Pred nama je vikend u kojem će se održati izbori za Evropski parlament, koji će odrediti i sastav buduće Evropske komisije. Kako s ovim sazivom odlaze i Žan-Klod Junker i njegovi povjerenici, sada se svi pitaju kakva bi mogla biti budućnost EU. Ko će vladati u Evropi? Ko će sjedeti na prijestolu u Briselu? Kako će se sastaviti buduća Evropska komisija? Naravno, sve će zavisiti od sastava Evropskog parlamenta i mogućim savezništvima između parlamentarnih skupina i saveza između trenutnih evropskih vlada.
Međutim, već sad su se pojavili sukobi oko novog ekonomskog povjerenika u Evropskoj komisiji. U tom smislu je važno naglasiti odbijenicu Berlina da to mjesto pripadne italijanskom kandidatu. Italija se pokušala fokusirati na ekonomsko područje i dobiti to mjesto. Predsjednik Konfindustrije, Vinćenco Boca, uputio je svoje upozorenje tražeći da se vlada u potpunosti posveti takvoj situaciji. “Da bi bila aktivna i igrala ulogu koja nam pripada u Evropi, italijanska vlada mora znati kako predložiti i dobiti povjerenika s kvalifikovanim izaslanstvom na ekonomskom polju, koji će donositi odluke o trgovini, industriji, unutarnjem tržištu, ekonomskim pitanjima i konkurenciji”, rekao je prije nekoliko dana Vinćenco Boca.
Luiđi di Majo, kao zamjenik premijera i ministar za privredni razvoj, rekao je da Italija namjerava imati povjerenika za industriju i unutrašnju trgovinu. Ali postoji još jedan element koji je puno važniji od želja zemalja PIGS grupe ili južne Evrope. To je činjenica da Francuska i zemlje sjeverne Evrope ni po koju cijenu Rimu ne žele dati jedno od evropskih “ministarstava” iz kojeg Evropska unija “nesigurnim” članicama, poput Italije ili Mađarske, može nametnuti određenu finansijsku politiku od one koja bi bila manje usmjerena prema “mediteranskim bunarima bez dna”.
Prema glasinama o mogućim koalicijama nakon glasanja u nedjelju, a prije svega na temelju onoga što su evropski predstavnici rekli o Italiji, teško je da “antisistemska” vlada u Rimu može računati na ekonomskog povjerenika. Jasno je da su sjeverne evropske zemlje već blokirale italijanskog predstavnika u Evropskoj komisiji. Rim je zbog opsade ipak morao odustati od svojih želja, što samo dokazuje tvrdnju koliko je unutar Evropske unije teško za protivnika imati francusko-njemačku osovinu.
EVROPSKA KOMISIJA MORA BITI PRONjEMAČKA
Ali, ako je izazov već počeo s ekonomskim povjerenikom, koji ima snažna ovlašćenja u odlučivanju sudbine zemalja članica isključivo s finansijske tačke gledišta, jednako je važno ko će biti novi predsjednik Evropske komisije. Iz imena koja su se nametnula se vidi da je potpuno svejedno ko bio izabran, jer su svi kandidati orijentisani pronjemački. Stoga će cijela Evropska komisija u velikoj mjeri biti fokusirana na održavanje statusa kvo ove Evropske unije, koja ima tendenciju da ostane centralizovana, osim ako u evropskom domu nema revolucionarnih snaga ili gotovo nevjerovatne revolucije.
Jer čak i ako ne bude Nijemac taj koji će voditi Evropsku komisiju, karte su posložene tako da će to biti neko iz orbite zemalja koje su dio velike sfere uticaja Berlina i izvršavaju zapovijsti Njemačke. Tome dodajmo Evropsku centralnu banku sa sjedištem u Frankfurtu i imamo ostvarenje Četvrtog rajha bez ispaljenog metka i masovnih zločina koji štete ugledu Berlina u Evropi i svijetu. Imena su uvijek ista. Kandidati su Manfred Veber, Frans Timermans, Margret Vestager, Ska Keler, Jan Zahardil, a zatim dva autsajdera, Niko Kue i Violeta Tomić. Svi oni su prihvatljivi kandidati za čelno mjesto u Evropskoj komisiji, osim ako na scenu ne uđu Angela Merkel ili Francuz kao što je Mišel Barnije.
Sva ta imena ukazuju da će onaj ko bude upravljao Evropskom unijom biti dijete političkog i ekonomskog sistema koji će pogodovati interesima Njemačke, te da ne postoji spremnost da se potkopa “dominacija” Berlina, niti francusko-njemačke osovine od koje zavisi “budućnost Evropske unije”. Sve karte su podijeljene, uprkos željama mediteranskog područja koje već duže vrijeme pokušava imati veće pravo glasa na Starom kontinentu. To je očito poziv na buđenje koji zemlje izbačene iz igre moraju čuti. Ako su najjači kandidati dva Nijemca, jedan Danac, jedan Čeh, jedan Holanđanin i jedan Španac, jasno je da se za zemlje koje nisu u njemačkoj orbiti ništa neće promijeniti. Vjerovatno će se strogost protiv Rima i buntovnih zemalja još više povećati. Manfred Veber je jasno stavio do znanja da nije zainteresovan za savez s Mateom Salvinijem i rekao kako neće biti nimalo otvoren prema izvršnoj vlasti koju vode Liga i Pokret 5 zvijezda.
Holanđanin Frans Timermans predvodi drugi tabor centralne i sjeverne Evrope koji je dio Berlina i neće voditi politiku koja nije u skladu sa stvaranjem povoljnije industrijske politike na sjeveru. Činjenica je da je Holandija jedna od prvih zemalja koja je stekla prednosti od marginalizacije Italije, jer to može uticati na povećanje prometa u lukama Holandije, ali to je samo dio pogodnosti koje je sjever stekao u odnosu na jug. Margret Vestager, špicenkandidat iz redova liberala, mogla bi značiti još veće otvaranje u smislu razbijanja francusko-njemačke osovine, kao što je pokazalo otvoreno protivljenje spajanju Simens-Alstoma, ali ako dozvole Berlin i Pariz. Dakle, čak i ako dođe u kancelariju, Margret Vestager sigurno neće biti predsjednica antinjemačke Evropske komisije. Osim toga, Danska je istorijski usko povezana s ekonomskim i strateškim blokom koji predvodi Njemačka.
Isto je i s kandidatima manjih stranka. Niko Kue, predstavnik ljevice, koji očito nikada neće doći na vlast, ali je ipak dijete privrednog sistema poput onog u sjevernoj Španiji koji je neraskidivo povezan s njemačkom industrijom. Jan Zahardil, kojeg su predstavili konzervativci i reformisti, dolazi iz Češke, zemlje u kojoj je industrijsko tkivo gotovo u potpunosti spojeno s njemačkom, kao u svim zemljama Istočne Evrope i Višegradske grupe. Činjenica da je Zahardil liberalniji od suverenista u istočnom bloku znači da sigurno neće pozitivno uticati na afirmaciju zemalja koje ne pripadaju orbiti oko Berlina.
Isto vrijedi za Ska Keler, Njemicu i kandidatkinju Zelenih, koja se silom prilika sigurno neće suprotstaviti politikama koje su povoljne za Njemačku. U svakom slučaju će na čelu Evropske komisije biti Nijemac. To je ono čemu teži njemačka kancelarka Angela Merkel, koju uopšte ne zanima ko će sjedeti na prijestolu u Briselu, sve dok je to potvrda centralne uloge Berlina u Evropskoj uniji. Zašto? Odgovor može biti višeslojan, ali je dovoljno pogledati BDP u Njemačkoj, najvećoj evropskoj privredi, koja je prema konačnoj procjeni u prvom kvartalu 2019. godine rasla za mizernih 0,4 odsto u poređenju s četvrtim kvartalom 2018. godine. Detaljan izveštaj je upravo objavila Savezna kancelarija za statistiku Njemačke (Destatis).
U odnosu na isto razdoblje prošle godine, ne na prethodni kvartal, BDP Njemačke je u prvom tromjesečju porastao je za 0,6 odsto, a ako se u obzir uzmu sezonska prilagođavanja, onda se može govoriti o 0,7 odsto. Pokazatelji se u potpunosti podudaraju s prognozama analitičara i njihovim preliminarnim procjenama, što znači da je Berlin imao vremena da se pripremi za preuzimanje Evropske komisije i izbjegne neugodna iznenađenja iz Italije ili neke druge zemlje ili političkog bloka. Dakle, kako god glasali, Evropska komisija ostaje u rukama Berlina, iako bi prethodno spomenuta revolucija mogla biti uspon antisistemskih stranaka, koje će, prema Rojtersu, dobiti oko trećinu predstavničkih mjesta u Evropskom parlamentu.
Autor N. Babić
Izvor logicno.com, 23. maj 2019.
