Uoči sudara prave i lažne Evrope

Zbog čega korifeji liberalne Evrope poput Bernar-Anrija Levog izbore za Evropski parlament nazivaju ,,novom bitkom za civilizaciju“

Francuski filozof Bernar-Anri Levi napisao je i producirao pozorišni komad U traganju za Evropom (Looking for Europe), koji će od 5. marta do 20. maja izvesti u 22 evropske zemlje. Prethodno je obišao Sjedinjene Američke Države kako bi promovisao svoju novu knjigu pod dugačkim i više nego pretencioznim naslovom: Imperija i pet kraljeva: Abdikacija Amerike i sudbina sveta (The Empire and the Five Kings: America’s Abdication and the Fate of the World).

Amerika je abdicirala kao stvarni suveren „međunarodnog liberalnog poretka“. Da li će se onda sudbina sveta rešavati na izborima za Evropski parlament, koji će biti održani 23. i 26. maja? Filozof očigledno misli tako i grčevito pokušava da predupredi „katastrofu“. Levi želi da bude „vatrogasac u ovom kritičnom trenutku za Evropu, koja je napadnuta i iznutra i spolja“. Prethodno je napisao dramatično intoniran apel – „manifest  novog evropskog patriotizma“ – kojeg je potpisalo trideset „najuglednijih liberalnih intelektualaca Zapada“. Da li je Evropa zaista napadnuta i od koga? Na nju sve agresivnije nasrću Rusija i Kina, a napuštaju je stari saveznici, „onaj preko Kanala i onaj preko Okeana“. U „odlučnom trenutku“ za posrnulu i oslabljenu Evropu, Levi je odlučio da se i sam kandiduje na izborima, i to kao kandidat koji „ne želi ništa osim da maše zastavom Evrope“. Čitalac može da se zapita: na branik kakve Evrope se popeo filozof i čijom zastavom zapravo maše?

KRSTAŠKI POHOD PROTIV ORBANA
Autor ovog teksta nije gledao Levijevu predstavu, a nema za tim ni neku preveliku želju. U pitanju je, navodno, politički teatar, na tragu „njegovog mentora Žan-Pol Sartra“. Bernar-Anri Levi svoj politički angažman shvata kao „krstaški pohod“, u kome se svet manihejski deli na dve nejednake i nespojive polovine: na onu kojom vladaju„sile tame“, mračne prošlosti Evrope, i na onu drugu, „svetlu stranu“, kojoj pripada (očekivana) budućnost. Na toj strani neumitnog progresa nepokolebljivo, već decenijama, stoji Levi, dosledni borac protiv „francuskog nacionalizma“, koga je, kao i svaki drugi nacionalizam uostalom – ili skoro svaki – izjednačio sa fašizmom, sa Hitlerom i Holokaustom.

Uticajni filozof se ovog puta, u svom političkom pozorištu, bori protiv „kuge“ našeg doba: protiv „iliberalne demokratije“, protiv „poricanja najboljeg evropskog duha“. Ime i prezime njegovog arhi-neprijatelja glasi Viktor Orban, a epicentar ove pošasti, njena prestonica i sam izvor evropskog zla, nalazi se u Budimpešti. „Budućnost Evrope“, smatra ovaj mislilac, „sada zavisi od Viktora Orbana, koji je postao kum svim evropskim ekstremistima“ („otac“ je, porazumeva se, ako neko ovo pitanje uopšte smatra umesnim, Vladimir Vladimirovič Putin). A ukoliko Orban pobedi i nadvladaju sile prošlosti, „Evropa će se naprosto raspasti“. Nastupiće novo „mračno doba“.

Demonstrant na protestu za zaštitu Soroševog Centralnoevropskog univerziteta u Budimpešti nosi zastavu sa likovima Viktora Orabana i Vladimira Putina

Bernar-Anri Levi nije akademski tip koji svet posmatra s filozofskim mirom, iz kabineta, s lulom u ruci, kroz debelo staklo svojih naočara. On ne reaguje na događaje sa zakašnjenjem svojstvenim akademskim i naučnim krugovima kako bi raspravljao o njihovom značaju s bezbedne vremenske distance. On reaguje promptno, dok događaji vrtoglavo smenjuju jedan drugi, a na sceni se proliva krv i izvija gusti dim. U takvim trenucima, Levi ne okleva da napusti luksuzni ambijent hotela sa pet zvezdica, s pogledom na Trijumfalnu kapiju, u kome piše novu i obavezno „jeretičku knjigu“. Filozof koji se potpisuje sa samo tri slova, kao „BHL“, povremeno prekida i boravak u svojoj palati  u Marakešu, kako bi se i sam, u raskopčanoj beloj košulji, spustio u prašinu političke arene. On je jedan od najuticajnijih ideologa i aktivista globalizma.

Značaj njegovog „filozofskog dela“ pritom ostaje, u najmanju ruku, sporan. Za Perija Andersona, na primer, on je „neznalica“ i „veliki glupan“ – „dokazano nesposoban da pravilno shvati neku činjenicu ili ideju“. Drugim rečima, njegove knjige i ideje su površne, možda i pogrešne, ali začuđujuće delotvorne; on ih tretira kao puko oružje u decenijama dugoj političkoj borbi.

NA BRANIKU „MULTIKULTURNE EVROPE“
Istini za volju, Leviju nije ni previše stalo do priznanja akademske misli. Njegovu reputaciju „najprovokativnijeg i najjeretičkijeg mislioca današnjice“ stvorili su korporativni mediji, a ne univerzitetske katedre i hermetički zatvoreni filozofski krugovi. Levi je, pre svega, ideolog, makar i plitak, koji tuđe ideje koristi prema sopstvenom nahođenju, i to isključivo za svoje pragmatične potrebe i ciljeve.

S vremena na vreme, ovaj „medijski filozof“ se zapućuje na vruće tačke planete, s kamerom u ruci, odakle izveštava s lica mesta. U stvari, on ne „izveštava“ o konkretnim događajima, on događajima „daje smisao“ i smešta ih u vlastiti koordinatni vrednosni sistem. Godine 1993. snimio je svoj film o Bosni, u kome je Alija Izetbegović predstavljen kao branilac „evropskih vrednosti“, kao kosmopolita i uzorni borac za multikulturnu i multietničku Evropu. U njegovom filmu Bosna! armija BiH „brani čast Evrope“ – od „srpskih fašista“. Za taj period veže ga jedna sentimentalna uspomena: „beretka s belim ljiljanima, koju je nosio Izetbegović“ (ta beretka u njegovoj kolekciji i danas „zauzima počasno i neotuđivo mesto“).

Tokom rata u Gruziji 2008. Levi prvi (a ujedno i jedini) izveštava kako su Rusi spalili Gori, ali ga demantuju francuski novinari: Levi, kako se ispostavilo, nije ni kročio u taj grad, koji je, uostalom, ostao neoštećen u „ruskoj agresiji“. Gruzijski vojnici su zapalili polja oko grada kako bi Ruse optužili za razaranja i civilne žrtve. Levi se nedvosmisleno angažovao i u Libiji – na strani „pobunjenika“ (čitaj: džihadista), a u korist zapadne intervencije protiv pukovnika Gadafija. Ovaj angažman će kasnije pokušati da opravda na posebno bezočan način: tvrdnjom da niko ne može da ospori da se u Libiji posle „pobede demokratije živi bolje“ nego u vreme Gadafijevog režima. U zemlji koja je pretvorena u tržište robljem.

Godine 2014. ga zatičemo u Ukrajini, na kijevskom „evromajdanu“, gde u vatrenom govoru Putina poredi sa Hitlerom. Otada se ovaj „javni filozof“ redovno sreće s Petrom Porošenkom, koji za Levija ostaje retka svetla tačka demokratije na inače mračnom nebu „sovjetskog istoka“. Što se tiče Sirije, Bernar-Anri Levi se nije ustručavao da u autorskom tekstu na sajtu Projekat sindikat (Project Syndicate) za egzodus stanovnika iz ove zemlje optuži Rusiju – uprkos činjenici da je, u tom trenutku, američko bombardovanje Sirije trajalo duže od godinu dana. I da je egzodus počeo davno pre, kao posledica sistematskog terora Islamske države i „posredničkog rata“ koji su protiv vlade u Damasku povele „zapadne demokratije“.

POŽAR U SOPSTVENOJ KUĆI
Kako to da se Levi, već dokazani borac za stvar globalizma širom sveta, koga krasi istančani njuh za događaje od prelomnog značaja, sada nalazi na radnom zadatku u samoj Evropi – „u sopstvenoj kući“? U Francuskoj se Levi bez rezerve stavio na stranu Emanuela Makrona, a protiv Žutih prsluka, koje je poredio sa nacističkim smeđim košuljama. To ne iznenađuje, jer je i sam Makron proizvod iz „Levijeve laboratorije“ – njegovo duhovno čedo, njegova „sintetička slika“ ili algoritam. Prethodno je ovaj filozof „instruisao“ predsednike Olanda i Sarkozija; ovog poslednjeg je, barem prema sopstvenoj tvrdnji, on lično „nagovorio da krene u akciju protiv Gadafija“.

Bazen ispred vile Bernar-Anrija Levog u Tanžijeru čija vrednost se procenjuje na oko sedam miliona dolara

Na pitanje zašto se sada odlučio za angažman u Evropi, odgovara sam Levi: „Proveo sam život boreći se za Kurde, boreći se za demokratiju u arapskom svetu, boreći se za pravo Izraela da postoji, boreći se za Bangladeš… I onda sam otkrio da je i u mojoj kući izbio požar, a nisam to očekivao“. Neki cinik bi mogao da doda: onda nije ni trebalo da se igra s vatrom.

„Jedan bauk danas kruži Evropom“, upozorava Levi, parafrazirajući Marksa, ali to više nije bauk komunizma, nego bauk populizma, a to je jednako (neo)fašizmu. Ukratko: „Populizam je dobra reč za veoma prljavu stvar: ljudi se ne usuđuju da je nazovu fašizmom“. A fašista i antisemita bez premca u današnjoj Evropi je baš Viktor Orban.

Važnije od toga je pitanje za kakvu Evropu se zapravo zalaže Bernar-Anri Levi. Odgovor koji on nudi je prilično jasan: „Bez Evrope, Velika Britanija će postati Mala Engleska, a bez Velike Britanije Evropa će se raspasti“. Njegovi idoli su Džon Lok, Adam Smit, Džon Majnard Kejnz i Karl Poper. Ako je evropska ekonomija nemačka, a politika francuska, smatra filozof, njena ideologija je britanska: „Evropski liberalizam je engleska ideja; ne možete zaista biti liberalni a da ne priznate da je softver Evrope engleski“.

Evropa se, međutim, „raspada“ i sa Britanijom i „engleskim softverom“. Ili možda upravo zbog njega? Sa Bregzitom, tvrdi Levi, „Veliki Britanci su se smanjili“, i nisu se „vratili na otvoreno more“, nego su se „patetično ukopali u pesak“. To je tragičan događaj bez presedana jer „Evropa bez britanskog duha jednostavno ne može biti Evropa“. U glavi filozofa, Evropa postaje pomalo groteskna, montipajtonovska, da ne kažemo halucinantna slika: sa Džonom Lokom na čelu u oblasti ljudskih prava, sa Didroom u obrazovanju, članicama grupe Pusi rajot zaduženim za ravnopravnost žena i sa Bobom Geldofom kao dežurnim „humanitarnim radnikom“. Ali za Levija, sve to – uzeto zajedno – znači „povratak hrabrosti i moćnoj hemiji snova“.

DA LI LEVIJA SHVATITI OZBILjNO?
Zato Levi poziva na „dugi marš“ za takvu Evropu, koji treba da počne upravo sada: doslovno „večeras“. Kuda on u stvari maršira? Na ovo pitanje je teško naći suvisli odgovor. Možda u svet koji je postojao pre deset ili dvadeset godina, sa liberalnom Amerikom, koja stupa na čelu, i Evropom koja je poslušno sledi? Onda ne treba ni da nas čudi što su reakcije publike takve kakve jesu: mlake. Za gledateljku En fon Benigsen, na primer, prema engleskom Gardijanu, ova predstava je „veoma francuska“. Bujica reči, dugi unutrašnji monolog Levija o Evropi, monolog koji je možda „fascinantan, ali nimalo praktičan. Ništa konkretno…“ Ili još jedna, mnogo neposrednija reakcija iz publike: „On je karikatura francuskog intelektualca… Fantastično je kad vidimo da ga neko uopšte shvata ozbiljno“.

Evropa nad kojom lamentuje filozof zapravo je ona američka i liberalna Evropa, koja sa Sjedinjenim Državama deli „jedinstvenu vezu života i smrti, duha i krvi koju su zajedno prolile“. Prizivaju li Levijeve patetične parole „mračnu mistiku krvi i tla“? Podsećanje na „zajedničko prolivanje krvi“ oduvek ima magijski učinak i gotovo hipnotički prizvuk. Takva Evropa je „prirodni saveznik Amerike“. Još i više od toga: „Evropa i Amerika su dve noge Zapada“. Jedna noga je sada amputirana. Stoga su evropski izbori za Levija „nova bitka za civilizaciju“; odlučni obračun sa svim „piromanima duše i duha, koji prete da zapale lomaču naših sloboda“.

Vremešni „novi filozof“ (Levi je nedavno napunio 70 godina) sada pokušava da postane „evropsko lice otpora“ moćnoj plimi populizma, „ideološki bič na predstojećim evropskim izborima“. Levijeva formula je jednostavna: svaki izraz patriotizma jednak je fašizmu, „ujedinjena i slobodna Evropa“, to je agenda globalizma. Levi je, gotovo preko noći, postao „najistaknutije javno lice kampanje za spasavanje Evrope“, a u toj borbi je zatražio i dobio podršku „najuglednijih liberalnih intelektualaca današnjice“, potpisnika sada već čuvenog Apela za spas Evrope. Sve u svemu, kako sa ogromnom rezervom primećuje Skot Mekonel u reviji Amerikan konzervativ: „Bogati filozof pokušava da spasi kontinent od evroskeptika“? „Ali njegovo obrazovanje je aljkavo, a politika koju on zagovara nekonzistentna“. „Nekonzistentna“, u najmanju ruku.

Bernar-Anri Levi izvodi sopstvenu predstavu „Poslednji izlazak pre Bregzita (Last Exit Before Brexit), London, 4. jun 2018.

Mekonel je više nego skeptičan i u pogledu uspeha Levijevog angažmana: „Francuski mislilac Bernar-Anri Levi pojavio se kao momak sa plakata za odbranu `Evrope`, protiv napredovanja nacionalističko-populističkih partija koje su toliko uplašile establišment. Ipak, verovatnije je da će se Levijev angažman pokazati kao istinski blagoslov za nacionaliste. I to zato što je Levi u svojoj dugoj karijeri `pariskog javnog filozofa`, koju su mediji uvek pomno pratili, imao važnu ulogu u formiranju onih stanovišta koja su unesrećila današnju Francusku“.

„LAŽNA“ PROTIV „PRAVE EVROPE“
Nasuprot Leviju i njegovim istomišljenicima, grupa od (svega) 13 evropskih intelektualaca objavila je još u oktobru 2017. sopstveni manifest, naslovljen kao Pariski proglas: Evropa u koju možemo verovati (Paris Statement: A Europe We Can Believe In). Promišljanja i stavovi ovih evropskih intelektualaca o budućnosti Evrope, „u uslovima globalizacije i migracionih pritisaka“, čine potpuni kontrast frazama o evropskom patriotizmu koje tako teatralno izvikuje Levi. Zapravo, Levi tu izgleda kao glasnogovornik „lažne Evrope“: „Evrope EU“, kojom „vladaju bezlične birokrate, oni koji su slobodu kretanja i ljudska prava uzdigli na nivo ersatz religije“.

Pariski proglas izazvao je mnogo manju pažnju medija od Levijevog apela, možda i zato što su ova promišljanja neuporedivo dublja i što predstavljaju razornu kritiku današnje „lažne Evrope“. Kako se tvrdi u izjavi, nasuprot „lažnoj Evropi“ sve više birokratizovane EU – obeleženoj „masovnim imigracijama bez asimilacije i univerzitetskom kulturom kojom dominira kajanje za gotovo svaki aspekt svoje prošlosti“ – još uvek postoji ona prava, „istorijska Evropa“, „jedini dom evropskih naroda“. Takva Evropa ne započinje sa prosvetiteljstvom – naprotiv, ona je stvarana stolećima i sagrađena na hrišćanskom nasleđu. Danas tom „evropskom domu“ preti globalistička EU, koja sistematski „guši nacionalne države i dostignuća kontinenta u pogledu individualnih i intelektualnih sloboda“. Gušenje sloboda, derogiranje ili ukidanje narodnih suvereniteta, hronični „deficit demokratije“, nisu nikakva slučajnost ni puki „tehnički problem“: „nadnacionalni mandarini institucija EU“ uzurpirali su „politički život Evrope, odgovarajući na sve izazove istim tehnokratskim odgovorom: `Nema alternative`.“

U stvari, „Evropa je, u svom bogatstvu i veličini, najviše ugrožena lažnim razumevanjem same sebe“. Ova „lažna Evropa“ slavi samu sebe kao vrhunac evropske civilizacije i „kao preteču univerzalne zajednice, ali ona nije ni univerzalna ni zajednica“. Njeni patroni, proroci i sveci-zaštitnici (tipa Levija) pri tom su opčinjeni „sujeverjem neizbežnog napretka“: „Oni veruju da je istorija na njihovoj strani, i ta vera ih čini pohlepnim i prezrivim, nesposobnim da priznaju greške i uvide nedostatke u postnacionalnom, postkulturnom svetu koji grade… Uronjena u vlastite predrasude, praznoverje i neznanje, zaslepljena uzaludnim vizijama utopijske budućnosti koje uzdiže i slavi, lažna Evropa refleksno guši svako neslaganje. To se, naravno, radi u ime slobode i tolerancije“. Jednom rečju: „Lažna Evropa je utopijska i tiranska“.

KRIK U MRAČNOJ ŠUMI ISTORIJE
Prema autorima Pariskog proglasa, čitava Evropa je najzad „dospela u slepu ulicu“. Odgovorne rasprave o evropskoj budućnosti su onemogućene, zamenila ih je medijska galama agenata i dobro plaćenih portparola, poput Levija. Upravo ta činjenica ocrtava veoma sumorne perspektive evropske budućnosti. „Najveća opasnost za budućnost Evrope“, zaključuju autori, „nije ni ruski avanturizam ni muslimanska imigracija. Istinska Evropa je u opasnosti zbog gušenja koje lažna Evropa sprovodi nad našom imaginacijom“. Uostalom, kako primećuje Robert Meri: „Teško je izbeći zaključak da je Pariski proglas nešto više od krika u hladnim i mračnim šumama istorije“. Drugim rečima: da je napor njegovih autora savršeno uzaludan i da evropska civilizacija sigurnim korakom napreduje ka samouništenju. Pariski proglas nije pokrenuo nikakvu javnu debatu, on je samo kamen bačen u vodu koji nije ustalasao ni površinu plitke bare. To je glas vapijućeg u pustinji koji niko ne želi da čuje.

Ovakva „tiranska i utopijska Evropa“, podvlači se u proglasu, danas uništava „istinsku Evropu“ kao „zajednicu naroda“ sa svojim jezicima, tradicijama i granicama. Istinska Evropa nije (ne može da bude) anacionalna; „zaštitni znak Evrope ostaju nacionalne države“. Najčešći politički oblik „jedinstva u raznolikosti“ u istoriji je carstvo, imperijalna forma, ali je u Evropi, iz nekog razloga, prevladala nacionalna država. Nacionalne države zato ne mogu biti jednostavno razvlašćene ni ukinute, kao što to traži briselska birokratska nomenklatura; samo na njima, a ne na „lažnom univerzalizmu“ globalista, može da počiva stvarna evropska zajednica.

Pariz

I jedino ta „prava Evropa“, smatraju autori ove izjave, vredna je da se brani – ne i „lažna Evropa“, u kojoj su na vlasti „gigantske multinacionalne korporacije“. A tu istorijsku Evropu danas najefikasnije razaraju upravo „sile globalizacije, lažni multikulturalizam i menadžerske klase EU“, kao i „rastuće antihrišćanske predrasude“; procesi koji traju već nekoliko decenija i sada se naglo ubrzavaju. Na delu je stvaranje totalitarizma sasvim novog tipa: možda „meke, ali sve više stvarne tehnokratske tiranije“. Sada se otkriva da je „lažna Evropa“ mnogo slabija nego što se ranije mislilo. Iluziji preti da se raspadne u suočavanju sa realnim krizama. U najkraćem: „Lažna Evropa je krhka i impotentna.“

„Intelektualna klasa Evrope je, nažalost, među glavnim ideološkim partizanima koncepta lažne Evrope“, upozoravaju ovi intelektualci. Baš kao i obrazovne institucije, te klase više ne prenose mudrost i iskustva prošlih vremena, prethodnih generacija, već kritičko razmišljanje izjednačavaju sa potpunim odbacivanjem (evropske) tradicije. Bernar-Anri Levi je dostojan predstavnik, pravi korifej te intelektualne kaste Evrope koja poriče i odbacuje evropsku prošlost.

A bez prošlosti ne može biti ni budućnosti. Kakva je onda budućnost Evrope i ima li Evropa uopšte bilo kakvu budućnost? I kakva je budućnost Srbije u Evropi koja nema budućnost?

 

Boris Nad je pisac, publicista i saradnik nedeljnika Pečat. Autor je više knjiga i zbornika, od kojih je poslednja ,,Američka ideologija“ (Beograd, Pešić i sinovi, 2018). Ekskluzivno za Novi Standard.

 

Izvor Novi Standard

Svet
Pratite nas na YouTube-u