Minhen: Putokazi vode nikuda

Između američke drske patetike i ruskog crnog humora, Berlin je uživao u svojoj novoj samoizabranoj ulozi razumne evropske sile

Minhenska bezbednosna konferencija je u pedeset i pet godina postojanja postala najveći i najznačajniji skup tog tipa, globalna laboratorija za testiranje političkih ideja. U kom ritmu svet kuca te godine, saznaje se u Minhenu. Američki potpredsednik Majkl Pens je održao vatreni nacionalistički govor, kineski šef Politbiroa Jang Đijeći je pokušao da rasprši strah Evropljana od kineskog uspona, ruski ministar Sergej Lavrov je bio duhovit kao i uvek, rezigniran kao nikada do sada.

Tradicije su dobra stvar, one stvaraju zonu predvidljivosti. Tako Minhenske konferencije uvek počinju petkom, a završavaju se nedeljom, uvek posle podne.

Petkom se, opet po tradiciji, postavljaju ideološki nosači skupa, formira se bazična linija, testiraju savezništva i odabir glavnih žrtvi. Subota je glavni dan – onaj ko subotom izađe na govornicu sa moderatorom, nemačkim diplomatom i dugogodišnjim predsedavajućim Konferencije Volfgangom Išingerom, taj je tog trenutka zaista glavni lik na svetskoj pozornici.

Nedelja je po pravilu mirnija, rezervisana za teme dalje od evropskog srca, a nastupi poređani tako da izgleda kao da se glas Minhena polako gubi i utapa u istoriji koja počinje tog trenutka.

Šta je od te opšte kompozicijske strukture ostalo delotvorno ovog puta?

Dosta toga, ali ne sve. Britanski ministar odbrane Gevin Vilijamson je nastupio u petak i bazičnu liniju postavio, bez iznenađenja, izrazito antiruski. „Jedan stari neprijatelj se vratio“, njegova je glavna teza.

Bilo je to veliko privatno iskušenje za nemačku ministarku odbrane Ursulu fon der Lajen, po gestusu žestoku i dobrovoljnu protivnicu Moskve. Ona je to ostala i ovog puta, ali diferenciranije, dobronamerniji bi skoro rekao odgovornije.

Lajenova ne skriva želju da se u neprijateljstvu s Rusijom ide jako daleko, možda i do samog kraja, ali je iz njenog govora bilo jasno da Berlin i kancelarka Angela Merkel počinju da nameću ograničenja onima koji bi i dalje produbljivali antiruske resentimane.

Tako se dogodilo da je ta bazična linija od petka ostala ambivalentna, nedovoljna da energiju glavnog dana, subote, mobilizuje za koncentrisane napade na Moskvu.

U BOJ, U BOJ, ZA NAROD SVOJ
Sigurno, Moskva je bila meta kritika kroz čitavu subotu, ali onako kako su nemački domaćini posložili liste govornika, jasna je bila namera da se zapadne tužbalice rasporede po nizu tema i razvodni ubitačna sintagma „starog neprijatelja koji se vratio“.

Kao prvi (evropski) govornik u subotu, rumunski predsednik Klaus Johanis je još jednom probao da antirusizam stilizuje kao primarnu integrativnu snagu Evropske unije.

On je praktično izjednačio NATO i EU, evropsku koheziju i inkluziju definisao preko pitanja bezbednosti, pitanje bezbednosti preko prisustva EU u regionu Crnog mora, a Crno more kao kôd za otvorenu konfrontaciju s Rusijom.

Ako Johanisov govor nije pisan u Vašingtonu, svakako jeste u bliskoj saradnji s njim. Kuda ide EU pod predsedavanjem Bukurešta? Implicitna poruka njegovog nastupa bi bila – ide na Crno more, ali ne na odmor.

Kancelarka Angela Merkel je u Minhenu nastupila kao dobri evropski duh, delimično zato što već odlazi, ili, kako je za Bavarsku televiziju, koja je direktno prenosila Minhensku konferenciju, komentarisao politolog Kristijan Hake, „zato što sređuje svoje političko nasleđe“.

Nemačka kancelarka Angela Merkel na Minhenskoj bezbednosnoj konferenciji, februar 2019.

Njen govor je niz „da, ali“ kvalifikacija. Međunarodni politički poredak izrastao na ruševinama Drugog svetskog rata je pod velikim pritiskom, ali njega treba održati, a ne demontirati. NATO je i dalje potreban „kao sklonište u vremenu oluja“, ali je osećaj bezbednosti kod Evropljana mnogo širi pojam.

Merkelova je vrlo oštro odgovorila ukrajinskoj parlamentarki koja je pitala „zašto je ispala tako naivna“ kad je s Moskvom sklopila sporazum o naftovodu „Severni tok“.

Kancelarkina argumentacija je – ako je Rusija bila pouzdani poslovni partner u vremenu Hladnog rata, zašto to ne bi bila i danas u neuporedivo boljim uslovima. Sankcije Rusiji da, ali postoji i život mimo i zaobilazno od njih.

Berlin, prema onom što se čulo od kancelarke, ima nameru da se ponaša kao „malo sidro za prizemljenje režima sankcija“. Malo sidro, ne veliko, što znači da je Berlin došao do faze kad ne bi produbljivao dalje neprijateljstvo s Moskvom, onako kako bi odgovaralo Britancima, ali da isto tako nije spreman ni da se vrati neki korak natrag.

Nemački komentatori euforično hvale kancelarkin govor koji je „Moskvi poslao jasnu poruku, ali bez antiruske zapenjenosti, Pekingu poziv za inkluziju, ali s distancom, a Ukrajincima pokazao da nema nikakvog smisla dalje ih silom, protiv ruske volje, uvlačiti u Zapad“ (Bavarska televizija).

AMERIČKA IZBORNA KAMPANjA USRED MINHENA
Američki potpredsednik Majkl Pens je održao skandalozno patetičan govor. Kako kaže komentator Bavarske televizije Kristijan Hake, „smrzao sam se posle Pensa, jer je govorio nacionalistički, agresivno, manihejski delio svet na sile dobra i zla i sve to još podvlačio isto tako agresivnim govorom tela“.

Kada je na primer govorio predstavnik Politbiroa Kineske komunističke partije Jang Đijeći, zadužen za međunarodne odnose (po poziciji viši od ministra spoljnih poslova, prim V. K.) bilo je jasno da se on zaista trudi da umiri evropske strahove pred brzim tehnološkim napretkom Kine. Trudio se da Kinu na momente predstavi manjom nego što jeste, sve u svrhu da je se Evropa manje boji, što je mišljenje koje se provlači kroz prve nemačke komentare.

Pens nije smirivao, nije hipnotisao, nije tražio izgovore. On je pretio i naređivao. Predstavio je američku administraciju kao neprikosnovenog svetskog lidera ovog trenutka, potpuno okrenutog dobrobiti slobodnog sveta. Najveći deo govora posvetio je Iranu, čiji je režim jasnim metaforma stavio u rang nacističkog Holokausta.

Zato što je Iran jednako Holokaust, „vreme je da EU prestane da opstruiše našu politiku sankcija protiv ubilačkog režima u Teheranu“, rekao je Pens.

Američki potpredsednik Majkl Pens na Minhenskoj bezbednosnoj konferenciji, februar 2019.

Ostali detalji iz Pensovog govora: „Amerika će ostati na nogama i kad drugi ne budu; Amerika će sprovesti svoju volju; Maduro must go; Naša civilizacija će trijumfovati; Zapad će trijumfovati; Where’s the spirit of Lord, there’s liberty!“

Najkraće rečeno, Pens nije držao govor gostima i slušaocima u Minhenu, „već predsedniku Trampu u Vašingtonu“ (Hake).

Kao protivteža Pensu minhenski organizatori su predvideli Džoa Bajdena, demokratskog potpredsednika u Obaminoj administraciji, i medijski ga najavili kao verovatnog kandidata na predsedničkim izborima u Americi za dve godine.

Što se tiče odnosa prema Moskvi, Bajden je još oštriji od Pensa, nazivajući Rusiju „zemljom koja propada, ali je tim agresivnija“ („Decling but risingly aggressiv“).

Dok umišlja da je „svetski i evropski vođa“, Trampova administracija je ostavila Evropu, što „nema osnove u raspoloženju američke javnosti“.

Bajden: „Sedamdeset odsto Amerikanaca želi internacionalni angažman SAD. Koliko god različiti, Amerikanci se slažu u dve stvari – veća podrška za NATO i borba protiv kancera. To je platforma sa koje SAD deluje u svetu.“

NATO i kancer. Od propasti nacističke Nemačke, a direktno izazvano posledicama Holokausta, svaki pristojni evropski političar dobro pazi da metafore fizičke bolesti ne unosi u politiku. Metafore bolesti korišćene u javnim nastupima ostavljaju na onima koji ih koriste stigmu rasne politike. Ono što je Evropa pod mukom naučila, Trampova Amerika je očito zaboravila.

LAVROV: KO JE UVEO PRAVILA UMESTO ZAKONA?
Ruski ministar Lavrov je bio vidljivo loše volje, što onda obično znači da je još duhovitiji nego obično, ovog puta na mračan i rezignirani način.

Panevropski osećaj, onaj koji bi u evropske integracije obuhvatio i Rusiju, vodio je od De Gola, preko Miterana do Helmuta Kola, rekao je Lavrov. Od bombardovanja Srbije, proglašenja kosovske samostalnosti, podsticanja nezakonite promene režima u Kijevu, stvari su odjednom okrenute u svoju suprotnost.

EU se „nije držala dogovora“, kaže Lavrov, već je dopustila da bude uvučena u beskrajnu konfrontaciju s Rusijom. Panevropska agenda je propala, UN je zamenjen „nekom vrstom elitnih klubova“.

I to je bilo sve od govora ruskog ministra, najkraći govor na Minhenskoj konferenciji. Išinger je to pozdravio „jer ostavlja više prostora za pitanja iz sale“.

Pitanje norveškog parlamentarca: „Hoćemo li sačuvati političku neutralnost Arktika?“

Lavrov: „Ko to mi?“

Išinger: „Pa mi, ljudi uopšte, verovatno…“

Lavrov: „Ako tu računate i nas, onda ćemo ga sačuvati bez problema. Ali ako ste juče slušali britanskog minstra Vilijamsona, jasno je da niko nema pravo da bude bilo gde osim u vlastitoj zemlji; sa izuzetkom NATO saveza, razume se. Mene zanima kakav mandat ima NATO na Arktiku?“

Šef ruske diplomatije Sergej Lavrov na Minhenskoj bezbednosnoj konferenciji, februar 2019.

Pitanje nemačkog novinara: „Zašto mislite da se konflikt u Siriji može rešiti političkim putem?“

Lavrov: „Zašto da odgovaram kad ćete vi ionako napisati šta hoćete? Pa napišite šta hoćete i slobodno me citirajte“.

Kakav međunarodni poredak?

Lavrov: „Zapad je sistem zakona zamenio sistemom pravila“. „Rules based order“ je novi moto, „law based order“ odjednom ne važi. Edi Rama je juče u intervjuu grčkom listu rekao da je Kosovo deo Albanije, so well done, you wanted it, you got it.“

Regionalni problemi oko Crnog mora?

Lavrov: „Ako mislite na incident iz novembra sa ukrajinskim brodovima, bila je to državna provokacija, deo ukrajinske predsedničke kampanje. U septembru su poštovali proceduru i normalno prolazili kroz Kerčki prolaz. Sad su hteli skandal, dobili su skandal.“

Najkraća definicija ovogodišnjeg „Minhena“: Između američke drske patetike i ruskog crnog humora, Berlin je uživao u svojoj novoj samoizabranoj ulozi razumne evropske sile.

Pitanje Kosova, koje se ne uklapa u tu novu nemačku racionalnost je pometeno pod tepih. Ali tek pošto ga je Išinger u svom uvodnom govoru nazvao „kontroverznim“ („umstritten“) pitanjem.

To u opreznom diplomatskom rečniku znači – plan nam nije bio dobar, što hteli, to dobili, kasno je za kajanje. Idemo iz početka – ali da niko ne primeti da se u stvari izvinjavamo.

 

Izvor RTS

Svet
Pratite nas na YouTube-u