Sjedinjene Države su se izjasnile za ukidanje taksi Kosova na robu iz Srbije, koje su Šiptari nametnuli mjesecima unazad, ali uz implicitan uslov da u nastavku pregovora dođe do „uzjamnog priznanja“.
SAD su se, takođe, izjasnile i za formiranje Savjeta ministara BiH, koje bošnjačkom opstrukcijom kasni gotovo cijelu godinu, ali uz prećutni uslov da Srpska potpiše MAP, koji je vodi u neželjeni NATO.
Ovo američko političko poigravanje na našem terenu predstvalja kontinuitet još od vremena raspada SFRJ. Državni sekretar Džems Bejker je prilikom šatl–posjete Beogradu ubjeđivao saveznog premijera Antu Markovića da su SAD odlučno za očuvanje Jugoslavije, ali uz uslov da to bude isključivo mirnim putem i bez upotrebe sile. Tako je govorio u prijestonici SFRJ dok je vlast u Sloveniji izbacivala savezne carinike i TO zaposjedala državnu granicu.
JNA se tada povukla sa sjverozapadnih granica jer je jedina supersila na vrhuncu upregla vascijeli svijet protiv SFRJ. Danas, međutim, Srpska ima moćne saveznike, a ni supersila više nije jedina. Srpski član Predsjedništva BiH je zato uzvratio da će, bude li Savjet ministara u tehničkom mandatu progurao MAP, Srpska preuzeti sve otete nadležnosti i ukinuti sve nametnute zakone.
U„bliskoistočnom“ Sarajevu političari i novinari su nezvanično proglasili „stanje neposredne ratne opasnosti“, a uz asistenciju vazalnog dijela srpske opozicije, sekundiraju im bivši i aktuelni visoki predstavnici, zapadni amabasadori i eksperti, a sve uz mantru o „miru, bezbjednosti i stabilnosti u regionu“.
Sporazum o formiranju Savjeta ministara, potpisan u Predsjedništvu BiH i oročen na peti septembar bio je dobar upravo zato što je svakoj od strana omogućavao da ga tumači na svoj način. Ali, onda je ambasada SAD „zatražila da se razjasni i precizira šta taj sporazum konkretnije znači“ i kompromis je pao u vodu.
Osokoljen „međunarodnom“ podrškom, Željko Komšić, Hrvat sa bošnjačkim mandatom i tripom da je „predsjednik svih Bosanaca i Hercegovaca“, zaprijetio je kolegi Dodiku da će „završiti u zatvoru ili pod zemljom“. A ovaj je svratio u ambasadu Rusije na konsultacije sa Ivancovom. Tako je problem konstituisanja Savjeta ministara BiH podignut na viši nivo, da ne kažemo internacionalizovan, pa je temperatura počela da opada.
„Mi ćemo kao skupština RS predložiti razgovore Parlamentu Federacije BiH i ostalim konstitutivnim narodima da se razgovara. Mi ćemo predlagati povlačenje sporazuma o vojsci, sudu i tužilaštvu, indirektnim porezima i svemu što su nametnuli visoki predstavnici i u to ne treba niko da sumnja.“
Ali još ranije, u (od petog septembra) propalom kompromisnom sporazumu, bošnjačka strana je ponudila redukovanje MAP na samo civilni dio, uz ogradu da njegovo prihvatanje ne znači i članstvo u NATO-u, te garanciju da će konačna odluka zavisiti od saglasnosti Narodne Skupštine RS.
I, što je najzanimljivije, a u medijskim analizama zanemareno, „sve tri strane su se složile da OHR treba da ode iz BiH“. Odlazak Incka bez nasljednika sigurno ne znači da EU/SAD odustaju od protektorata nad BiH. Visokog predstavnika sa bonskim ovlašćenjima odavno niko ne uzima ozbiljno, a ni Ustavni sud BiH sa kontrolnim paketom inostranih sudija, koji je bio preuzeo protektorsku ulogu, više nema autoritet.
Bošnjaci, odnosno njihovi zapadni pokrovitelji očito računaju da napredovanje ka evro-atlantskim integracijama treba da zamijeni dosadašnje već anahrone i izanđale mehanizme protektorata. A pošto od onih „evro“ nema ništa, ostaju samo atlantske, pa MAP (ANP) postaje toliko važan da beznadežno odlaže konstituisanje zajedničkih organa BiH.
Da je tako najbolje svjedoči sasvim svježa i neočekivana ponuda Izetbegovića. Pošto Srpska kao jedan od razloga odbijanja NATO-a, implicite i MAP-a, navodi vojnu neutralnost Srbije jer Srbi neće da se nađu na dvije strane fronta na Drini, bošnjački lider predlaže da BiH prati Srbiju u saradnji sa NATO! On naime smatra da je Srbija u toj saradnji otišla dalje nego BiH. Ali, prvo, to bar formalno nije tačno, jer Srbija nije dostavila odgovarajući dokument. Drugo, Srbija je proglasila vojnu neutralnost, pa bi i BiH to morala prethodno da učini. Treće, vojna neutralnost Srbije znači saradnju i sa ODKB, pa bi Oružane snage BiH morale da nabavljaju i rusko oružje i učestvuju u vojnim vježbama na obje strane, te voditi balansiranu odbrambenu politiku.
Ako pretpostavimo da ova ponuda, sa svim navedenim implikacijama,ne dolazi samo iz Bakirove glave, onda možda predstavlja nagovještaj novog zapadnog pristupa Bosni. Zemlja koja nit može iznutra da se ujedini, nit joj spolja daju da se raspadne, niti može normalno da funkcioniše, nema budućnost i vrijeme radi protiv nje. Još nije izmišljen politički sistem koji bi imao kapacitet da apsorbuje protivrječne interese, emocije i želje sva tri naroda, izuzev unije tri nacionalne republike, čemu je najbliža bila izvorna verzija Dejtona.
A ono fifti-fifti, dogovoreno na Jalti za Jugoslaviju, prolazilo je baš kroz BiH. No, ukoliko Metju Palmer dolazi samo da bi ponavljao američku priču sa početka ovog teksta, ništa neće pomjeriti s mjesta. Bez obzira što ima višu funkciju od prethodnika.
Autor Nenad Kecmanović
Naslovna fotografija: Medija centar Beograd
Izvor Sve o Srpskoj, 08. septembar 2019.
