Operacija „Halijard“ ili o ideološkoj cenzuri u Srbiji

Zbog čega se u Srbiji, čak i posle 75 godina, „gromoglasno ćuti“ o tome ko je zaista spasao američke pilote u operaciji „Halijard“?

Napuštanje Mihailovića je bio zločin, i kao svaki zločin, zločincu se nije posrećio. Svedok sam da takvog heroja – kakvog ste vi dali istoriji – ovo vreme ne poznaje.”
Rebeka Vest, britanska spisateljica

 

Juče je udarna vest u gotovo svim medijima bila ona o obeležavanju 75 godina od najveće akcije spasavanja savezničkih snaga iza neprijateljskih linija u Drugom svetskom ratu. Čak i onaj ko ne prati medije svakodnevno juče je čuo za operaciju „Halijard“ i nekakvo spasavanje američkih pilota. O tome su prigodne govore održali predsednik Srbije Aleksandar Vučić i ambasador SAD u Srbiji Kajl Skot. S obzirom na pomenute goste i značaj događaja, prirodno je bilo da ovo obeležavanje postane „vest dana“.

KO SU„MEŠTANI“?
Operacija „Halijard“ ili operacija „Vazdušni most“ bila je, kako rekosmo, najveća akcija spasavanja savezničkih snaga u Drugom svetskom ratu koja je, slučajno ili ne, izvedena na teritoriji naše zemlje. Tom prilikom je iz slobodarske i državotvorne Zapadne Srbije, konkretno sela Pranjani, evakuisano preko 500 američkih avijatičara koji su bili oboreni iznad naše zemlje. Kada su Nemci čuli za prizemljenje pilota, brže-bolje su se dali u potragu za njima, ali bezuspešno, budući da su ih „meštani ovog kraja“ uspešno sakrivali u svojim kućama, na svojim tavanima, u svojim krevetima. Baš zahvaljujući tome što je antifašistički nastrojeno „lokalno stanovništvo“ uspelo da prvo stigne do njih, mi danas možemo da pričamo o ovoj neverovatnoj operaciji spasavanja. Zahvaljujući tome što je „srpski narod“ hranio i prehranio američke pilote i krio ih od nasrtaja nacista, danas možemo sa ponosom da kažemo kako smo spasili 500 ljudskih života u toj krvavoj klanici naroda.

Tako su otprilike glasili jučerašnji medijski izveštaji iz sela koje tek odskora nije poznato samo po rakijadi, već i po ovoj spasilačkoj misiji. Hajde sada da vidimo ko su ti „meštani“? Ko čini to „lokalno stanovništvo“? Hajde da vidimo ko su ti „antifašisti“ o kojima se juče toliko pričalo. Hajde da se podsetimo, pošto naši mediji (u ogromnoj većini) juče nisu hteli time da nas „zamaraju“. A videćete i zašto.

Srbija može i treba da bude ponosna na svoju antifašističku tradiciju iako je zbog iste jako stradala i jako propatila. Srbi su narod koji ne trpi ropstvo pa smo, kad god je bilo potrebno, bili na pravoj strani istorije. Tako je bilo u Prvom, a tako je bilo i u Drugom svetskom ratu. Bili smo na strani istine, slobode i uvek protiv velikog zla koje je pretilo da zavlada svetom. I za to smo platili veliku, ponekad se čini čak i preveliku cenu. U Drugom svetskom ratu Srbija je imala dva antifašistička pokreta. Partizanski, pod vođstvom austrougarskog kaplara koji se u Prvom svetskom ratu borio u – ljudima u Zapadnoj Srbiji dobro poznatoj – „Vražjoj diviziji“, i onaj drugi, do skora zabranjeni. Onaj koji juče, kao po komandi, nije spomenut, osim u jednom navratu prilikom govora predsednika, koji je govorio o „vojsci u otadžbini“ ili „kraljevoj vojsci“ (što se može čuti ovde, na 50:12) ali uz prethodno pominjanje i partizanskih jedinica. Dakle, nema direktnog pominjanja ravnogorskog pokreta pod vođstvom solunskog heroja i nosioca Albanske spomenice – Dragoljuba Draže Mihailovića.

ZA SVA VREMENA
Od momenta kada su ga najpre otrovali „meskalinom“ na montiranom suđenju, a potom i ubili, postoji neka vrsta ideološke cenzure i jedna vrsta prećutnog dogovora da se o njemu uopšte ne priča, pa čak i onda kada je to prosto, istine radi, neophodno. Dragoljub Mihailović je, zbog višedecenijskog jednoumlja i komunističkog monopola nad istinom, jednostavno, prokazan za sva vremena. Iako je u međuvremenu komunizam poslat na đubrište istorije, a vremena se promenila, u Srbiji je zvanični diskurs o tom čoveku ostao nepromenjen i pored brojnih činjenica o njemu i njegovoj borbi koje su u međuvremenu postale poznate široj javnosti. A taj diskurs dolazi iz, u našem društvu još uvek žilave i čvrste, duboko ukorenjene jugoslovenštine.

Dragoljub Mihailović u Pranjanima 1944. godine prilikom evakuacije američkih pilota (Foto: U.S. Air Force photo by Tech. Sgt. Ryan Crane)
Dragoljub Mihailović u Pranjanima prilikom evakuacije američkih pilota 1944. godine (Foto: U.S. Air Force photo by Tech. Sgt. Ryan Crane)

Do skora se o misiji „Halijard“ gromoglasno ćutalo i priča o tome nije smela da izađe van Pranjana. Ona se krila u tajnim dosijeima, daleko od očiju javnosti i redova u istorijskim udžbenicima. Međutim, kako su stege komunizma vremenom popuštale, i kako se ipak radi o pilotima i dalje najmoćnije zemlje sveta, istina više nije mogla da se krije, pa je počela da izviruje iz dogmatsko-ideološkog mraka. Američki ambasadori su počeli redovno da pohode Pranjane i onda je prosto i država Srbija morala da prizna da se tamo ipak odigrao jedan hrabri, antifašistički čin. Ako biste pročitali bilo koju jučerašnju vest o obeležavanju tog čina, ne biste znali ko je za njega bio zaslužan. Sve to podseća na neku vrstu „prećutnog dogovora“: obeležavanje – da, pominjanje četnika – ne. A taj prećutni dogovor možemo pripisati nasleđu „bratstva i jedinstva“ koje je jednostavno zabranilo da se o njima govori. Međutim, kako se ispostavilo da „bratstvo i jedinstvo“ baš i ne funkcioniše i da ga više nema, red je da se o prokazanima kaže poneka reč i eventualno pruži objašnjenje za jučerašnju medijsku tišinu.

Ustanak u Kraljevini Jugoslaviji protiv Hitlerove nacističke soldateske pokrenuli su oni časni oficiri, pripadnici regularne kraljeve vojske, koji su odbili da se predaju okupatoru. Na njihovo čelo stavio se Dragoljub Mihailović, koji je odmah rešio da stupi u kontakt sa sinom Živojina Mišića – Aleksandrom Mišićem. Prirodno – potražio je svog ratnog druga i sina slavnog vojvode kako bi pokrenuli narodni ustanak. Mišić mu se pridružio u toj nameri da bi na nepokorenu Ravnu Goru stigli već 11. maja 1941. godine, čime ova visoravan postaje prvo ustaničko, antifašističko mesto u Srbiji. Upravo ti i takvi oficiri i vojnici, prokazani i oklevetani u Bulajićevim filmskim ostvarenjima, zaslužni su za to što je Loznica postala prvi oslobođeni grad u zgaženoj Evropi ali, što je u ovoj priči još bitnije, i za uspešno izvođenje operacije „Halijard“ u smiraj leta 1944. Za nju su zaslužni ravnogorci, odnosno četnici. A to juče nismo mogli da čujemo, niti da pročitamo. Zbog čega?

Pa, lakše je, jer nije tako jednostavno iskočiti iz „šina komunističkog jednoumlja“. Evo i zašto.

LAVINA PITANjA
Ako su ravnogorci, i pored Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i članova njihovih porodica iz 2004. koji ih izjednačava sa partizanima, i dalje za dobar deo javnosti samo „saradnici okupatora“, kako onda sada objasniti da su oni zaslužni za najveću savezničku spasilačku misiju? Kako sada objasniti da četnici ipak nisu baš sve ono čemu su nas učili sve vreme? Da su jučerašnji medijski natpisi bili bogatiji makar za tu jednu reč, bila bi pokrenuta lavina pitanja. Pomenimo samo neka:

Kako se to sedmi jul obeležava (čak i danas!) kao Dan ustanka naroda Srbije, kada su ustanak (u Srbiji) već podigli ravnogorci Dragoljuba Mihailovića na obroncima Suvobora? A greh bi bilo ne pomenuti i danas zaboravljenog popa Radojicu Perišića, koji je isto tako (doduše u Hercegovini) podigao ustanak protiv ustaša. Dakle, Balkan je već ustao protiv Hitlera.

Kako objasniti to da Mihailović odjednom postaje zaslužan za spasavanje američkih pilota?

Kako objasniti njegov francuski Ratni krst i američku Legiju za zasluge prvog stepena?

Kako objasniti njegovu naslovnicu u Tajmu 1942. i brojne filmove i stripove o njemu na Zapadu, gde je slavljen kao prvi borac protiv Hitlera? Šta će „saradnik okupatora“ na naslovnicama i u filmovima? I, na kraju krajeva, zašto se godinama potucao po šumi ako je već „kolaboracionista“?

Dragoljub Mihailović sa spasenim američkim pilotima
Dragoljub Mihailović sa spasenim američkim pilotima

Ovo su pitanja koja zahtevaju odgovore, a oni su takvi da mogu u pitanje dovesti čitavu posleratnu komunističku Jugoslaviju, okupanu u krvi od ustaškog noža, ustajalu od smrada koji se širio iz jama prepunih Srba, slepu na pomen Jasenovca, Jadovna, Donje Gradine, Jastrebarskog, Mašvine, Gline… Zar nije lakše sve to jednostavno gurnuti pod „ideološki crveni tepih“, izjednačiti ustaše i četnike, zaboraviti Pranjane, oslobođenu Loznicu, slobodarsku Ravnu Goru, snimiti hrpu propagandnih filmova, okrenuti se ka društvu „jednakih“ u kom su oni sa Dedinja „malo jednakiji od drugih“, izbrisati kompletno prethodno nasleđe srpske monarhije i okrenuti se ka pričama o „farmerkama iz Trsta“ i „spavanju na klupi“? Lakše je, zar ne?

ŠIZOFRENA SITUACIJA
Dok čekamo odgovore na ova pitanja, pomenimo još jednu činjenicu koja celu situaciju čini šizofrenom. Mediji, dakle, videli smo, ne spominju da su za operaciju „Halijard“ zaslužni četnici. Ipak, u Pranjanima je bio prisutan državni vrh i Garda koja polaže vence na Galovića polju. Kako sad to? Zar Garda „kolaboracionistima“ da polaže vence? Zar da se njima inotira himna? Ili oni nisu „kolaboracionisti“? Ali ako nisu, zašto se onda makar jednom rečju ne pomenu?

Sličnu situaciju imali smo i petog maja prošle godine, kada je delegacija Vojske Srbije po prvi put otišla na Ravnu Goru kako bi odala počast Dragoljubu Mihailoviću, za kojim su Nemci izdali poternicu i davali sto hiljada rajhsmaraka u zlatu za njegovu glavu. Da nije bilo slika i snimaka o polaganju venaca, verovatno je da to ne bi ni dospelo u medije. Ali budući da jeste, Ministarstvo odbrane se brže-bolje ogradilo, rekavši kako je to učinjeno „samoinicijativno“ i „mimo programa Vlade“. Medijska iščuđavanja kako i otkud se to desilo da i ne pominjemo.

I to najbolje prikazuje sliku našeg podeljenog društva ukotvljenog u svojim ideološkim nišama. S jedne strane – ravnogorci su „saradnici okupatora“, „kolaboracionisti“, a s druge strane državni vrh ide u Pranjane sa američkim ambasadorom, ili, u drugom slučaju, vojska ide na Ravnu Goru. Problem je samo u tome što ne može i jedno i drugo.

Ona rupa na vrhu kupole dvorske crkve Svetog Andreja Prvozvanog u Belom dvoru (u koji su prethodno utrčali malo „jednakiji“), koja stoji kao „uspomena“ na „podvig“ jednog mladog bezbožnika željnog dokazivanja koji je pucao u glavu Isusa Hrista – želeći valjda time da simbolično „ubije Boga“, jer šta će nam Bog kad smo dobili novog u vidu Tita – postaje sve više zjapeća, umesto da protekom vremena postaje sve manja. Kako se sve više zadire u nedodirljivi prostor onih koji poseduju „višedecenijski monopol nad istinom“, tako se sve više ogoljavaju i kosti nevino ubijenih ljudi kojima je pretrpan Beograd, a sa tim kostima isplivavaju i mučenja na Golom otoku i skrivane priče iz „fabrika smrti“ u NDH. Sa kostima nevinih izbija i sve veća nervoza u jednom delu društva, jer se komunističke dogme dovode u pitanje, a sa time i sami temelji postkomunističkog poretka. Otuda, jasno je zašto mediji u izveštajima o operaciji „Halijard“ nisu hteli da pomenu tu jednu reč koja preti da sve ovo pokrene.

DRUŠTVENI RESET
Ali ako Srbija hoće unutrašnje pomirenje, i ako hoće da se diči Pranjanima i spasenim američkim avijatičarima pred inostranim gostima, ona mora da dozvoli da se neke stvari otkriju i da se kaže i druga strana priče. Ne može taj jedan dan da se pominje Galovića polje (ne i ravnogorci!), a ostalih 364 dana da se pravimo nemi na drugi antifašistički pokret. Srbija mora da odgovori zašto spasenim avijatičarima u Americi nije dozvoljeno da svedoče u odbranu Mihailovića na montiranom suđenju. Naša zemlja mora da objasni zašto i posle toliko godina čovek koji je u zvaničnoj istoriografiji poređen sa Petenom, a koji se zapravo samo i jedino može porediti sa De Golom, još uvek nema svoje grobno mesto. Srbija mora da iskorači iz „partijaškog“ diskursa i pogleda u oči nekim činjenicama sa kojima se legalno, ali ne i u praksi, pomirila. Na kraju, Srbija, ako hoće da okonča animozitet i ideološke podele među građanima koje se osećaju i dan-danas, mora stvari da naziva pravim imenom.

Pripadnici Garde Vojske Srbije prilikom polaganja venca na spomenik na Galovića polju, Pranjani, 15. septembar 2019. (Foto: Tanjug/Tanja Valić/Predsedništvo)
Pripadnici Garde Vojske Srbije prilikom polaganja venca na spomenik na Galovića polju, Pranjani, 15. septembar 2019. (Foto: Tanjug/Tanja Valić/Predsedništvo)

Ako u tome uspemo, možemo da se nadamo da će i mediji dodati i tu jednu reč kad se narednih godina bude obeležavala operacija „Halijard“. Ta reč je jako važna jer će biti prva naznaka da Srbija izlazi iz perioda ideološke cenzure i komunističkog virusa koji je odavno prestao da deluje svuda širom sveta, osim kod nas. Vreme je za jedan takav društveni reset.

 

Radomir Jovanović je jedan od osnivača Centra za međunarodnu javnu politiku i urednik spoljnopolitičke rubrike. Ekskluzivno za Novi Standard.

 

Naslovna fotografija: U.S. Air Force photo by Tech. Sgt. Ryan Crane

 

Izvor Novi Standard

Istorija
Pratite nas na YouTube-u