Zlatko Dizdarević: Kriva adresa Božija

Ništa Irance minulih decenija nije ojačalo, ujedinilo, i nadojilo patriotizmom koliko pretnje, sankcije, napadi i lažne optužbe spolja

Oni koji uz iole malo pažnje osluškuju vijesti što se montiraju o najnovijim zbivanjima u Persijskom zalivu, posebno oko tjesnaca Ormuz i uz iransku obalu, lako će shvatiti o koliko se opasnim igrama radi. Potencijalno opasnijim po svijet nego što je bila svojevremena prevara pa invazija na Irak, ili sve ovo što traje evo bezmalo deceniju u Siriji. U najnovijem „slučaju“ Irana optužbe su pokrivene već pomalo šizofrenom trampovsko-boltonovsko-pompeovskom šaradom. Uz pripadajuće poslušnike, glavni partneri u akcijama tragom vlastitih interesa su Izrael i Saudijska Arabija i njihove različite a zaista fascinantne osvajačko-mitološke opsesije.

Na stolu su ogromna nastojanja Vašingtona da porazi Iran blokadama, sankcijama ili vojskom, potom odlučnost Teherana da se po ko zna koji put odupre internim načinima koje svijet ne prepoznaje, a njih čini jačim, onda priče o pasivnosti hedonističke, a ni za kakav odlučniji potez sposobne Evrope, zatim jad UN-a i marionetskih režima, pa priče o novim silama poput Kine, ponovo Rusije i drugih što su već došli ili dolaze iza brda… Mimo svega ovoga nekoliko je veoma interesantnih i samo naoko manje važnih istina koje na svoj način razjašnjavaju cijeli kontekst navodno iranske priče. Mnogi to zaboravljaju, ali život i istorija ne.

Zanimljiv je, recimo, primjer ministra spoljnih poslova velike sile poput Amerike Majka Pompea koji kaže javno, u intervjuu američkoj mega-mreži Si-Bi-Es kako „je Bog poslao Trampa da spasi Izrael od Irana…“. Tu se normalnom čovjeku odjednom učini kako je manji problem šta će biti sa ovakvim fanatikom na takvom mjestu, nego što je strah šta će biti sa svijetom kojeg ovakvi vode! Posebno kada vidite šta je operacionalizacija tog „božjeg ushita“ – direktno slanje nosača aviona uz taktičku grupu bombardera i ko zna čega još pred čime smrt likuje.

Teško je vjerovati i onima više okrenutim nebu i onima što su bliže prostoj zemlji, ako kažu da Bog daje naloge za masovna ubijanja koja se pokušavaju pokriti čisto krvavo ovozemaljskim interesima. Primjer broj dva iz pozadine mračnih predviđanja o cilju cijele operacije, još je dubiozniji. Zna se, naime, da su rodoslovnici svekolike svjetske otimačine onoga što nije njihovo, a treba im i zato im se sviđa, dakle crtači novih granica i rušitelji neposlušnih režima, već poodavno izmudrijali novu taktiku za njihove političko-kriminalne operacije.

Vjerovali su da će ta šifra lakše kamuflirati smisao i cilj siledžijstva. Umjesto direktnih vojnih i intervencija vlastitim snagama na tuđim teritorijama – što je ipak bivalo preočito, a i kućama osvajača vraćali su se mrtvački sanduci s vlastitim momcima – izmišljeno je bezbolnije tzv. proksi ratovanje. Znači da ne ideš „lično“ u pakao vještačkih „revolucija i borbe za ljudska prava, slobode i demokratiju“, već pronađeš, istreniraš, platiš i gurneš lokalne ili uvezene siledžije kao kobajagi revolucionare protiv mrskog režima kojeg treba srušiti. Potom će lukavi nalogodavci umjesto poraženog mraka instalirati pobjednike koji će se utrkivati u obavljanju svega što su gazde iz pozadine smislile.

Tramp kojem je izgleda i inače u mnogo čemu zabava gurati točak istorije unazad, kontra-inovativan je i na terenu imperijalnih osvajanja. Pošto se pobjede uz pomoć proksi „revolucionara“ ne knjiže kao istorijske pobjede u slavu vlastite sile i moći, što je njemu najvažnije, Vašington je evo i u slučaju priprema za obračun s „teroristima Irana“ pokrenuo svoje najelitnije jedinice. Da se zna pod čijom komandom pobjeđuju i nosač aviona „Abraham Linkoln“ i prateći bombarderi Centralne Komande (CentCom). Nema mimikrije, niti nejasnoća ko udara i ko je gazda.

Podjednako je predsjednik opsjednut i na političkom planu fantazijom da će eto baš on riješiti „sporazumom veka“ ono što niko prije njega nije – takozvano palestinsko, a zapravo pitanje trajne legalizacije izraelskog aparthejda nad Palestinom, a sutra i nad drugima sve dok se ne zaokruže granice „mitskog“ Izraela. Uz Jerusalim, Golan, do Mesopotamije i Ura prema sjeveru ko zna dokle. Glavni partner Trampu Benjamin Netanjahu nikada nije sumnjao da se Iran mora potpuno vojno poraziti i da nikakvog sporazuma s njima ne može biti. Americi je potrebno ubijanje naftne i svake druge iranske konkurencije u vlasništvu nad regionom, a Izraelu ubijanje ičije primisli da i Iran može biti nuklearna sila. Izraelsko pravo na to je ekskluzivno.

Treće usputno iznenađenje jeste amaterizam u tumačenju vojne, političke, istorijske, mentaliteteske i cjelokupne realnosti Irana. U vojnim štabovima, političkim institucijama i uopšte planerskim centrima u SAD-u očigledno je nepoznato da iranski režim nikada nije srušen vojnom intervencijom spolja (o tome je ovih dana precizno pisao i njemački Handelsblat a citirao ih ovdje portal logicno.com). Elementarna saznanja o tome možda bi donekle zamislila i stratege u Vašingtonu, ma koliko to Trampu ništa ne znači.

Naredno saznanje koje je očigledno svakome ko se samo nekoliko dana šetao iranskim prostorima, vjerovao svojim očima i vlastitoj pameti jeste: Ništa Irance minulih decenija nije ojačalo, ujedinilo, i nadojilo patriotizmom koliko prijetnje, sankcije, napadi i lažne optužbe spolja. To šta je sve zemlja učinila u svom usponu i jačanju u vrijeme brutalnih sankcija od revolucije 1979. do danas – i opet će uz Trampovo imitiranje gubitničke politike Dž.S. Buša – mogu ne vidjeti samo amateri među onima što se bave portretiranjem budućih neprijatelja i bliskoistočne realnosti.

Vladajuća Amerika jeste sklona „daltonizmu“ u posmatranju drugih u svijetu, posebno neprijatelja, ali to koliko Tramp, Bolton, Pompeo i slični ne shvataju na koliko su krivom putu vjerujući da sankcijama ruše Iran – smiješno je. Jer sve to s pritiscima, prijetnjama pa i nosačima aviona i bombarderima, izaziva upravo tamo suprotne efekte. Ujedinjuje zemlju i narod jačajući odlučnost za opstankom.

Nikada neću zaboraviti nedavne susrete (ovdje i ranije pomenute) iz Irana i Sirije, kada su mi na tamošnjim univerzitetima i u Teheranu i Damasku uz osmijeh odgovorili na frapantno sličan način kako su doživljavali decenijski duge sankcije kojima su na Zapadu pokušavali da slome Iran zbog „neposlušnosti“. Odgovor je skoro na isti način bio: „Decenije? Pa za te zemlje tamo koje postoje stotinjak ili malo više godina decenija je epoha, za nas ovdje to je samo tren!“ Zaslijepljenima arogancijom koji ovo ne razumiju priča se ne može objasniti. Pokazivanje sile i mišića opsesija je nezrelih.

Čudno je u svemu ovome kako ni glasovi razuma iz same Amerike, a ima ih, naravno, ne znače mnogo vladajućoj klasi države. Džon Miršajmer, svjetski uvaženi analitičar i profesor političkih nauka na Univerzitetu Čikago, nedavno je jednostavno i jasno kazao u jednom intervjuu o Iranu, američkoj spoljnoj politici i Trampu slijedeće: Iran nije ni direktna pa ni indirektna prijetnja SAD-u.

Prvo, Iran nema nuklearno oružje a i potpisnik je međunarodnog sporazuma da ga neće razvijati. Drugo, Iran nema rakete koje mogu dobaciti do američke teritorije. Treće, Iran posjeduje konvencionalno oružje koje ne može ozbiljno naškoditi ni SAD-u ni zemljama Bliskog istoka pod američkim kišobranom. Četvrto, Iran nije prijetnja u regionu jer nije nikada u novije doba pokrenuo rat protiv bilo koga, a nema dokaza ni da se priprema za takav napad. Peto, Iran nije izvor terorizma protiv Amerike… Ukratko, istina je da su Sjedinjene Američke Države, uz direktne interese Izraela i Saudijske Arabije, direktna opasnost po Iran, a ne obratno.

Konačno, sve je ovo ovako kako je. I čemu služi? Eno Si-En-En-a kako napujdava javnost tvrdnjama da Iranci prebacuju rakete na svoje brodove u blizini Ormuza i da Amerika treba biti spremna. Iranski predsjednik Rohani traži od Evropljana da se opredijele da li su za odbranu sporazuma kojeg su potpisali ili nisu. Iz Brisela su govorili da jesu, a onda se evropski biznis uneredio od straha pred prijetnjom Trampa: Mi ili oni! Naravno, neka nama Amerike. Makron čak prijeti Iranu da slučajno ne naruši „nuklearni sporazum“. De Gol mu se prevrće u grobu uz francuskog predsjednika, „odlučnog Evropljanina“ u dodvoravanju Vašingtonu. A Francuska baš i nije zemlja od tek „stotinjak i kusur godina“. No, istorija jeste bitna ali je pred novom genetikom profita izvjesno preslaba.

U svemu ovome i jeste razlika između malih i velikih, ma kako se zvali i šta o sebi mislili. U trendu su očigledno mali. Treba sačekati odgovor onih istorijski drugačijih gabarita. On će biti izvjesno sa adrese zemaljske, a ne podmetnute „Božije“.

 

Autor Zlatko Dizdarević

 

Izvor Novi list, 12. maj 2019.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u