Darko Tanasković: BiH i politika kao rat drugim sredstvima

U Bosni i Hercegovini neodgovorno se vitla sa toliko britkih verbalnih sablji, da bi, kad bi reč sama mogla ubiti, mrtvih bilo na hiljade

Pruski general i vojni teoretičar Karl Filip Gotfrid fon Klauzevic  (1780-1831) proslavio se  knjigom „O ratu“, a još više maksimom da je „rat nastavak politike drugim sredstvima“. Danas bi nam bio potreban neki podjednako lucidan i pošten političar sa politikološkim sklonostima, da na osnovu (ne)prilika u BiH konstatuje da i politika može biti nastavak rata drugim sredstvima.

Nadajmo se samo da će se ovom simetričnom, zaokružujućom dopunom fon Klauzeviceve tvrdnje ciklično kretanje u BiH i završiti, tako da do novog aktualizovanja izvorne misli pruskog generala ipak neće doći. No, oprez nije na odmet… Jer, ne kaže slučajno iskustvena narodna mudrost da reč može poseći gore od mača, dok nas jedna stara arapska izreka opominje na to da sablju ne poteže ruka, već misao i usta. A u prostoru javnog govora u Bosni i Hercegovini neodgovorno se vitla sa toliko britkih verbalnih sablji, da bi, kad bi reč sama mogla ubiti, mrtvih bilo na hiljade.

Jedina uteha je u nečemu što ne bi trebalo da je utešno, u svakodnevnom osvedočavanju da je javno izgovorena reč izgubila mnogo od istinskog, delotvornog značaja, da su teške reči poprilično izgubile od težine koju bi njihovo značenje u normalnim društvenim i komunikacijskim uslovima moralo podrazumevati i nositi. Ima i za to turska izreka: pas laje, karavan prolazi.

I pored toga, navikavanje na gotovo rutinsko iznošenje strašnih osuda i besprizivnih presuda drugima, a ponajviše sa bošnjačke strane o Srbima, uprkos njegovoj stereotipnoj, ispraznoj i patetičnoj ritualnosti, ne bi trebalo nikoga da uspava. U određenim okolnostima, sa reči se lako može preći na delo, u skladu sa fon Klauzevicevim tumačenjem političke suštine rata, a i Ivo Andrić je zapisao da se rat ponekad omakne. Pogotovo ako se među ljudima i narodima rečima predugo i prejako povlače i utvrđuju nepomirljivi frontovi.

Nedavno izrečena drugostepena haška presuda Radovanu Karadžiću poslužila je kao povod za pravi vatromet, salvu zapaljivih, skandaloznih i potencijalno opasnih verbalnih reakcija i otrovnih komentara, pretežno u bošnjačkoj i delom u hrvatskoj javnosti, uz eho i u nekim inostranim sredinama.

Zajedničko im je da pooštravanje presude vide kao logično i ispravno, ali i nedovoljno da se ispravi nepravda trajno naneta bošnjačkom narodu u (dejtonskoj) Bosni i Hercegovini. A suština te nepravde je, naravno, postojanje Republike Srpske. Sve se, dakle, opsesivno vraća na početak, na (pra)ishodište međunacionalnog sukoba koji tragičnim ratom i posleratnim natezanjem i zatezanjem u „nemogućoj državi“ (N. Kecmanović) očigledno nije mogao biti razrešen i prevaziđen.

Višestruko je paradigmatična u navedenom smislu bila jedna emisija spoljnopolitičkog servisa Turske Radiotelevizije (TRT World), emitovana neposredno po izricanju presude Radovanu Karadžiću. Elegantni  voditelj, tamnije puti i uredno podrezane pravoverničke bradice, imao je troje sagovornika – Emira Suljagića iz Sarajeva, Nermu Jelačić iz Lisabona i Marka Gašića iz Londona. Zanimljiva je i indikativna već i sama činjenica da je tako spremno reagovala zvanična televizija države čiji se predsednik ne tako davno založio za reviziju Dejtonskog sporazuma, izjavio da će se, ako se zaljulja Turska, tresti i Bosna i Hercegovina, a čiji je ministar spoljnih poslova Mevlut Čavušoglu Karadžića nazvao „bosanskim kasapinom“.

I izbor gostiju je bio znakovit: dvoje Bošnjaka, poreklom iz Podrinja, sa teškim ratnim traumama i poznatih po izrazito antisrpskim stavovima, s jedne strane, i neostrašćeni srpski politički analitičar koji već dugo živi u Velikoj Britaniji, sa druge.

Iako je domaćin nastojao održati privid objektivnosti, bilo je više nego jasno koga s uvažavanjem, blagonaklono pita za mišljenje, a koga strogo proziva i propituje. Emir Suljagić, bivši dopisnik iz Haškog tribunala, sarajevski politikolog i hamburški doktor nauka, svojevremeno je bio ministar kulture i obrazovanja Kantona Sarajevo, kratko vreme zamenik ministra odbrane BiH, a sada je i univerzitetski profesor. Nije teško zamisliti čemu i kako on podučava svoje studente! Suljagić je i autor potresne autobiografske knjige Razglednice iz groba, po mnogima jednog od najverodostojnijih svedočanstava o srebreničkom paklu, viđenom, dakako, sa bošnjačke strane.

Na opštim izborima 2014. godine, Emir Suljagić je, ispred Demokratskog fronta, bio čak i kandidat za člana Predsedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda! Da je kojim slučajem izabran, sigurno bi srbomrzilačkom, „patriotskom“ retorikom zasenio i Bakira Izetbegovića.

Bivša portparolka Haškog suda, Nerma Jelačić, pre toga novinarka u Velikoj Britaniji, nekad direktorka kancelarije Balkanske istraživačke mreže (BIRN) u Sarajevu, kao petnaestogodišnja devojčica izbegla je iz Višegrada, uz pomoć Srba i preko Srbije (!), u Englesku i više puta se u javnosti oglašavala, pored ostalog, reminiscenijama na bolnu izbegličku sudbinu svoje porodice i sunarodnika, kao i optužbama na račun Slobodana Miloševića. Godine 2011. kritikovala je Švedsku nacionalnu televiziju zbog prikazivanja filma Srebrenica – izdani grad, jer se u njemu, navodno, kao zdravo za gotovo ne prihvataju istine Haškog suda.

Ton emisiji dao je Emir Suljagić, ocenivši da presuda Radovanu Karadžiću, zapravo, ne znači ništa!  Objasnio je, sve vreme se nadmoćno i cinično smešeći na Gašićeve reči, da je u pitanju  zločin one vrste za koju je Hana Arent (uvek je probitačno nju citirati, jer se bavila nacističkim zlom!) rekla da ih nije moguće ni kazniti ni zaboraviti, da će Radovan Karadžić, doduše, provesti ostatak života u zatvoru, ali da je to zanemarljivo u poređenju sa poražavajućom činjenicom da slobodno živi njegovo glavno delo, Republika Srpska, kao i da je veliki propust Haškog suda u tome što nije dublje istražena uloga Srbije u genocidnom poduhvatu, za koji je optužen i osuđen bivši predsednik Republike Srpske. Da bi što drastičnije ilustrovao zloćudnost Republike Srpske, život u njoj uporedio je sa tavorenjem u nekom hipotetičkom delu Nemačke koji je posle Drugog svetskog rata ostao pod vlašću nacista!

Nerma Jelačić se trudila da bude što uzdržanija i mirnija u iskazima, ali je i ona Karadžića opisala kao „genocidnog manijaka“, osuđenog na osnovu bogatog dokaznog materijala, afirmišući time neupitnost i apsolutnost haške istine. Gašić je, pak, insistirao na tome da je reč o instrumentu američke politike, a da je Radovan Karadžić svojim političkim postavljanjem pred početak i na samom početku rada jasno pokazao da nije čovek rata, već mira, pominjući posebno stavljanje potpisa na Kutiljerov plan.

Ono što posebno privlači pažnju u ovom razgovoru gluvih jeste Suljagićevo i Jelačićkino potpuno ignorisanje srpskih žrtava, na koje ih je podsetio Gašić, ni u jednom trenutku ne negirajući pri tome muslimanska/bošnjačka stradanja. Pošto je Suljagić rodom iz Bratunca, upitao ga je kako je mogao da ne primeti zločine nad srpskim civilima u svom mestu i u okolini pre nego što je prešao u Srebrenicu.

Pošto je potpisniku ovih redova bilo palo u deo da precizne i sređene podatke koje je o nasilju nad Srbima u Gornjem Podrinju (1992) sakupio Milivoje Ivanišević, 1993. godine odnese u SAD i predoči visokim zvaničnicima američke administracije, sa pouzdanjem može potvrditi da su ova zlodela već u to vreme bila dobro poznata i daleko od Bratunca, Skelana, Milića, Zalazja.., a kamoli lokalnom stanovništvu.

Suljagić, izgleda, ni do danas nije o njima obavešten. Pa kad je već tako, zašto onda toliko uznemirenje zbog odluke Vlade Republike Srpske da formira Međunarodnu komisiju za utvrđivanje stradanja svih (a ne samo Srba) na širem području Srebrenice? Jer, Suljagić je ustvrdio da o činjenicama ne može biti rasprave, pri čemu on činjenicama očito smatra isključivo one koje su selektivno i tendenciozno ugrađene u hašku istinu odnosno „istinu“, a ona je, po njemu i njegovim istomišljenicima, ujedno jedina pravda.

Zašto se istinoljubivi Suljagić toliko žestoko opire tome da ga neko drugi obavesti i o onim činjenicama koje se odnose na srpske žrtve, kad on izgleda o njima ništa ne zna?

Ne brine objektivno utvrđivanje svih relevantnih činjenica samo Suljagića, već i većinu Bošnjaka koji uporno tvrde da postoji samo jedna istina o Srebrenici, a i o ratu u BiH uopšte, ona njihova, sankcionisana odlukama Haškog tribunala. Tako je, recimo, u Danima ( za koje je od 1996. do 2002. pisao i Suljagić) objavljen članak naslovljen Istina jeste samo jedna (1. mart), gde se rad Komisija za Srebrenicu i  za utvrđivanje stradanje Srba u Sarajevu ocenjuje kao „zadnja faza genocida“, njegovo poricanje.

Ako se od (nominalno) hrvatskog člana Predsedništva BiH, „bosanskog patriote“ Željka Komšića moglo čuti da presuda Radovanu Karadžiću predstavlja „minimum pravde za sve žrtve, Bošnjake i Hrvate, koji su sistematski istrebljivani u sklopu genocidnog projekta stvaranja Republike Srpske“, što u horu ponavljaju i mnogi bošnjački glasovi, kakvom se pomirenju, skladnom saživotu, trajnoj stabilnosti i napretku mogu nadati građani Bosne i Hercegovine?

Jer, Republika Srpska nikako nema nameru da nestane, što bi, kako izgleda, za Komšića, Suljagića i slične bio jedini preduslov opšte sreće. Otuda i aktualnost čuvene Klauzeviceve maksime o ratu kao nastavku politike drugim sredstvima, ali ne manje i nužnost istrajavanja na utvrđivanju stvarne istine o ratnim stradanjima svih stanovnika Bosne i Hercegovine, a ne one „frizirane“ haške.

Mišljenja sam da bi uzvišenu reč istina trebalo , radi njene čistote, što ređe i opreznije upotrebljavati, jer zasad postoje (bar) tri suprotstavljene nacionalne „istine“ o događajima u BiH.

Punu Istinu zna samo Bog, a Srbi se moraju časno truditi da njihova bude što bliža stvarnosti. Bošnjačka je od stvarnosti gotovo beznadežno udaljena, jer odbija da se suoči sa činjenicama, o kojima Suljagić kaže da se ne može raspravljati. A upravo jedino o činjenicama se može, vredi i mora raspravljati, da glava i usta ne bi isukali sablju.

 

Izvor Sveosrpskoj.com

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u