M. Lazanski: Bilo je lepo biti novinar, nadam se da je s moje strane bilo i časno

„Bilo je lepo, a verujem da je bilo i časno“, piše Lazanski u svojoj oproštajnoj kolumni pre odlaska u diplomatiju

Negde na početku moje novinarske karijere kolega Ratko Bošković objavio je u zagrebačkom Startu verovatno prvi tekst o kompjuterima u bilo kojem jugoslovenskom listu – magazinu. Drugovi iz CK SKH odmah su burno reagovali, jer po njima „kompjuteri depraviraju ulogu čoveka u stvaranju, a to nije marksistički i to nije dobro za naš samoupravni socijalizam”. Kako smo mi novinari u to vreme bili društveno-politički radnici, kolega Bošković bio je, zbog zdrave drugarske kritike od strane CK SKH, tih dana i potišten.

Nekih mesec dana kasnije, bilo je leto, tema za pisanje baš i nema, objavio sam u Startu tekst o grupaciji četiri sovjetske divizije u Mađarskoj: dve oklopne i dve mehanizovane. Sa sve imenima oficira u komandi sovjetskih snaga u Mađarskoj sa sedištem u Budimpešti. Nemački Špigl preneo je posle nekoliko dana ceo moj tekst, da bi zatim Tanjugov crveni bilten preneo to iz Špigla. I tako ja dođem u redakciju i kažem „Dobar dan”, a u redakciji niko ni da me pogleda, osim kolege Inoslava Beškera, koji je samo procedio: „Kako za koga je dobar dan”. Jer, specijalni crveni bilten Tanjuga čitali su samo članovi CK partije i glavni urednici. Pa me je glavni urednik odmah pozvao i upozorio da je moj tekst preneo Špigl, nemački „desničarski” magazin, i da to za mene nije dobro. Bila je 1982. godina, to što Špigl čita osam miliona Nemaca, ma to nema veze, jer mi smo ipak društveno-politički radnici…

Nekako u to vreme Ameri su počeli da u Evropi postavljaju krstareće i „peršing-2” rakete kao odgovor na sovjetske projektile SS-20. Napisao sam u Vjesniku da je američki odgovor logičan, jer su Sovjeti prvi postavili rakete SS-20. Niko me zbog toga nije optužio da zastupam američku stranu. Dobro, neki će reći – pa uvek smo pomalo bili Ameri, ali ja sam ubrzo dobio intervju od sovjetskog maršala Ahromejeva, koji je objašnjavao zašto su postavili projektile SS-20.

Danas, ako napišeš da su Ameri jednostrano izašli iz sporazuma o ABM, da su jednostrano napustili i sporazum o raketama kratkog i srednjeg dometa, ukratko da su sada oni zeznuli stvar, odmah te katalogizuju u proruskog čoveka. Ako kažeš da NATO iz perioda do 1991. godine i NATO danas nisu ista organizacija, ne samo po članstvu, već i po ambicijama i akcijama, odmah si protivnik svetle budućnosti Srbije. U kompjuterskom veku živimo, dakle, i dalje po zakonima pećinskog doba: u pravu je onaj kome je batina jača.

Ali, pravimo se da nije tako, da to ne znamo, da čak i ne sumnjamo da tobože sa razvojem civilizacije raste i naš moral. A prošli i ovaj vek obogatili su nas inovacijama licemerja i sve kreativnijom primenom dvostrukih, trostrukih i četvorostrukih aršina. Politički poroci postali su civilizovana suptilnost.

Volter Kronkajt imao je običaj da kaže da „novinari predstavljaju svet onakvim kakav jeste”. U tom kontekstu leži i stara novinarska dilema: Može li rešenje nekog sukoba biti olakšano ili otežano zahvaljujući mom izveštavanju? Ali to je sud koji se donosi posle, jer novinari ni na koji način ne mogu da znaju da li bi se ono što vide, ili čuju, dešavalo na isti taj način, i da li bi se uopšte i dešavalo, da niko nikada nije ni pomislio da ćemo mi o tome izvestiti. To je kolo povratne sprege, način na koji se opisuje uticaj vesti na složene procese koji deluju u dešavanjima u svetu. Njegovo izdvajanje kao jednog merljivog faktora u tim dešavanjima može da liči na pokušaj izdvajanja jedne jedine boje iz kantice u kojoj je pomešano više boja. Njeno prisustvo, međutim, ma kako razređeno, može se i dalje uočiti u sklopu te mešavine boja.

Zlokobni znak je tu, svaki novinar snosi u svakom trenutku neizmerljivu količinu odgovornosti za ono što će se zatim desiti. Ako je, dakle, odgovornost neizmerljiva, da li je i nepredvidiva? Ili možda možemo da utvrdimo zbirni uticaj posebnih obrazaca izveštavanja na tok narednih dešavanja? To bi moglo da nas dovede do neugodnih etičkih pitanja. Možemo li da donosimo sudove o posledicama našeg izveštavanja pre i u toku samog izveštavanja? I kako bi ti sudovi uticali na način našeg izveštavanja?

Glavno pitanje jeste na koji način objašnjavamo nasilje, kako to objašnjenje proističe iz, ili nastaje na osnovu našeg opredeljivanja o čemu da izveštavamo i na koji način. Prema kolu povratne sprege, u toku formulisanja bilo koje politike vrše se procene o tome kolika je verovatnoća da se o njoj izveštava kao o realnom rešenju. Te procene zavise i od toga kakva je dijagnoza problema postavljena. Ako dijagnozirate nasilje kao autistično, ludačko, zlo, iracionalno, onda ćete lakše prihvatiti i nasilje kao lek.

Mi, zapravo, sve više živimo u svetu bez istorije i bez politike, socijalne i tehnološke promene se ubrzavaju, tradicionalne institucije i običaji polako nestaju, društvo se atomizovalo, kretanje masa trijumfuje nad akcijom pojedinaca, ekonomski zakoni ukidaju političku akciju, nacionalni i klasni identiteti nestaju, migranti jurišaju, a kultura koju smo nasledili od pre samo 50 godina skoro da i ne postoji.

A novinari? Novinari, u principu, pišu da bi bili čitani. Što se mene tiče, osim te sitnice, motiv je, da se ne lažemo, bila i lova. Nisam imao ambicije da ono što napišem kao novinar neko i sprovede u delo. Možda je izuzetak bilo moje nadanje da će JNA, ipak, izvršiti svoju ustavnu obavezu i sprečiti tragediju. List Politika, u kojem sam i proveo najveći deo svoje novinarske karijere, bio je i jeste pravi medijski gospodar uticaja na ovim prostorima, iako brojke ne odražavaju uvek i značaj ove institucije. Jer, nas manje kupuju zbog običnih informacija, više da bi saznali naše tumačenje događaja. Kada godinama radite u jednom takvom listu, kakav je utisak na kraju? Bilo je lepo, a verujem za ono što je potpisano mojim imenom i prezimenom da je bilo i časno.

 

Izvor Politika, 28. jul 2019.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u