivšeg predsednika vlade Radivoja Milojkovića.

 

Izvor Večernje novosti, 17. decembar 2018.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u