Zelenski želi zbližavanje sa Rusijom, ali…

Zelenski polako uspostavlja direktnu komunikaciju sa Moskvom, ali Zapad sasvim sigurno neće taj proces posmatrati skrštenih ruku

Plutanje leda u zaleđenom jezeru je jedan od najboljih zvukova koje možete čuti. Vazduh je hladan, ali ne i leden, a i šume su tihe. Zaleđeno jezero izgleda kao da je zarobljeno u vremenu, ali ispod mirne površine se čuje stalno pomeranje leda. Ovaj fenomen proizvodi neverovatan zvuk, kao iz filmova naučne fantastike – kao pucanje bičem.

Telefonski razgovor između predsednika Ukrajine i Rusije – Vladimira Zelenskog i Vladimira Putina – prošlog petka podsetio je na akustiku zaleđenog jezera. Trajao je 20 minuta, dovoljno dugo da dva državnika razmene mišljenja na ruskom jeziku. Zelenski je pokrenuo inicijativu, ali je razgovor, sasvim sigurno, bio unapred dogovoren.

Saopštenje Kremlja je bilo šturo, ali je u njemu potvrđeno da su dvojica lidera razgovarala „o rešavanju krize u jugoistočnoj Ukrajini“ i „šansama za nastavak kontakata u normandijskom formatu“. Kremlj se postarao da umanji značaj telefonskog poziva.

NAROD ŽELI OBNAVLjANjE VEZA
Ranije prošle nedelje, Zelenski je javno predložio da se on i Putin sastanu u Minsku, u Belorusiji, kako bi razgovarali o sukobu na istoku Ukrajine i ruskoj aneksiji Krima 2014. godine. Dodao je da bi voleo da se lideri Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Francuske i Nemačke pridruže razgovorima. Putin je, reagujući na ovu ideju, rekao da je otvoren za razgovore sa Zelenskim, ali da pregovori ne nisu mogući pre održavanja ukrajinskih parlamentarnih izbora zakazanih za 21. jul i formiranja nove ukrajinske vlade. Očigledno je da su proradili pozadinski kanali komunikacije (između Rusije i Ukrajine).

Veliki broj ljudi unutar ukrajine favorizuje obnavljanje prijateljskih veza sa Rusijom uprkos svemu što se dogodilo (Krim i ostalo). Moglo bi se reći da je ovo rasprostranjeno mišljenje u narodu dovelo Zelenskog do tako ubedljive pobede na predsedničkim izborima u aprilu. Moskva je polagala nade u pobedu Zelenskog. Od aprila, ta nada je nekako iščezla, jer se Moskva pita koliko će Zelenski uspeti da iskoristi popularno mišljenje u Ukrajini o obnavljanju odnosa sa Rusijom. Očigledno je da Moskva ohrabruje kretanje procesa u tom pravcu, a neformalni kanali komunikacije služe upravo toj svrsi.

Međutim, snažno izborno telo ukrajinskih nacionalista, uličnih boraca koji su predvodili „promenu režima“ 2014. Godine, ostaje „kost u grlu“. Oni uživaju i prećutnu podršku Zapada. Nacionalisti, unutar kojih postoje i neonacistički elementi, predstavljaju nasilnu skupinu koja ima istorijat primene prinudnih metoda kako bi svoju volju nametnula vlastima. Oni su dobro organizovani u inače veoma fragmentiranom političkom okruženju.

Nacionalisti predstavljaju izazov za Zelenskog. Zatim, tu je parlament, koji Zelenski nije stavio pod kontrolu. Ustav Ukrajine dodeljuje parlamentu ogromna ovlašćenja u pogledu kreiranja politike i imenovanja članova kabineta. Zelenski je povukao očekivani potez – raspustio je parlament i raspisao nove izbore pod izmenjenim izbornim zakonima koji daju težinu proporcionalnom predstavljanju političkih stranaka. On se nada da će njegova novoformirana stranka formirati većinu – ili da će barem biti u mogućnosti da formira vladu uz podršku proruskih stranaka. To nije uzaludna nada budući da je njegova stranka veoma popularna.

HOD PO TANKOJ ŽICI
Zelenski hoda po tankoj žici. Zapadne sile, koje su podržale promenu režima u Ukrajini 2014. godine, sasvim sigurno neće dozvoliti Zelenskom da po svom nahođenju, bez njihovog saznanja ili saglasnosti, uspostavlja direktne linije komunikacije sa Moskvom. Prošle sedmice, ambasadori grupe zemalja G7 doveli su u pitanje pravo Zelenskog da lustrira ukrajinske zvaničnike koji su bili na vlasti nakon promene režima 2014. godine (od kojih su gotovo svi bili zastupnici Zapada na ključnim pozicijama u ukrajinskom državnom aparatu).

Vladimir Zelenski nakon objave rezultata drugog kruga predsedničkiz izbora u Ukrajini, Kijev, 21. april 2019.

Pod ovakvim okolnostima, Moskva nema drugog izbora nego da zastane i sačeka da Zelenski učvrsti svoju vlast u Kijevu. Čak i tada, on će biti zavistan od zapadne podrške i neće moći da relaksira odnose sa Moskvom bez saglasnosti Amerike i njenih saveznika iz EU. Očito je da Zapad neće odustati od svoje teško izborene kontrole nad Ukrajinom, čija je geografska lokacija od izuzetnog strateškog značaja – iako će članstvo Ukrajine u NATO-u i EU biti „na dugom štapu“.

Iz ruske perspektive, ključno je da se izađe iz pat pozicije u separatističkom regionu Donbas. Na sastanku Kontakt grupe za Donbas koji će biti održan u sredu u Minsku će se pažljivo pratiti znaci da li će Zelenski odbaciti antirusku liniju svog prethodnika Petra Porošenka i da li će se opredeliti za konstruktivan pristup po pitanju Donbasa. Povratak Donbasa Ukrajini je glavno izborno obećanje Zelenskog. Rusija takođe priželjkuje takav rasplet, pošto će se klatno javnog mnjenja u Ukrajini pomeriti u korist prijateljskih odnosa sa Rusijom ako se Donbas ponovo pripoji zvaničnom Kijevu.

U zavisnosti od ishoda sastanaka na nivou eksperata koji su trenutno u toku, samit Normandijskog kvarteta (Francuske, Nemačke, Rusije i Ukrajine) se ne može isključiti. Međutim, ključno pitanje je koliko je Zapad zainteresovan za rešavanje ukrajinske krize?

Nesumnjivo, Zapad se plaši da Rusija ima „skrivena sredstva“ u Ukrajini kojima bi uticala na politiku Zelenskog. Stoga, svako približavanje Moskve i Kijeva – ili Putina i Zelenskog – će izazvati uznemirenost zapadnih krugova. Generalno, Zelenski je, s ruske tačke gledišta, pozitivna pojava, ali Moskva mora da se pretvara ne bi „sagoreo” na samom početku mandata. Demarš koji su ambasadori grupe zemalja G7 uputili kako bi blokirali pokušaj Zelenskog da preobrazi administraciju i odvoji je od nasleđa „Evromajdana“ samo pokazuje da je na delu oštra borba kako bi se osiguralo da mogućnosti uticaja Moskve na Kijev ostanu pod strogim nadzorom.

OBAMIN LEGAT
Ono što će se dešavati u Ukrajini u narednim mesecima će predstavljati putokaz za odnose Rusije sa Zapadom. Postoje dobri i loši znaci. Američko transatlantsko liderstvo je dovedeno u pitanje zbog Trampove kontroverzne politike (i bezobzirnog ponašanja), ali na kraju SAD još uvek imaju dovoljno uticaja kako bi osigurale da zajednička pozicija po pitanju Ukrajine ostane ista, posebno u pogledu sankcija EU prema Rusiji.

S drgue strane, u Evropi raste ogročenje zbog budućnosti Ukrajine. Francuska i Nemačka takođe priznaju da je saradnja Rusije neophodna za rešavanje drugih regionalnih i međunarodnih problema koji se tiču Evrope. Takođe, uspon Kine zabrinjava Evropu, a Rusija ima potencijal da joj bude protivteža.

Suština je da je sadašnja pat pozicija oko Ukrajine zapravo nasleđe predsednikovanja Baraka Obame. Da li Tramp, poput Obame, Ukrajinu smatra centralnim pitanjem, nije sasvim jasno. Međutim, u američkom establišmentu postoji privrženost kompasu koji je postavio Obama, a koji je za cilj imao stvaranje razdora između Rusije i Evrope, što je ojačalo američko transatlantsko vođstvo i NATO.

Bivši predsednici Ukrajine i SAD Petro Porošenko i Barak Obama tokom sastanka u Beloj kući, Vašington, 18. septembar 2014.

Obama je postigao izvanredan uspeh postavljanjem klinova u točkove rusko-nemačke osovine u srcu Evrope. Opet zahvaljujući Obami, NATO danas napreduje jer ispred sebe ima toliko željenu sliku „neprijatelja“ u vidu Rusije. NATO je došao do ruskih granica i naginje ka Crnom moru, koje se u prošlosti nazivalo „ruskim jezerom“.

 

Preveo Radomir Jovanović

 

Izvor Indian Punchline

Svet
Pratite nas na YouTube-u