Lj. Bogdanović: Simulakrum

U velikom nacionalnom simulakrumu, pritisnuta i zbunjena, zgađena i zgažena, živi danas većinska Srbija

U našem vremenu, bez sumnje prelomnom za opstanak nacije i države, srpska inteligencija najčešće izbegava da javno iskaže svoja politička i idejna uverenja. Izuzetaka ima, ali je uobičajeno da se ne obrazlažu argumenti koji pojedince i grupe opredeljuju u izboru vrednosnog poretka i ideoloških stavova.

Pravilo je da izvan duhovne i idejne zone udobnosti koju čine „borba protiv autoritarnog režima“, „jačanje demokratskih kapaciteta“, ili „pružanje moralne dimenzije politici bez stranačkog organizovanja“ gotovo da nema naznaka živog diskursa i stvarne debate. Podrazumevani autoritet i društvena odgovornost intelektualaca u „proizvodnji pristanka“ danas je pred javnošću svedena na statiranje u sigurnom prostoru opštih mesta i nedorečenih stavova. Ima li života izvan oaze komfora markirane spasavanjem krhke demokratije, ili nadgornjavanja „s Vučićem“?

Pred građanima sluđenim gromopucatelnom propagandom o našem strateški neupitnom putovanju „ka Evropi, gde pripadamo“, istovremeno se izbegava kritička rasprava o temi: šta sve u ukupnom horizontu života i opstanka nacije podrazumeva „naš evropski put“?

Bez jasnog odgovora ostaje i upit – zbog čega je razumnije istrajati u vezivanju ne za Moskvu i evroazijski krug već za Vašington (skriven iza imena Brisel), dakle za pravila određena idejnim krugom i ukupnom praksom globalističkih i neoliberalnih vrednosti? Otuda se u ovdašnjem javnom – političkom i medijskom – prostoru društveni dijalog i kolektivno samorazumevanje odvijaju kao kretanje u svojevrsnom simulakrumu političke ozbiljnosti. Već i samo narušavanje ove situacije postaje incident.

Kao lažna slika, privid u kojem nestaje jasna granica između stvarnosti i njenih kopija, simulakrum propisuje određena pravila ponašanja, pa odstupanje postaje jeres. Tako je na primer ekonomista Branko Pavlović jeretik kada, uvažavajući rezone nauke koju dobro poznaje, nedavno opisuje izabranu nacionalnu strategiju: „Naše ulice s iskustvima koje imamo sa Zapadom i kapitalom koji dolazi pod tim uticajem su jednosmerne — oni osvajaju naše tržište. Svi veliki iza kojih stoje kompanije doći će naravno ako mogu da obezbede neregularno dobre uslove za svoje kompanije, ako mogu da obezbede monopolske uslove i enormne profite.“

Da li je predočeni precizan opis ponašanja zapadnih partnera Srbije deo verodostojne predstave koje građani danas imaju o ovoj temi? Odgovor je potvrdan, ali u svetu simulakruma se događa jedan paradoks: zasipani namenski sročenim propagandnim frazama, građani veruju da je svaki kapital sa Zapada (naročito od „prijatelja Francuza i Nemaca koji ovde mnogo ulažu“) dobrodošao i da ga – premda teži da „obezbedi neregularno dobre uslove i enormne profite“, dakako na našu štetu – s radošću treba dočekivati.

„Na planu ispiranja mozgova, 21. vek je štafetu preuzeo od 20. i veštinu propagande je doveo do epskog savršenstva“, kaže Vladimir Možegov, čiji tekst Engleska propagandna superiornost u ovom broju preporučujemo vašoj pažnji. U stvarnosti primenjene prakse „ispiranja mozgova“ važi anglosaksonsko načelo koje ovaj autor sažima: „Propaganda traži nametljivu primitivnu laž sa poštenim licem.“

Domaći simulakrum ozbiljnosti, odnosno imitacija smisla u kojoj lažna stvarnost izgleda veoma realno, ne biva često javno opozivan i urušavan. Kada se to pak dogodi, poput energetskog bleska, nastaju dramatične situacije i sukobi prestupnika i posvećenih čuvara simulakruma. Primer događaja u kojem je simulakrum bio ozbiljno ozleđen je prošlonedeljna rasprava Nenada Popovića, ministra bez portfelja u Vladi Srbije, i premijerke Ane Brnabić.

„Posle svih poruka koje smo poslednjih nedelja dobili od zapadnih zemalja – farse sa teroristom Ramušem Haradinajem pred takozvanim Specijalnim sudom za zločine OVK u Hagu, novih osuda da smo genocidan narod, hapšenja Srba i nasrtaja na našu državnu teritoriju na Kosovu – jasno je da evropskih integracija više nema i da je Briselski sporazum mrtav“, rekao je ministar Popović.

Ova izjava je isprovocirala predsednicu srpske Vlade. Momentalno je ustala u odbranu apsolutne nedodirljivosti svetih evrointegracija, možda najvažnijeg simulakruma zvanične Srbije. „Svaki ministar u Vladi je dužan da sprovodi zajednički dogovorenu politiku, a oni koji to nisu u stanju su slobodni da je napuste“, jetko je odgovorila Brnabićeva, ponavljajući: „EU ostaje naš strateški prioritet i cilj.“

S drugog ideološkog pola potom se oglasio istoričar Nikola Samardžić, očekivano se rugajući – ne opsesiji evrointegracijama već verziji koju javno zastupaju premijerka i svi posvećeni srpski čuvari evropskog grala. Istoričar je brutalno jasnim ukazivanjem razgolitio prirodu evrointegracijskog simulakruma: „Naša šansa su EU i NATO. Evropska integracija podrazumeva ulazak u NATO i prihvatanje činjenica o zločinačkoj politici i njenim žrtvama iz devedesetih.“

Grubom demistifikacijom, ovde je svakako demonstriran iskorak iz zone udobnosti koju na početku pomenusmo, što jeste za pohvalu. Preko medija i u javnom diskursu uopšte istrajava se u proliferaciji i zasipanju javnosti političkim i drugim iskazima koje posmatrači ironično određuju: uzvišene poruke na apstraktnom nivou. Dakle poruke bez sadržaja. Kao deo javne prakse, govor lišen jasnoće i smisla ponekad stigne i sa – u rečenom smislu – neočekivanih adresa.

Tako je bilo prošle nedelje kada je, u obraćanju „poštovanim predstavnicima medija“, iz SANU upućeno kratko saopštenje Izvršnog odbora ove institucije. Čitaoci tog dopisa bili su u prilici da saznaju i ovo: „SANU će se uvek zalagati za pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, uz pretpostavku da pojedinac snosi individualnu odgovornost u polemikama i diskusijama.“ U ovoj rezolutnoj objavi narodu takođe se kaže: „Srpskoj akademiji nauka i umetnosti mogu se pripisivati, o bilo kojoj temi da je reč, samo stavovi koje zauzimaju njene Zakonom i Statutom definisane organizacione jedinice i izabrani organi. Braneći ovaj stav, SANU istovremeno ne može da prihvati paternalističke ’savete’ neobaveštenih pojedinaca i rečnik grubih uvreda, svesna štetnih posledica koje donosi govor mržnje.“

Šta je povod dramatično intoniranom obraćanju akademika? Čega se to oni gnušaju, i šta nikako ne bi trebalo pripisivati njima kao kolektivu, već samo nedostojnim pojedincima iz SANU? To ne piše, pa javnost rešava rebus, prebirajući po sećanju skorašnje događaje, jer podsticaj je očigledno novijeg datuma.

Beše li to možda jeres o rešavanju kosmetskog pitanja, o vezama Akademije i visoke politike, komentar o svetim kravama srpskog društva? Nismo saznali, nije ni važno, osim kao paradigmatičan primer ozbiljne neozbiljnost kojom odiše naše javno ugledno pozorište senki na čijoj sceni se izvode igrokazi prikrivanja stvarnih sadržaja i činjenica. Imitacija angažmana, imitacija intelektualne odgovornosti, ukratko: Simulakrum!

Imitacija smisla nesumnjivo je jedno od imena za praksu imitacije života. U velikom nacionalnom simulakrumu, pritisnuta i zbunjena, zgađena i zgažena, živi većinska Srbija, dobrano svesna da je nemali deo nacionalnih uticajnih elita odgovoran i za kukavičluk prikrivanja prave prirode vrednosti za koje se društvo zvanično zalaže, i u koje, navodno ili stvarno, veruje. Ovim povodom ostaje bez odgovora važna nedoumica: da li pomenute intelektualne i političke klase zaista imaju uverenja, jesu li dovoljno odvažne da se suoče s punim sadržajem izbora i vrednosti čiji su javni telal?

 

Autor Ljiljana Bogdanović

 

Izvor Pečat, 02. avgust 2019.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u