I. Miladinović: Srbija bi bila napadnuta i da Princip nije izvršio atentat

Austrougarska je posle Berlinskog kongresa i nakon okupacije BiH 1878. godine usmeravala pogled preko Drine sa ciljem da napadne Srbiju

Niš, 28. jul. 1914. godine. Tek je je prošlo podne, vreme je ručku. U kafani „Evropa“ okupio se sav diplomatski kor i članovi srpske vlade. Diplomate sede za jednim dugačkim stolom. U jednom ćošku je Nikola Pašić sa suprugom Đurđinom i ćerkama Darom i Pavom. Sat kasnije kroz restoransku baštu ulazi poštar, prilazi Pašiću i uručuje mu telegram. Baja ga čita i počinje da se krsti. Bila je to austrougarska objava rata Srbiji, napisana na službenom francuskom jeziku. Telegram je poslat redovnom poštom preko Bukurešta.

Srbija je optužena da se ideja o atentatu na prestolonaslednika Ferdinanda u Sarajevu rodila u Beogradu, da su oružje i municiju atentatorima dali srpski oficiri, pripadnici Narodne odbrane, da su prebacivanje u Bosnu omogućile srpske granične službe. Objava rata Srbiji označila je i početak Prvog, Velikog svetskog rata.

Taj prst krivice usmeren ka Srbiji, da je ona krivac za atentat i za početak velikog svetskog stradanja, od tih julskih dana, pre 105 godina, poput najgoreg virusa, širiće se narednih decenija, od Kominterne do podsvesti intelektualaca leve orijentacije, a preko njih do mnogih naučnih i političkih institucija širom sveta. Sve do današnjih dana.

Međutim, ako malčice „zaoremo“ po evropskim arhivima, otkrićemo da postoje mnoga dokumenta da je svetski rat planiran mnogo pre Sarajevskog atentata. Još u novembru i decembru 1912, posle Drugog balkanskog rata, Beč nije mogao da se pomiri sa činjenicom da Srbija namerava da uspostavi koridor preko Albanije do Jadranskog mora. Austrougarska je bila rešena da i vojnom intervencijom spreči Srbiju u toj nameri. I Berlin je bio odlučan da podrži taj austrougarski vojni pohod.

Nemački car Vilhelm Drugi se 23. novembra 1912. sastao sa Francom Ferdinandom i tada je napravljen plan napada na Srbiju. Svesne da bi taj rat mogao da preraste u svetski, intervenisale su Engleska i Italija, i poluga Berlin-Beč odustaje od namere, ali ne smiruje jeku ratnih bubnjeva.

Nedavno je otkriveno i pismo guvernera BiH Oskara Poćoreka upućeno ministru finansija Austrougarske Leonu Bjelinskom, 28. maja 1913. godine, iz koga se jasno vidi da su postajali planovi za početak Prvog svetskog rata 13 meseci pre atentata u Sarajevu i 14 meseci pre austrougarske objave rata Srbiji. Ovo pismo spada u primarne istorijske izvore, jer je nastalo onog momenta kada se događaj desio i ono je jedan od najznačajnijih za izučavanje pitanja krivice i odgovornosti za početak Prvog svetskog rata. Nažalost, do sada nije bilo dostupno istoričarima, niti je korišćeno u naučnim radovima.

U bečkim arhivama postoje dokumenta koja nedvosmisleno pokazuju da je čitav jedan vek pre ovih dešavanja Austrougarska izrađivala raznorazne elaborate i ratne planove u kojima je bio samo jedan cilj: kako da se dvojna monarhija proširi ispod Save i Dunava.

Još 1807. godine, neposredno po izbijanju Prvog ustanka, kada je Srbija tek počela da dobija atribute samostalne države, sačinjena je jedna vrsta elaborata za austrijskog cara, na inicijativu nadvojvode Karla. Ovaj dokument bi mogao da se nazove i prvim planom za aneksiju Srbije u modernoj istoriji Austrije. Od tada, pa sve do 1914. godine, zapravo do 1918. godine, dok Habzburško carstvo nije nestalo sa istorijske scene, sačinjeno je mnoštvo takvih planova. Četiri godine kasnije, 1811, kada je srpska država već bila postala stvarnost, u Beču se izdaje naređenje da se prekinu sve veze između Srba u Ugarskoj i Srba u Srbiji.

Austrougarska monarhija je posle Berlinskog kongresa i odmah nakon okupacije BiH 1878. godine usmeravala pogled preko Drine. Neprekidno se pripremala da napadne Srbiju. Leopold Berhtold, austrijski državnik i diplomata, insistirao je na tome da se u svim kancelarijama austrijske vlade istakne maksima: „Srbiju treba uništiti.“

Austrijski vojni istoričar Franc Vajnvurm pronašao je u Ratnom arhivu u Beču podatke da je još 1891/92. sačinjen plan napada na Srbiju i da se od tada vode polemike da li napasti Srbiju preko Drine, ili Save i Dunava. Iz većine dokumenata vidi se da se pri sastavljanju planova za rat gotovo uvek računalo sa nastupanjem iz Bosne. Autor ovog ratnog plana, bolje reći studije, bio je načelnik Generalštaba Fridrih Bek. Iz navedene studije vidi se da je austrougarski generalštab računao s tim da bi Srbija mogla da na prvu borbenu liniju izvede 160.000 vojnika i da su za njihovo uništenje dovoljna tri korpusa.

Iz akata Ratnog arhiva u Beču vidi se da je u januaru 1894. godine major Johan Širmbek, iz Operacionog biroa austrougarskog generalštaba, sačinio posebnu studiju za slučaj rata protiv Srbije. Prema ovoj studiji, ofanziva je trebalo da usledi iz Bosne kod Višegrada. Istovremeno, trebalo je da bude izvršen napad na Beograd, čiji su položaj i odbrambeno stanje „bili povoljni“ za Austrougarsku.

Dve godine kasnije, 1896, u austrougarskom generalštabu izrađuje se još jedan ratni plan. Njen tvorac, Franc Kun fon Kunenfeld, načelnik B grupe u Operacionom birou, pohvalio se 1931. da je on lično sačinio prvi temelj ratnog plana za napad na Srbiju.

Ulaskom u 20. vek, rat sa Srbijom bio je sve češća tema razgovora u austrougarskom generalštabu. Za taj rat, koji se od tada smatrao već sasvim izvesnim, bile su „određene trupe XV korpusa, vojne komande Zadra, zatim IV, VIII i XIII korpusa sa domobranima zagrebačkog, budimpeštanskog i segedinskog distrikta“.

Iz godišnjih izveštaja jasno se vidi da se u austrougarskom generalštabu stalno mislilo na rat sa Srbijom. Sačuvana akta u Ratnom arhivu u Beču potvrđuju da se 1906. godine, „u globalu“, razmatrao plan rata sa Srbijom, samo što se sada o napadu na Srbiju govorilo ne kao o ratu, već kao o „kaznenoj ekspediciji“.

U februaru i početkom marta 1909. godine, Konrad fon Hecendorf naredio je da se hitno izradi operacioni plan i za slučaj rata sa Srbijom i Crnom Gorom. Ovaj plan sačinio je pukovnik Rudolf Pfefer. Zbog vrhunske tajnosti ovog zadatka, on je ovaj posao uradio sam. U proleće 1913. Poćorek je takođe lično izradio operacioni plan protiv Srbije – za Šestu armiju nad kojom je on imao vrhovnu komandu. Šesta armija trebalo je da pređe Drinu kod Uvca istočno od Višegrada i da, po mogućstvu, sa što jačim snagama izbije na liniju Užice-Čačak, da bi bočno osigurala napad Pete armije, čim ova armija stigne do Valjeva.

Sa koliko ozbiljnosti je austrougarski vojni vrh pristupao izradi ovih planova, govore i dve „generalštabske igre“ održane 1910. u Zagrebu i Dubrovniku 1914. godine, na kojima su fingirane sve opcije ofanzivnih kretanja vojske. I na kraju, ključni dokazi da bi Srbija bila napadnuta i da Gavrilo Princip nije ispalio sudbonosne hice na austrijskog prestolonaslednika i njegovu suprugu.

Načelnik Glavnog generalštaba Nemačke Helmut fon Moltke 12. juna 1914. godine, 16 dana pre atentata, šalje poverljivu poruku načelniku Generalštaba Austrougarske Francu Konradu, u kojoj ga upozorava da „ne treba gubiti vreme i odlagati napad na Srbiju“ jer će „izgledi na uspeh biti sve manji“. On napominje da bi cilj ovog eventualnog rata trebalo da bude „smanjenje, ali ne i potpuno uništenje Srbije“. Sve to nepobitno govori o tome da su Austrougarska i Nemačka bile uverene da treba napasti Srbiju.

Ferdinand dolazi u Bosnu i Hercegovinu da bi prisustvovao manevaru koji je održan 25, 26. i 27. juna 1914. godine i koji je bio predigra i priprema za napad na Srbiju, koji je trebalo da usledi. Prestolonaslednik se na večeri na Ilidži, dan pre ubistva, poverio šefu svoje operativne kancelarije pukovniku Metcegeru da je u Konopištu odlučeno da se neposredno napadne Srbija odmah posle manevara.

Postoji i izveštaj službenika srpskog poslanstva iz Budimpešte koji je javio da Ferdinand održava manevar u Bosni, da bi okupio veće vojne snage i sa njima pokušao da preko Novopazarskog sandžaka prodre do Albanije. Dve nedelje pre atentata u Sarajevu, sastali su se u Konopištu nemački car Vilhelm i prestolonaslednik Ferdinand. Tog 12. juna 1914. godine doneta je odluka da se napadne Srbija i počne iscrtavanje nove političke karte Evrope.

Da li je potrebno još dokaza da su Austrougarska, posebno, i Nemačka bile spremne da nasrnu na Srbiju? I pored svega, onaj prst krivice uperen ka Srbiji još opstaje.

DUH IZ BOCE
Fric Fišer, verovatno jedan od najvažnijih nemačkih istoričara, u knjizi „Ciljevi Nemačke u Prvom svetskom ratu“ na više od 900 strana, uz mnoštvo autentičnih dokumenata iz relevantnih arhiva, ubedljivo je dokazao nemačku odgovornost za rat.

 

Autor Ivan Miladinović

 

Izvor Večernje novosti, 14. jul 2019.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u