Izgubljeni u realnosti

Kako je EU kroz usta Volfganga Išingera priznala da je izgubila uticaj u našem regionu, i da li to otvara prostor drugim akterima?

Volfgang Išinger bi ponovo da kroji mapu Balkana. Prošli put kada ovaj nemački diplomata nije izvršio zadatak koji mu je bio poveren – bila je 2007. godina i dva od tri člana pregovaračke Trojke, Išinger u ime Evropske unije i Frenk Vizner ispred Sjedinjenih Američkih Država, pokušavali su da ubede Srbiju da stavi tačku na agresiju iz 1999. tako što će pristati na nezavisnost svoje južne pokrajine, i u tome nisu uspeli – Kosovo je bilo prinuđeno da nezavisnost proglasi jednostrano. Ni sada neće proći mnogo bolje.

IZNUĐENI POTEZ
Jednostranim proglašenjem nezavisnosti Priština i njeni pomagači, naime, uradili su samo ono što su mogli, ali ono što zapravo hoće nisu mogli tada, niti sada mogu, da nam urade bez našeg pristanka. A to je ulazak Kosova u Ujedinjene nacije. I zato, nije to 2007. i 2008. bio poraz Srbije, kao što nam se često i zlonamerno pripisuje, nego iznuđen potez onih koji su Srbiju želeli da poraze, za kojim su morali da posegnu budući da im je jedina alternativa u toj situaciji bilo priznanje sopstvenog poraza.

Uostalom, da je išta drugačije, ne bi Volfgang Išinger i sada, 12 godina posle neuspeha dve trećine Trojke – ruski predstavnik, novi ambasador u Beogradu Aleksandar Bocan-Harčenko, bio je naravno na suprotnoj, to jest na strani Beograda – ne bi dakle Išinger i dalje, ovih dana u magazinu Politiko kroz tekst Mapa puta za Balkan, razmišljao kako da nam uradi ono što nije uspeo te 2007. godine.

Pri čemu je, hajde da se i toga usput podsetimo, da mu slučajno ne zaboravimo, reč o kontinuitetu onih namera u kojima je i Išinger posredno saučestvovao još tokom pregovora u Rambujeu. Uključujući i zloglasni Aneks B predloženog sporazuma, koji je predviđao faktičku NATO okupaciju čitave Jugoslavije budući da je NATO-u davao pravo da se pod oružjem neometano kreće po čitavoj teritoriji naše zemlje, potpuni imunitet „u svim okolnostima i u svakom trenutku“, čak i pravo da pritvara osobe po sopstvenom nahođenju (tačka 21 Aneksa B)…

Članovi "trojke" Frenk Vizner, Volfgang Išinger i Aleksandar Bocan-Harčenko na vanrednoj sednici Saveta NATO-Rusija, Brisel, 15. oktobar 2007. godine
Članovi „trojke“ Frenk Vizner, Volfgang Išinger i Aleksandar Bocan-Harčenko na vanrednoj sednici Saveta NATO-Rusija, Brisel, 15. oktobar 2007. godine

A i sasvim nedavno je ovaj nemački diplomata, predsedavajući Minhenske bezbednosne konferencije inače, u tvitu koji je objavio 24. marta ove godine ostao pri stavu da je „NATO intervencija na Kosovu“ bila „politički i etički opravdana“, uz to i „neizbežna“, te da „stoji uz nju“ sve i ako istom prilikom priznaje da je bila i „zaista“ i „veoma“ „problematična u odnosu na međunarodno pravo“.

EVROPSKA ŽURBA
Nema dokaza da je Išinger u međuvremenu revidirao svoje stavove, ali snažni su dokazi da su se vremena drastično promenila. Suočavajući se s tom novom realnošću, Išinger je prepoznaje, ali kao da nije sposoban i da je prihvati, te baš zato i deluje žalosno izgubljen u njoj. Pri čemu, razume se, ovom nemačkom diplomati pažnju ne posvećujemo samo zbog zabrinutosti za njegovu sposobnost snalaženja u vremenu i prostoru, niti samo njegovog ličnog političkog uticaja i umešanosti u naš slučaj, već i zato što se s mnoštvom dobrih razloga on može smatrati paradigmatičnim reprezentom tog sveta koji je pre 20 godina hteo da nas okupira i koji bi da i dalje nastavi da nam radi o glavi i državi.

Elem, Evropa više ne može da priušti čekanje i nadu da će se pitanje – pitanje konačnog rešenja našeg problema – rešiti samo od sebe, započinje Volfgang Išinger svoj tekst o mapi puta za Balkan, objašnjavajući ovo nestrpljenje time što „nerešeni konflikt u srcu Evrope predstavlja neprihvatljiv geopolitički rizik – naročito u vreme globalnih promena“.

„Srbija i Kosovo nisu uspeli da dođu do ’samoniklog rešenja’ problema kao što su to prošle godine, kako bi okončali nesuglasice oko imena, učinili Grčka i ono što je sada Severna Makedonija“, piše dalje Išinger. A kako je „Francuskoj i Nemačkoj pod hitno potreban stvarni napredak“, „to znači da Evropa mora da izađe s planom – koji će s autoritetom moći da predstavi Beogradu i Prištini. I taj plan mora da bude podržan s odlučnošću“.

OSTALI AKTERI
Ali svestan je Išinger da rešenje – vratićemo mu se uskoro – ne može da bude samo evropsko već EU „mora usko da koordiniše s drugim akterima, uključujući Vašington i Moskvu, koji imaju sopstvene strateške interese u regionu“, ali i s Turskom „koja ima ključnu ulogu u svim državama regiona sa značajnim udelom muslimanske populacije“, kao i sa „Kinom, čija Inicijativa pojas i put od nje čini važnog igrača na ovom prostoru“.

Uzgred budi rečeno, sličnu dijagnozu ovih dana u tekstu „Umorne poze“ donosi i nemački Špigl: „Nevoljnost EU, uz rastuću nezainteresovanost Sjedinjenih Država za Zapadni Balkan, znači da ostali međunarodni akteri u državama Zapadnog Balkana postaju sve važniji i da region služi za geopolitičku igru. Naravno, uticaj Rusije, Turske i zalivskih država često se precenjuje. Ipak, Kina je trenutno, kao najveći kreditor, važan igrač u regionu. Investirala je milijarde u infrastrukturu i privredu Zapadnog Balkana. Neke zemlje, kao što je Crna Gora, zato su ozbiljno zavisne od Pekinga.“

Predsednik NR Kine Si Đinping (Foto: Johannes Eisele/AFP/Getty Images)
Predsednik NR Kine Si Đinping (Foto: Johannes Eisele/AFP/Getty Images)

Sve ovo zapravo znači da sazreva svest o nužnosti, čak neophodnosti povratka na predbriselsko stanje i na reanimaciju ključne uloge Saveta bezbednosti UN (plus Turska), jer se bez njega ne može kao što se mislilo da će se moći kada su, kooperativnošću tadašnjih vlasti u Beogradu 2010. godine, pregovori s Prištinom povereni Evropskoj uniji „da olakša proces dijaloga između strana“. A sada, devet godina kasnije, i Evropska unija, makar kroz usta Volfganga Išingera, priznaje da sama baš i ne može.

Pri čemu je ovaj proces sazrevanja svesti o novoj realnosti u oštroj suprotnosti s nekadašnjim nastojanjem članica Kvinte (SAD, Nemačka, Francuska, Italija i Velika Britanija) da samostalno završe s kosmetskim pitanjem. Govorila nam je o tome američka diplomatska depeša 10BRUSSELS85 od 26. januara 2010: „Prema dogovoru, članice Kvinte treba snažno da odvrate Beograd od bilo kakvog pokušaja da se vrati u Generalnu skupštinu UN i zatraži pregovore o statusu.“ Ispostavilo se da nije to Beograd ni morao da zatraži, turbulentno vreme u kome živimo učinilo je svoje, pa se ovo pitanje samo vraća tamo gde mu je i mesto…

IŠINGEROVA ZABLUDA
Tek, ako i prepoznaje realnost kad priznaje da rešenja nema bez Rusije i Kine, Volfgang Išinger kao da je gubi iz vida, ili se samo malo pravi nevešt, kad kaže da ono evropsko rešenje našeg problema EU već, takoreći, ima, a to je „ono što je regionu zaista potrebno: realističan plan njegove integracije u strukture Evropske unije… EU ima mapu puta za to: Strategija proširenja Evropske komisije iz 2018. donela je dugačku listu korisnih, realističnih preporuka za podršku ekonomskoj i demokratskoj konsolidaciji regiona. Nažalost, EU je umnogome ignorisala sopstveni savet.“

Ovo je, već, klasičan slučaj bežanja od stvarnosti, jer uvereni smo da Išingeru nije promaklo da je situacija mnogo složenija; nije EU samo ignorisala sopstveni savet već njeni lideri izričito govore da od proširenja EU nema ništa još zadugo. Ponovio je to ovih dana i francuski predsednik Emanuel Makron, rekavši da je „više nego skeptičan prema svima onima koji nam objašnjavaju da je budućnost Evrope u novom proširenju“ jer „ne možemo da se složimo ni sa 28 članica. Ja ću biti beskompromisan i odbiću svako proširenje pre dubokih reformi našeg institucionalnog funkcionisanja“.

Francuski predsednik Emanuel Makron se obraća medijima nakon samita Evropske unije u Briselu, 01. jul 2019. godine
Francuski predsednik Emanuel Makron se obraća medijima nakon samita Evropske unije u Briselu, 01. jul 2019. godine (Foto: AP Photo/Riccardo Pareggiani)

A bez toga, priznaje i Išinger, „ako EU ne može da ponudi kredibilan put ka učlanjenju“ – a Makron izričito govori da ne može – „izgubiće sav uticaj koji ima u regionu“. Te samim tim i svaka ideja o evropskom rešenju kosmetskog problema ostaje samo na nivou lepe (ili: ne tako lepe) želje, i ništa više od toga.

ZAMRZNUTI KONFLIKT
Stvar je u tome što je, beznadežno nastojeći da zaokruži delo koje nije uspeo da stvori ni 2007. godine kada su mu međunarodne okolnosti mnogo više išle naruku nego danas, odbijajući dakle da se suoči s realnošću, Volfgang Išinger možda i nesvesno, a vrlo precizno, opisao kako ta realnost zapravo izgleda.

S jedne strane, napominjući da Vašington ima i „sopstvene strateške interese u regionu“, priznao je i da ova transatlantska veza, koja nam je u prošlosti toliko zla nanela, više nije snažna kao što je bila. I pride, kako sad i Špigl upozorava a previše je takvih upozorenja u poslednje vreme da bismo ih ignorisali, Vašington više nije zainteresovan za nas kao što je, na našu žalost, bio ranije, i ta nezainteresovanost pride nastavlja da raste. S druge strane, ni Evropska unija nema više uticaja u regionu jer i ne pomišlja, a zaista i ne može, da nam „ponudi kredibilan put ka učlanjenju“.

Dok je s treće strane, kao što priznaju i Volfgang Išinger i Špigl, uticaj Rusije i Kine narastao u dovoljnoj meri da bilo kakvo rešenje bez njihove saglasnosti apsolutno nije moguće. A na nedavnoj sednici SB UN posvećenoj Kosovu i Metohiji i jedna i druga su izričito naglasile da im je prihvatljivo samo rešenje koje će biti zasnovano na Rezoluciji 1244. Sve zajedno uzev, to znači da nas rezultanta ove evropske nemoći, američke poluzainteresovanosti i rusko-kineske odlučnosti vodi pravo u duboko zamrzavanje kosmetskog problema.

Volfgang Išinger u dukserici sa motivima zastave EU drži uvodni govor na otvaranju 55. Minhenske bezbednosne konferencije, Minhen, 15. februar 2019. godine (Foto: Kuhlmann/ MSC)

Što je samo po sebi dobro već i utoliko što svi znamo kuda su vodila nastojanja Volfganga Išingera i njegovih starešina da konflikt koji su započeli ne ostane u takvom stanju jer će ono značiti njihov poraz.  I još je bolje ako se ima u vidu i da se jedina alternativa ovakvom scenariju nalazi u prihvatanju preporuke odlazećeg EU komesara za pregovore o proširenju Johanesa Hana da „zemlje regiona slede primer Severne Makedonije“. Jer svi vrlo dobro znamo da je, u zamenu za sve što je od nje traženo, „ono što je sada Severna Makedonija“ dobilo, samo, jedno veliko ništa.

 

Naslovna fotografija: Xinhua/Lu Yang

 

Izvor Pečat

Politika
Pratite nas na YouTube-u