Brazilski predsjednik Žair Bolsonaro, kojem je uzor američki predsjednik Donald Tramp, potvrdio je povlačenje svoje zemlje iz Unije južnoameričkih nacija (UNASUR). Brazilski čelnik objasnio je kako je ovaj projekt integracije u Latinskoj Americi stvoren po želji i prema ideji pokojnog predsjednika Venecuele Uga Čaveza. Kao što je poznato iz njegove kampanje i izjava na raznim mjestima, kao što znate, Žair Bolsonaro, koji je osvojio predsjedničke izbore, obećao je da će se boriti protiv “socijalista” i ponovno vratiti Brazil čvrstim prijateljskim vezama sa Sjedinjenim Državama.
Brazilski predsjednik je obavijestio javnost da je Ministarstvo spoljnih poslova službeno objavilo povlačenje Brazila iz Unije južnoameričkih nacija 15. aprila. Ovaj će dokument stupiti na snagu za šest mjeseci.
“Samo države članice Urugvaj, Gvajana, Bolivija, Surinam i Venecuela podržavaju očuvanje grupe UNASUR, koja je rođena 2008. godine kao ideja venecuelanskog predsjednika Uga Čaveza, a ovaj je projekt podržao Lula da Silva”, objavio je Bolsonaro.
Danas je Ugo Čavez mrtav, a Venecuela je u krizi i pod američkim pritiskom, a bivši brazilski predsjednik Luis Inasio Lula da Silva je u zatvoru. Ostale zemlje su takođe napravile radikalni zaokret u spoljnoj politici i iz integracijskih projekata osmišljenih za jačanje veza između bliskih latinoameričkih naroda same sebi vraćaju status američkog dvorišta. Što je najgore, taj povratak ne prati opšte poboljšanje životnog standarda stanovništva i privredni rast, nego zaduživanje kod Međunarodnog monetarnog fonda, sprovođenje dobro poznatih strukturnih reformi, što podrazumijeva rezove javne potrošnje, oštre mjere štednje, ukidanje subvencija i socijalnih naknada i povećanje cijena komunalnih usluga i prijevoza.
Putem Brazila su nešto ranije, 11. i 14. aprila, krenuli Paragvaj i Argentina, koji su takođe najavili povlačenje iz UNASUR-a. Novi brazilski predsjednik je slijedio primjer ovih latinoameričkih desničarskih kolega. Ovdje je nužno pojasniti da desnicu u Latinskoj Americi treba tumačiti u drugom svjetlu nego u drugim dijelovima svijeta i čine je predstavnici ili pristalice elita koje su stasale u vrijeme fašističkih vojnih hunti 70-ih i tokom 90-ih, kada su demokratske vlade bile bliske Vašingtonu i američkim neokonzervativcima.
Vlasti Paragvaja su izvijestile da je odluka da zemlja napusti UNASUR donesena na temelju cilja promocije novog procesa regionalne integracije, koji se odnosi na latinoameričku desničarsku diplomatsku grupu ProSur, stvorenu 22. marta 2019. Ovu su grupu stvorili američki diplomati upravo kako bi se suprotstavila UNASUR-u, a zemlje ove nove integracijske grupe su uskladile svoje spoljne politike s američkim intervencionističkim programom protiv Venecuele.
Argentinsko ministarstvo spoljnih poslova je objasnilo da je izlaz povezan s “institucionalnom krizom” koja je pogodila UNASUR i “agendom grupe s jakim ideološkim sadržajem”, dodajući kako stav Buenos Airesa dijele i vlade nekoliko zemalja u regionu – Kolumbija, Ekvador, Paragvaj i Peru.
Trenutno je 11 zemalja još uvijek službeno uključeno u UNASUR, budući da je samo Kolumbija u potpunosti napustila zajednicu. Međutim, ako ne dođe do obrta, malo je vjerovatno da će nekada moćna grupa preživjeti kada je napuste Ekvador, Brazil, Argentina i Paragvaj, koji su već otkazali su Memorandum o udruživanju, ali njihovo članstvo će završiti tek nakon nekoliko mjeseci. Tako u UNASUR-u ostaju Urugvaj, Venecuela, Surinam, Gvajana, Bolivija, Čile i Peru, iako posljednje dvije zemlje ne sudjeluju u radu grupe od aprila 2018. godine i mogu se smatrati “odlazećim zemljama”.
Prema pravilima organizacije, predsjedništvo u UNASUR-u je nedavno prešlo u ruke Brazila, što je u ponedeljak najavio ministar spoljnih poslova Bolivije Diego Peri. Međutim, s trenutnom situacijom su izgledi za očuvanje UNASUR-a potpuno nejasni. “Države članice će odlučiti kakva će biti sudbina ovog tijela”, kazao je Diego Peri.
UNASUR je nastao kao nadnacionalna i međuvladina unija koja objedinjuju dvije postojeće integracijske grupe Latinske Amerike, Merkosur i Andsku zajednicu. Formalno je bio organizacija za slobodu trgovine, ali više dio procesa integracije zemalja Latinske Amerike. Sporazum o osnivanju Unije južnoameričkih nacija je potpisan 23. maja 2008. na Trećem samitu državnika država u Braziliji, a unija je formalno postala pravni subjekt 11. marta 2011.
Prvi predsjednik UNASUR-a je bivši argentinski predsjednik Nestor Kiršner, a zanimljivo je da je dva puta glavni sekretar organizacije bio iz Kolumbije, koja nikada nije promovisala Čavezov društveno-ekonomski model, ali se zemlji ipak svidio integracijski projekat naroda Latinske Amerike. Prema ovom sporazumu, UNASUR sjedište ima u Kitu, a Južnoamerički parlament je trebao biti u Koćabambi, dok je sjedište finansijske institucije Banko del Sur u Karakasu. Ovaj projekat je odmah bio osuđen od Vašingtona, jer je, kako mu samo ime govori, to zajednica južnoameričkih naroda. Kao posmatrači su mogli biti predstavnici latinoameričkih država sjeverno geografskih granica Južne Američke, ali je UNASUR zatvoren za SAD i Kanadu.
UNASUR SE UNIŠTAVA DA BI NASTAO PROSUR
Kao što je saopštio Paragvaj, kao i ostale vlade koje su objavile namjeru napuštanja UNASUR-a, zemlja napušta ovu grupu kako bi se promovisao ProSur, novi proces regionalne integracije.
Grad Santijago, smješten na jugu kontinenta, krajem marta je bio domaćin skupa najreprezentativnijih političara latinoameričke desnice i ekonomista neoliberalne vizije. Došli su na poziv čileanskog predsjednika Sebastijana Pinjere kako bi formirali novi politički kurs i proces integracija koji je dobio ime ProSur.
Nevjerovatan naziv ovog skupa, čiju je ideološku orijentaciju izravno odredio savjetnik za spoljnu politiku Bijele kuće posvećen destabilizaciji Venecuele, bio je “Forum za napredak i razvoj Latinske Amerike”. Riječ je o Eliotu Abramsu, koji ne štedi napore ni sredstva za usmjeravanje nove ideološke političke borbu na latinoameričkom kontinentu. Iz imena skupa je bilo jasno da je ovom konceptu cilj uklanjanje pojmova kao što su “napredak” i “sloboda” iz ruku latinoameričke ljevice i predati ih privremeno ućutkanoj desničarskoj eliti, koja je više od jedne decenije “trpjela” vlade koje su vodile suverenističke politike.
KRIMINALAC IZA KULISA
Uprava nad klubom je predana starom poznaniku latinoameričkih diktatora i vazalskih vlada, Eliotu Abramsu, koji je trenutno zadužen za koordinaciju procesa destabilizacije Venecuele, kao i za okupljanje svih reakcionarnih snaga južno od Rio Grandea.
Tako se Eliot Abrams, koji radi u Savetu za spoljne odnose američke uprave, vraća na područje destabilizacije i državnog udara s izričitim mandatom kojeg mu je dodijelio Donald Tramp. Abrams je političar koji je optužen za zločine protiv čovječnosti u ratu u Salvadoru, posebno za masakr u El Mozoteu, ali se danas pojavljuje kao “lučonoša demokratije” u borbi protiv “režima” u Karakasu.
Sjedinjene Države su jasno stavile do znanja da neće izgubiti svoj plijen i ostaće na kontinentu sve dok ne svrgnu vladu Nikolasa Madura. Ime Eliota Abramsa bi od njegovih prijedloga trebalo odvratiti svakoga tko tvrdi da je demokrata. Međutim, predsjednici koji se protive Nikolasu Maduru, koji traže da se priznaju za demokrate, pozdravili su Abramsa kao najvećeg prijatelja kontinenta.
Dana 22. marta su se u Santijago de Čileu sastali Sebastijan Pinjera iz Čilea, Maurisio Makri iz Argentine, brazilski predsjednik Žair Bolsonaro, paragvajski čelnik Mario Abdo, ekvadorski predsjednik Lenjin Moreno i kolumbijski predsjednik Ivan Duke. Predstavnik urugvajske vlade Ariel Bergamino i zamjenica ministra spoljnih poslova Bolivije Karmen Almendras, koja jedina nije potpisala takozvanu Deklaraciju iz Santijaga, prisustvovali su kao promatrači.
Ovi lideri bi trebalo da znaju ko je Eliot Abrams i koje je zločine činio u Nikaragvi, Gvatemali i El Salvadoru i kakav je masakr počinio u El Mozoteu. Abrams nije samo optužen za prikrivanje zločina protiv čovječnosti, nego je i osuđen u takozvanim skandalu “Iran-Kontra”, ali ga je Buš pomilovao da koordinira invaziju na Irak 2003. godine, a ranije neuspjeli udar protiv Čaveza 2002.
Vašington je odlučio da Abramsa u njegovim naporima moraju pratiti čileanski predsjednik Sebastijan Pinjera, kojem bi bilo bolje da se posveti problemima u zemlji, jer nije ispunio nijedno od predizbornih obećanja i ima vrlo malu podršku, baš kao njegov argentinski kolega Maurisio Macri, koji zemlju vodi do novog bankrota ili vječnog dužničkog ropstva. Ovoj grupi je prišao i kolumbijski predsjednik Ivan Duke, koji je više uključen u aktivnosti protiv Venecuele nego u rješavanje hitnih problema koji pogađaju njegovu zemlju, uz svakodnevna politička ubistva koja uzrokuju nesigurnost kod građana.
Svi ovi predsjednici i vlade se slobodno mogu kvalifikovati “kao sateliti Donalda Trampa”. Prema saopštenju ministarstva spoljnih poslova iz Karakasa, skup u Čileu i proces koji je tamo pokrenut je bio najbolji način da se skrene pažnja s njihovih unutrašnjih problema i da se pronađe zemlja koja će biti glavni krivac za sve i meta kritike.
Koji su neposredni zadaci koje su Pinjera i Duke dobili od Vašingtona? Stvari sada postaju jasne i zaduženi su da postave nadgrobni spomenik Uniji južnoameričkih nacija (UNASUR), koju je utemeljio pokojni venecuelanski vođa Ugo Čavez, a latinoamerička desnica je ovu grupu proglasila “institucijom s previše ideologije”.
Za izvršenje ovog zadatka je Pinjera, kojeg je podržao Duke, pozvao četiri druga desničarska predsjednika u Južnoj Americi da podstaknu stvaranje desničarskog, neoliberalnog i proameričkog integracijskog projekta u Latinskoj Americi, koji bi trebao zasjeniti, pa čak i uništiti projekte u kojima je ne tako davno sudjelovala većina zemalja Južne Amerike, posebno u vrijeme kada su Brazil, Argentina, Urugvaj, Bolivija, Ekvador i Venecuela bile dio, ne nužno istih, ali vrlo sličnih političkih orijentacija.
U okviru novog projekta, rođenog bez mnogo izdataka, ne može se govoriti o jačanju demokratije na kontinentu, jer je prvi cilj grupe ProSur bio planirati kako svrgnuti vladu Venecuele. ProSur se samo službeno rodio u čileanskom glavnom gradu. Nesumnjivo je da je pobjeda na izborima kandidata latinoameričke desnice u tim zemaljama počela buditi težnje za integracijom i nezavisnošću u odnosu na Vašington. Novi-stari kurs se dobro prima u radu Grupe iz Lime i Organizaciji američkih država (OAS), gdje se zagovara put “liberalne i razvojne Amerike”.
U toj su misiji južnoamerički predsjednici prisustvovali forumu u Santijagu, kako bi dali podršku dvojcu Pinjera-Duke. Najistaknutija odsutnost bila je ona samoproglašenog venecuelanskog “predsjednika” Huana Gvaida, koji je, kao u ljubavnom romanu, preferirao u Čile poslati svoju ženu. Možda se nakon fijaska s “probojem s humanitarnom pomoći” iz Kukute u Venecuelu sramio pogledati u oči Pinjeru, a možda je dobio nalog od Vašingtona da ne napušta zemlju? No, to nije ni važno.
Prvi koji je stigao u Čile bio je brazilski predsjednik Žair Bolsonaro, koji je stigao na skup nakon posjete Sjedinjenim Državama, gdje je iznio svoje ideološke stavove i političke ciljeve, govorio o vojnim i imigracijskim pitanjima, a posebnu pažnju je posvetio Venecueli, čime je zaradio obećanje američke vlade da će Brazil u strateškim u vojnim pitanjima imati isti tretman kao i da je zemlja u NATO-u.
Bolsonaro je, sa svoje strane, odlučio olakšati pristup američkoj vojsci u objektu Alkantara u regiji Maranjao, što omogućuje prisustvo i raspoređivanje američke vojske i naučnika povezanih s vojnom industrijom u središtu Južne Amerike.
U Čileu se očekuje da će Bolsonaro potpisati niz sporazuma, uključujući intenziviranje trgovinskih odnosa pod okriljem stupanja na snagu novog Sporazuma o slobodnoj trgovini. Bolsonara je primio Pinjera, ali uz velike kritike čileanske opozicije, koja je čak omela ručak u njegovu čast održan u subotu 23. marta. Čileanski predsjednik Pinjera je rekao “kako se nada da će svi u Čileu razumjeti važnost dobrih odnosa sa svima zemalja svijeta, pogotovo sa zemljama naše Latinske Amerike i zbog toga želi pozdraviti predsjednika Brazila”. Ove se riječi baš ne podudaraju s njegovom sljedećom izjavom da su “dani Madura odbrojani”, koja odražava istinsku svrhu susreta dvojice predsjednika južnoameričkih naroda.
PUNO BUKE, MALO SADRŽAJA
Odsutnost predsjednika kao Eva Moralesa iz Bolivije i Tabarea Vaskeza iz Urugvaja, uprkos upućivanju predstavnika drugog nivoa kao posmatrača, smanjuje veličinu susreta prijatelja koji održavaju bliske s Grupom iz Lime i Bijelom kućom, koji tvrdoglavo nastoje svrgnuti Nikolasa Madura u Venecueli.
U tom kontekstu je zanimljiva izjava vrha Paragvaja, koju su potvrdili svi čelnici u Čileu, kako je UNASUR institucija obdarena s “previše ideologije”. Ali ako pogledamo ovu grupu predsjednika, jasno je da su svi do jednog sledbenici najekstremnije desničarske i radikalne, militarističke ideologije, koja je u svim svojim segmentima odana Vašingtonu, a Latinska Amerika je nije vidjela od vojnih udara sedamdesetih i osamdesetih. Ova je desnica odlučna ići u rat, intenzivirati kampanju destabilizacije protiv Venecuele, podržavati ilegalna preuzimanja njenih diplomatskih predstavništava u Latinskoj Americi, a uz se pridružila pritiscima, blokadama i embargu kao da bi dograbila barem dio plijena.
ProSur ima za cilj zamijeniti UNASUR u jasnom skretanju na udesno na latinoamerički način, prikrivajući cilj koji provodi djetinjastim argumentima koje je iznio čileanski predsjednik, koje rekao kako će “ProSur će biti forum bez ideologije ili birokratije”. Ali ova organizacija svim svojim akcijama dokazuje licemjernu strategiju organizacije bez ideologija, koja je to samo deklarativno, ne i djelima.
ProSur je bio sastanak koji se više fokusirao na medije i političke ciljeve, nego na sprovođenje stvarnih promjena kako bi se zadovoljile te potrebe južnoameričkih naroda.
Urugvajski predsjednik Tabare Vaskez, jedan od vođa koji je odbio sudjelovati u Santiagu, izjavio je “kako se moraju izbjeći greške koje su počinjene ranije”. Ako je problem grupe UNASUR bio u tome što je imao određenu političku ideologiju, to znači da je pokrenuti još jedan integracijski proces, takođe s jasnom političkom ideološkom svrhom, opet počiniti prethodnu grešku.
Sastanak održan u Palasio La Moneda je završen s takozvanom Deklaracijom iz Santiaga, koja objektivno ne predstavlja ništa novo. Puno starih stavova i zajedničkih želja koje su jednostavno pokazale da ProSur nema snažnih ciljeva koji bi favorizirali demokratiju u Južnoj Americi i radije prihvataju činjenicu da kontinent bude u senci Vašingtona, poštujući smjernice koje je izdala Bijela kuća, a koordinira ih Eliot Abrams, predstavnik Trampove vlade za Venezuelu.
Ministar spoljnih poslova Venecuele, Horhe Areaza, ProSur je ironično nazvao grupom ProNorte, alatom interesa Vašingtona za latinoamerički kontinent. Areaza je pozvao desničarske vlade u Latinskoj Americi da priznaju da ProSur promoviše stvaranje tijela koje je usklađeno s vladom Sjedinjenih Država s ciljem napada na Venecuelu.
“Narodi naše Amerike uvijek cijene istinu. Bilo bi iskrenije otvoreno priznati i priznati da je to zapravo ProNorte”, napisao je Horhe Areaza svom Tviteru.
Nakon sastanka koji je trajao otprilike tri sata je u vrlo kratkoj ceremoniji potpisivanja objavljena je takozana Deklaracija iz Santiaga, koja sadrži šest tačaka.
1. Naša volja je izgraditi i učvrstiti regionalni prostor koordinacije i saradnje, bez isključenja, kako bismo krenuli prema efikasnijoj integraciji koja će omogućiti doprinos rastu, napretku i razvoju zemalja Južne Amerike.
2. Našim priznanjem prijedloga o stvaranju prostora za dijalog i saradnju Južne Amerike, Foruma za napredak Južne Amerike (ProSur), upućujemo ministre spoljnih poslova da prodube dijalog u skladu s uslovima ove Deklaracije.
3. Da se taj prostor postupno implementira, da ima fleksibilnu strukturu, laganu, jeftinu, s jasnim operativnim pravilima i agilnim mehanizmom donošenja odluka koji Južnoj Americi omogućuje napredak u konkretnim sporazumima i programima integracije temeljenim na zajedničkim interesima shodno vlastitoj nacionalnoj stvarnosti.
4. Taj će se prostor na fleksibilan način i prioritetno baviti pitanjima integracije u područjima infrastrukture, energetike, zdravstva, odbrane, sigurnosti i borbe protiv kriminala, prevencije i upravljanja prirodnim katastrofama.
5. Bitni zahtjevi za sudjelovanje u ovom prostoru biće puna valjanost demokracije, odgovarajući ustavni poredak, poštovanje načela razdvajanja državnih vlasti, te promovisanje, zaštita, poštovanje i jamstvo ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i suvereniteta i teritorijalnog integriteta država prema međunarodnom pravu.
6. Republika Čile će biti pro tempo predsjedništvo ovog procesa u narednih 12 mjeseci, a potom će ono biti predano Republici Paragvaj.
Nakon ove izjave je više nego jasno da je sastanak morao dati bilo kakav tekst, ali su sve tačke u protivrečju s ponašanjem vlada zemalja koje učestvuju u grupi ProSur kada je u pitanju Venecuela. Ne može se govoriti o ozbiljnosti kada peta tačka deklaracije izričito spominje “poštovanje načela suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti država, u skladu s međunarodnim pravom”.
Upravo su ta načela nekažnjeno prekršena u odnosima ovih vlada prema Venecueli i njenoj legitimnoj vladi. Promovisanje procesa destabilizacije, međunarodne izolacije, pozivi na vojnu intervenciju i svrgavanje njene vlade, priznavanje političara koji su se sami proglasili za predsjednika su izvan svake ustavne norme, stoga temeljno akt skupine ProSur nije vrijedan komentara.
Predsjednici koji su došli u Santijago, zajedno s čileanskim predsjednikom, slijedili korake Vašingtona, a na drugoj se strani licemjerno, baš kao i njihovi mentori, pozivaju na poštovanje međunarodnog prava. Sjedinjene Države su zbog svojih ekonomskih, ideoloških i političkih interesa, očito i zbog pristupa naftnom bogatstvu, što je priznao i sam Džon Bolton, Trampov savjetnik za nacionalnu bezbednost, konsolidovale svoje interese s ciljem uspostave regionalne hegemonije, ali je u tom procesu primjetna borba sa silama poput Kine i Ruske Federacije. Stoga se ProSur može nazvati organizacijom u kojoj su zemlje koje su svoje politike uskladile s Vašingtonom i grupom koja je osmišljena za jačanje političke, ideološke i ekonomske desnice Latinske Amerike, čija je ideologija odbacila vojne šinjele i hunte i sljedeći ideologiju američkih neokonzervativaca se predstavlja demokratskom snagom koja će promijeniti kontinent.
Šta će uslijediti u godinama koje dolaze, teško je predvidjeti. SAD privremeno mogu slaviti uspjeh u dezintegraciji UNASUR-a i razgradnji integracijskih procesa koji su pokrenuti prošle decenije. Ali Latinska Amerika nije jednom dokazala da ništa nije vječno. Stoga su razumljivi američki napori da se unište Venecuela i Kuba, ali i Bolivija, Kuba i Nikaragva, jer će tako u potpunosti uspostaviti hegemoniju južno od Rio Grandea. Ovako je sve, čak i raspadom UNASUR-a, još uvijek pod velikim upitnikom.
Autor N. Babić
Izvor logicno.com, 17. april 2019.
