Gospodin Boško Mijatović mi je polemičkim tekstom „Opasne iluzije“ odgovorio na moj tekst „Zamrznuti konflikt, ili umereno rodoljublje“ od 27. februara. Njegov razvijeni i višeslojni odgovor je potvrdio neke ranije već iznesene tvrdnje i pokrenuo nova pitanja, i svakako zaslužuje da se na njega osvrnemo.
G. Mijatović konstatuje: „Albanci su tu i neće ih nestati u bilo kojoj varijanti rešenja. (Nadam se da niko ne misli na proterivanje tenkovima.) I, drugo, pripadnost pokrajine je, u najblažu ruku, sporna, s tim da je Albanci i Zapad sada kontrolišu, a ne Srbija.“
Za g. Mijatovića pripadnost KiM Srbiji je sporna zato što secesionisti i strani okupatori nju silom kontrolišu. To je argument iz džungle, koji namjerno zanemaruje i pitanje pozitivnog prava i (vrlinske) pravednosti. Dobro, neka i bude tako, na trenutak – mada teško mogu izraziti koliko se s ovakvom tvrdnjom/premisom ne slažem – ali ako nema ništa od prava i pravde, zašto mi ne bismo sačekali priliku da silom vratimo ono što nam je silom oteto? Ili zbog nekih političkih integracija, priliva stranih investicija… – nezavisno od toga da li se g. Mijatović s ovim slaže ili ne (i svega onoga što nam se godinama potura kao pretekst za izdaju svoje države) – treba da se pravimo da osakaćena Srbija može biti zdrava i normalna?
Zanimljivo je u ovom argumentu da se argument „tenkova“, tj sile, smatra relevantnim kada je neprijatelj u pitanju, ali ne i kada je riječ o našoj strani. Je li to realizam? Ne bih rekao, ali bi se možda mogao pronaći prostor i za pravi realizam između „maksimalizma“, kakav mi g. Mijatović pripisuje, i onoga što on zastupa, a što je samoskriveni (i samoskrivljeni) defetizam, o čemu ćemo više kasnije. Ja bih svoje stanovište ipak nazvao „principijalizmom“, a razumijevanje načela i okolnosti s obzirom na njih jedino može biti dobro ishodište za procjenu istinske realnosti, koja se uvijek, ovako ili onako, okreće oko nekih načela. Osim toga, u praktičnoj ravni, kada ste trenutno objektivno slabiji, a načela su mahom na vašoj strani, morate biti baš nerazumni da se odričete glavnog aduta koji imate. Oni koju su jači, a pritom mnogo iskusniji od vas/nas u tim igrama, samo to i čekaju – i onda nećete dobiti ni 50, ni 45, vrlo vjerovatno ni 5 odsto, g. Mijatoviću. A ako potisnemo poznavanje načela, kako ćemo znati gdje je tu granica, ona suštinska, a ne razgraničujuća međa? Hoćemo li za 6,5 odsto svoga reći da je dobar posao, a za 3,9 – dizati SANU, Crkvu i „ulicu“?
Vi, nadalje, kažete: „ta dva odavno sukobljena naroda potrebno je razdvojiti fer povučenom granicom kako bi sukobi prestali, strasti se smirile i otpočeo normalan život“. „Fer“ povučena granica poslije stoljeća terora, ubijanja, otimanja tuđe zemlje, upada i ostajanja iz Albanije na našoj zemlji – od XVII stoljeća pa do danas? Ako dobro shvatam, g. Mijatoviću, ta „fer-granica“, koja ne bi prolazila ni posred KiM, već bi tek otkinula samo jedan njegov okrajak, trebalo bi, valjda, da bude izraz „fer“ faktičkog stanja, ili je možda svako stanje „fer“ samim time što je faktičko, i zato što ne može da se promijeni baš do prekosjutra? Ako faktičko stanje nije „fer“ – a nije, sjetite se preko 200.000 protjeratnih od 1999, da one iz 1690, 1878, 1941, 1968. pa nadalje, „nepristrasnosti“ radi, koja Vam je možda bliska, apstrahujemo – ne znam kako bi „fer“ mogla postati granica koja bi nastala na osnovu toga… Kažete „normalan život“.
Kako možete pominjati „normalnost“ poslije užasa od prije 20 godina, užasa koji po svojim posljedicama još traju, ne samo na Kosovu i Metohiji? Oprostite, ali ovo je moralni cinizam, a o izgledima na bilo kakav uspjeh ovakvog kratkovidog pragmatizma – osim ako Vam, kao i Vučiću, bilo kakav „kompromis“ nije ravan „pobedi“.
A šta predlaže g. Mijatović? „Moj predlog je razgraničenje dvaju naroda po etničkom principu, s tim da se ono izvede na nivou naselja, odnosno sela (a ne opština)…“ Ne razgraničavaju se narodi – osim ako „civilizovani“ ne pokušavaju da razgraniče poludivlja plemena, da se ovi ne bi potamanili, a mi to (makar mi Srbi) svakako nijesmo – već države. To biste na svaki način morali znati – umjesto što nasjedate na Vučićevu propagandnu zamku – koju on namjerno konstruiše, iako dobro zna za tu razliku. A njegova podvala smijera na normalizovanje za srpsku javnu svijest predloga o „razgraničenju“ Srbije od Srbije. To da se ne samo što mijenja perspektivu na problem već može da utiče i na percepciju njegovog poželjnog, odnosno dopustivog razrješenja.
KiM nije niti smije biti država, pa sa njime ne može biti razgraničenja, a granica između albanske i srpske države, kojom su razgraničeni srpski i albanski narod, odavno je povučena. Ako hoćemo da prerazgraničavamo dva, nekadašnjim rječnikom kazano, državnopravno, odnosno međunarodno već razgraničena naroda, ako, dakle, bacimo pod noge Ustav RS, Povelju UN, Rezoluciju 1244, pravne tekovine višedecenijskog nalaženja KiM unutar Srbije – dobićemo ništa, tj. formalizovanu i neopozivu kapitulaciju.
Kada već pominjem Rezoluciju 1244, g. Mijatović mi je prebacio njeno slabo poznavanje, budući da se njome „’politički proces koji će odlučiti budući status Kosova, uzimajući u obzir Sporazum iz Rambujea’, pa zadržavanje Kosova unutar Srbije ne mora biti večno ni po 1244, niti se bilo šta tu jamči.“ Ni ja ni g. Mijatović nijesmo pravnici, ali rekao bih da je, meni, makar zbog profesionalne vokacije, logika ipak nešto bliža. Tačno je da je Rezolucija rezultat kompromisa, i tačno je da je njome nešto moralo biti dato i zemljama-agresorima (tri stalna člana SB), ali tu postoje važne nijanse. Ne samo što u Rambujeu nije bilo nikakvoga „sporazuma“ nego i „uzimanje u obzir“ nije ni izbliza ravno „uzimanju za polaznu osnovu“, što bi bilo mnogo nezgodnije za nas.
Drugo, a to je još važnije, Rezolucijom se konstatuje da je KiM i dalje međunarodnopravno dio SRJ, odnosno Srbije, a eventualne promjene položaja KiM treba da bude izdjestvovane unutar pregovaračkog procesa, pri čemu bi za njegovo uspješan završetak bila potrebna saglasnost ili direktno zainteresovanih strana, tj. Srbije i pobunjenih Albanaca, ili makar onih zemalja koju se ishodovale tu Rezoluciju, budući da je i proces pregovaranja trebalo da bude vođen pod okriljem UN. Ako te saglasnosti nema, tada bi se ostalo pri onome od čega se pošlo, a to je da je KiM dio SRJ, odnosno Srbije. Da je ovo znatno bliže „realnosti“ od pozicije g. Mijatovića posredno, ali mislim dovoljno jasno, ukazuje činjenica da proces političkih pregovora između SRJ/Srbije i pobunjenih Albanaca nikada nije počeo, vjerujem stoga što je zemljama-agresorima bilo jasno ono što g. Mijatoviću nije – da na putu nezavisnosti Kosova stoji Rezolucija 1244.
Uzgred, i predsjednik Vučić je u više prilika pokušavao da relativizuje značaj i smisao Rezolucije, s očiglednim namjerama. Ali to nije ni izbliza kraj niza podudarnosti između vučićevske i mijatovićevske pozicije, koja bi, vjerujem, mogla teško pasti nekome ko iskreno vjeruje da je Vučićev odlučan protivnik, i po pitanju KiM. G. Mijatović, naime, kaže: „Zapad je odustao od pritiska na Srbiju da prizna nezavisnost Kosova.“ Izvinite, ali to djeluje kao „vijest“ iz Informera ili informativnog programa TV Pink? Zatim: „[s]adašnji trenutak možda nije loš za traženje konačnog rešenja […] Sada je Zapad fleksibilniji.“ To neumorno govore i Vučić i Dačić. I dalje: „Srbija ne sme da prekine pregovore pre presudnog trenutka kako ne bi bila proglašena nekooperativnim partnerom“. S tom argumentacijom je prije neki dan i Vučić odbija predlog marionetske (u odnosu na sebe) i kolaboracionističke (u odnosu na prištinske odmetnike) „Srpske liste“ da izađe iz „kosovskih institucija“. Čak je i njima dozlogrdilo, a i shvataju besperspektivnost nastavka „haradinajisanja“, čak i ako se želi biti ekstremno pragmatičan.
Ipak, ovdje postoji razlika između veleizdajničkih vlasti i g. Mijatovića. G. Vučić to radi zato što završava „posao“ za Zapad, a g. Mijatović, pretpostavljam, ne smije da se suoči sa teorijskim i praktičnim posljedicama saznanja da su nam vodeće zemlje i vodeći krugovi Zapada – ne samo kada je riječ o KiM – neprijatelji. No ipak, objektivno posmatrano, Vučić, kao namjerni, sračunati i samosvjesni veleizdajnik, i g. Mijatović, kao dobronamjerni, ali „umereni rodoljub“, objektivno imaju identičnu intenciju, sviđalo se to posljednjem – i svima onima koji misle kao on – ili ne.
To se vidi i iz sljedećega: „Drugim rečima, zamrzavanje konflikta na duže vodiće žalosnom smanjenju broja Srba na Kosovu, ako ne i nestajanju. A Kosovo sa Srbima nije isto što i Kosovo bez Srba. Ukoliko Albanci osvoje sever, bojim se da će kosovski problem, sa političkog aspekta, nestati sa međunarodnog dnevnog reda…“
Srbi na čitavom području KiM, a posebno južno od Ibra, mogu opstati samo ako Srbija zadrži za sebe – najprije mentalno, a zatim i na nivou tehničke opremljenosti – mogućnost intervenisanja u bilo kojem trenutku kada im zaprijeti opasnost, recimo nalik pogromu 2004. Srbija će imati formalno pravo da to učini – uprkos Kumanovskom sporazumu – samo ako priznanjem formalnopravno i stvarno ne otuđi nijedan dio svoje teritorije na KiM. U suprotnom, Srbi koji bi putem autoamputacije Srbije bili predati na upravljanje „gospodi“ poput Tačija i Haradinaja imali bi gori status od talaca – bili bi ovce za klanje. Činom priznanja „Kosova“ Srbija sebi nepovratno ukida pravo intervencije radi zaštite svojih građana, a i imovine, a morala bi da čeka saopštenje Savjeta bezbjednosti, gdje nam, kao što ste sami rekli, „akcije“ nijesu na cijeni. Ako vjerujete da bi prodavci unutrašnjih organa ubijenih Srba imali milosti prema živim Srbima, a kamoli da bi dopustili da oni u okruženju „nezavisnog Kosova“ mogu da makar podnošljivo žive, tada ste ili jako naivni, ili možda imate i neetičko-nacionalne prioritete od političke i faktičke egzistencije kosovsko-metohijskih Srba.
G. Mijatović se bavi analizom pozitivnih dijelova mojega „plana“, koji zapravo nije plan, već pokušaj ubjeđivanja jednog od „nevjernih Toma“ da ne treba „lomiti preko koljena“ u trenutku kada nam okolnosti nijesu naklonjene – a već se mijenjaju u povoljnom smjeru, već da zbog pravde, ali i zbog svojih interesa, uključujući i onih ekonomskih (koji su na KiM, sigurno znate bolje od mene, izuzetno vrijedni) – treba biti strpljiv, a ne izuzetno kratkovid, da se lijepo izrazim. Evo kako ide taj dio kritike mojeg teksta: „Da oprosti g. Koprivica, ali meni njegov plan liči da dečije maštarije. Ili na Hitlerove iluzije kada je početkom maja 1945, sa Sovjetima na vratima Berlina, komandovao nepostojećim armijama i verovao u čudo. A čuda se nekako ne događaju baš onda kada ti zatrebaju.“
G. Mijatoviću, nije baš najpristojnije što u pokušaju diskvalifikovanja moje argumentacije posežete za Hitlerom, jer kada psihološko-retorički asocirate moju poziciju i nacizam, nijeste daleko od toga da činite dobre usluge „radikalnim antinacionalistima“. Ako ste već posegli za kontraargumentom čuda, čudnovato je kako se ne sjetiste primjera koji bi možda prije trebalo da Vam padne na pamet – a to je čudo srpskog pobjedničkog povratka s Albanske golgote. No od tog Vašeg previda važnije je to što nam čudo uopšte ne treba da bismo vratili KiM. Potrebno je strpljenje, upornost, svijest da je povratak tog dijela naše zemlje važniji od svih političkih i ekonomskih ciljeva, čekanje povoljnog trenutka i, naravno, to da prestanemo da govorimo, i privatno i, pogotovo, javno da su KiM izgubljeni, ili, što je tek mrvicu manje loše – da nam je na KiM potrebno „samorazgraničenje“.
Ne trebaju nam, dakle, čuda, već nepristajanje na kraktovido-skorojevićko apsolutizovanje sadašnjeg trenutka, koje ne priliči jednom starom istorijskom narodu. Sjetite se šta je prije nekoliko mjeseci poručio već odlazeći kineski ambasador – posredno Vučiću, ali i svima vama koji smatrate da sve mora da se riješi sada, ili će biti propast: čekali smo 100 godina da se vrati Hong-Kong svojoj matici, i vratio se. Nadam se da mi nećete reći Srbija nije Kina – što je notorna činjenica – jer ovdje je stvar načelnosti odlučujuća. A mi možemo zauvijek propustiti priliku da vratimo svoju okupiranu zemlju, i kada nam se bude ukazala prilika – a sigurno hoće, ako se za to budemo „pripremali“ realističkim defetizmom koji nam velikodušno nudite.
Prebacujete mi, nadalje, i ovo: „Da dodam uzgred […] ne shvatam kako se radikalni srpski nacionalisti mogu zalagati za to da u Srbiji bude (gotovo) dva miliona Albanaca, koji bi mogli da u parlamentu budu tas na vagi (kao u Makedoniji) i tako efektivno, a bitno utiču na našu državu.“
Ne znam otkud Vam saznanja da na KiM ima „(gotovo) dva miliona Albanaca“. Da ih zaista ima toliko, dopustili bi da budu popisani, a posljednji put je to učinjeno – bez krivotvorenja i drastičnih falsifikata – još daleke 1961. Koliko njih ima legalne papire Republike Srbije, tj. pravo da boravi na KiM, to ostaje da se procijeni, ali sam prilično siguran da je broj znatno manji. Vjerovatno je realnija brojka Albanaca na KiM kreće se oko 1,2 miliona, a neki čak smatraju da ih sada tamo na terenu, realno, nema više od 800.000. Može izgledati neozbiljno poigravanje brojkama, ali među javno dostupnim podacima o ovome nema ni približno vjerodostojnih. Vi ste, očigledno, skloni da preuveličavate njihov broj, odnosno da povjerujete od strane Albanaca i Zapada smišljeno serviranim statističkim lažima – da biste poduprli svoj razgraničiteljski realizam.
A što se tiče broja albanskih poslanika u Skupštini (neobično je da, gle neočekivane podudarnosti, isti argument poteže i Vučić) – pogledajte šta rade Hrvatska ili Letonija ili Estonija, te „časne“ članice EU i NATO, sa njima „nepodobnim“ stanovništvom, iako Srbi u Hrvatskoj i Rusi u pribaltičkim republikama ne prave nikakve probleme tim državama. Država, kada je država, i kada iza nje stoji odlučna, većinska podrška njenoga stanovništva, ima načina da sebe očuva na prostorima koje kontroliše, čak ako ima i brojne manjine koja se tome suprotstavlja. Ja ne kažem da mi treba da slijedimo primjer pomenutih zemalja sa nacističkom prošlošću koja ih i do danas snažno nadahnjuje, ali pokušavam ipak da Vam predočim dvije stvari. Moguće je autoritetom i snagom države efektivno držati svoju teritoriju, čak i ako se to jednoj srazjmerno brojnoj skupini unutar nje ne sviđa, kao što je, s druge strane, veoma neozbiljna tvrdnja da nečega do čega nam je jako stalo – ili bi trebalo da bude, zar ne? – treba da odustanemo, zato što su uzurpatori baš „nezgodni“ i riješeni da ne daju svoj plijen. Kada bih ja, g. Mijatoviću, takve stvari pričao svojim studentima, pretpostavljam da bi me mladi ljudi osudili zato što ih nagovaram na nečasno ponašanje.
Ovdje, naravno, argumenti ne pomažu do kraja, jer g. Mijatović naprosto vjeruje u neodoljivu snagu naših neprijatelja, i albanskih i zapadnjačkih, kao što podjednako čvrsto vjeruje u našu (dugoročnu) nemoć. Takvo defetističko vjerovanje posljedica je inercije naših poraza, što je razumljivo. A tu samonevjeru ništa ne može tako da „pokoleba“ kao naše prave pobjede, kojima bi se i g. Mijatović, kao „umereni rodoljub“, sigurno radovao. Ali do njih će se teško doći ako nam duhovna vrhuška bude razmišljala kao g. Mijatović, i još povrh toga „telalila“ o tome, među onima koji još manje od njih razumiju srž problema. Imajte vjere, g. Mijatoviću, sjetite se svojih predaka koje pominjete – oni sigurno nijesu imali tako nisko mišljenje o svojem narodu kao što Vi imate. A ako tu vjeru nemate, možda je bolje da svoju nevjeru zadržite za sebe, jer na ovakvom oglašavanju sigurno – to pouzdano znam – neće Vam biti zahvalni Srbi sa KiM, naročito ne oni južno od Ibra; biće Vam duboko blagodarni samo Vučić, Haradinaj i njihovi istomišljenici u Beogradu, Berlinu, Briselu, Vašingtonu, Tirani…
Na koncu, g. Mijatović se poziva na nešto što nikoga, iz više razloga, ne može ostaviti ravnodušnim: „Moj pradeda, deda i otac ratovali su u Prvom i Drugom svetskom ratu, ali mi nisu ostavili kosovski zavet u amanet. Na njega sam prvi put naišao u knjigama.“
Uvažavam časnu porodičnu tradiciju porodice Mijatović, kao i hiljada i hiljada drugih srpskih porodica, ali bojim se – nadam se da će mi se oprostiti na izrazu – da uopšte nijeste razumjeli zavještanje svojih predaka. Ako su učestvovali u Prvom svjetskom ratu, onda pretpostavljam da je neko učestvovao i u Prvom balkanskom ratu. A on nije značio samo oslobađanje ugnjetene braće u Staroj Srbiji (na njenom kosovsko-metohijskom dijelu već tada su, zahvaljujući trostoljetnom teroru, bezakonju skloni Arnauti postali većina) nego i ispunjenje Kosovskog zavjeta. Vlasti Kraljevine Srbije znale su da će ih u Staroj Srbiji čekati kačaničke bande, ali se nijesu ustezale da iz straha od „terorizma“ (što kao argument istura g. Mijatović) najposlije povrate prvo-bitnu srpsku nacionalno-državnu djedovinu. Kosovski zavjet dao nam je snagu da dovoljno čekamo i dočekamo oslobođenje svoje postojbine, kao što nam je dao silu da se 1918. vratimo iz državno-narodnog izgnanstva kao pobjednici. Zašto mislite da je zauvijek prošlo vrijeme naših opravdanih, duhovnom snagom i samouvjerenošću opredijeljenih nacionalnih strateških čekanja?
Pogrešno ste, g. Mijatoviću, shvatili časnu srpsku prošlost u kojoj su učestvovali časni preci, ako nijeste razumjeli da bez tog zavjeta u sebi teško da bismo izvojevali ijednu veću pobjedu od 1804. do danas. Ne zaboravimo, uostalom, 1995. ipak smo izborili Srpsku, prvu srpsku (polu)državu zapadno od Drine koju nam je Zapad priznao za posljednjih gotovo 1.000 godina. A sjećate se koliko je bilo preteško i tada, kada bijasmo zaista beznadežno sami protiv i „ale i vrane“. Dakle, naša nadljudska pregnuća u povijesti, i bez riječi, i ako Vas možda djeda nije posadio u krilo da Vam pripovijeda, svjedoče o duboko usađenom živom prisustvu kosovskog predanja u našem identitetu – zavještanja koje se tiče ne samo jednog dijela srpske zemlje, već zavjeta nemirenja s nepravdom, naročito onom vapijućom, koja nam se i dalje nanosi.
Ukratko, g. Mijatoviću, Vaši, kao i moji i preci miliona Srba, u svojem duhu jesu nosili Kosovski zavjet, i svojim djelom su ga uvijek iznova posvjedočavali. To ste, i bez obavještavanja iz knjiga, morali i sami odavno shvatiti – da ste se, recimo, ikada ozbiljno zapitali kako je bilo moguće Čudo iz 1918. Zavjet je stvar pamćenja i djela, a ne knjiške riječi, koju Vi – oprostite, ali tipično učenjački – ne samo dockan otkriste nego i propustiste da razumijete.
Autor je profesor Fakulteta političkih nauka
Izvor Stanje stvari, 03. mart 2019.
