M. Zdravković: Zašto je bošnjačka vizija „građanske BiH“ neprihvatljiva?

Bošnjačka strana, i to je prava istina, u vlasti ne želi legitimne političke predstavnike ni Srba ni Hrvata

Jako to dobro izgleda na papiru. Svi su isti, nema razlika među ljudima, za sve vrede isti zakoni, sva su prava svima zagarantovana, pa i ona nacionalna. Priča je to koja je lako razumljiva strancima jer predstavlja infantilnu simplifikaciju BiH. Realnosti koja otprilike kaže: nacionalisti su vodili rat, uništili državu, a „građani“ žele društvo jednakih individua. Lepo to zvuči stranom, ali i bošnjačkom uhu.

Nakon rata međunarodna zajednica je pokušala da stvori institucije koje će biti i bošnjačke i srpske i hrvatske. Taj proces nije do kraja uspeo, pre svega zbog bošnjačke strane, koja je vešto koristila instituciju visokog predstavnika da marginalizuje volju Srba i Hrvata.

Na bonskom zasedanju Saveta za sprovođenje mira (decembar 1997) doneseni su zaključci koji se tiču visokog predstavnika (tzv. bonska ovlašćenja). Njih je visoki predstavnik koristio da donosi amandmane na ustave Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine, donosi zakone i njihove izmene i dopune, smenjuje izabrane funkcionere i državne službenike i zabranjuje im učešće na izborima, oduzima građanska prava i lična dokumenta bez prava na žalbu. Kao svoje akte donosio je odluke za koje je naređivao da se objave u službenim glasnicima.

Na sreću, promenom snaga na geopolitičkoj mapi sveta, autoritet Visokog predstavnika je okrnjen, a Bonska ovlašćenja, iako nikada zvanično ukinuta, više se ne primenjuju. Šteta je ipak učinjena (čemu je najviše kumovao bivši visoki predstavnik, britanac Pedi Ešdaun).

Izborom Željka Komšića u Predsedništvo BiH bošnjačkim glasovima, te uspostavom platformaške Vlade FBiH, institucije i BiH i FBiH počele su ubrzano da se pretvaraju u institucije bošnjačkoga naroda. Kao što su institucije Republike Srpske institucije srpskog naroda.

Kako bi bilo živeti u tzv. građanskoj državi s političkom dominacijom demografske većine najbolje znaju Srbi i Hrvati iz Zenice, Sarajeva, Tuzle, Travnika… i drugih mesta sa izrazitom bošnjačkom većinom. U prvom redu je važno naglasiti da je najmanje polovina BiH i danas „građanska“. Entitet RS je građanski entitet u kojem vredi pravilo jedan čovek jedan glas.

Bošnjačka politika sada Federaciju BiH želi da praviti po modelu Republike Srpske, odnosno da je uredi tako da demografska većina bude ujedno i demokratska, kako to vole da kažu velikobošnjački jastrebovi zaogrnuti velom lažne volje za građanskom državom. Problem je u tome kako je nastala FBiH, tj. Vašingtonskim sporazumom.

Vašingtonski sporazum je sporazum o prekidu vatre između zaraćenih strana Republike Hrvatske, Herceg-Bosne i Republike Bosne i Hercegovine. Sporazum je potpisan u Vašingtonu 18. marta 1994, a ratifikovan kasnije u Beču. Prema sporazumu, kombinovana teritorija pod kontrolom hrvatskih i bošnjačkih snaga je podeljena na deset autonomnih kantona, i uspostavlja se Federacija Bosne i Hercegovine. Kantonalni sistem se uspostavlja sa ciljem da spreči dominaciju jedne etničke grupe nad drugom.

Sva bošnjačka politika još od raspada bivše države svodi se na privatizaciju zajedničkih institucija države Bosne i Hercegovine. Taj je proces počeo još u ratu, kad su se institucije bivše SR BiH počele da se pretvaraju u institucije bošnjačkoga naroda u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je ratni entitet Republika BiH za Hrvate i Srbe danas „takozvani“, jer on kroz institucije nije uključivao političke nebošnjake.

U celoj posleratnoj istoriji BiH bošnjačka politika nije propustila ni jednu jedinu priliku da oduzme hrvatskom i srpskom narodu njegova ustavom zagarantovana politička prava. Fenomen Komšić je najbolji primer. Bošnjačka politika nije morala da pristane na fenomen Komšić, ali je to učinila i u praksi pokazala kako vidi „građansku BiH“.

Bošnjačka politika traži dominaciju i pokoravanje malobrojnijih. To se praktično i manifestuje u svakodnevnom političkom životu BiH. U toj činjenici leži i uzrok gotovo svih problema u bošnjačko-hrvatskim, bošnjačko-srpskim političkim odnosima.

Kongres Stranke demokratske akcije (SDA), vodeće bošnjačke nacionalne stranke u BiH, bio je prvorazredni događaj za sve političke analitičare. Ne zbog tog što je potvrđeno novo/staro rukovodstvo, niti zbog usvajanja sada već famozne deklaracije u kojoj se govori o viziji buduće BiH, nego zbog činjenice da je SDA odlučila da demaskira svu svoju politiku. Tako je sada i političkim analfabetama puno jasnije zbog čega je život u BiH na čekanju, zašto nema izmena Izbornog zakona, zašto nema uspostavljene vlasti, zašto je Komšić nametnut Hrvatima.

SDA se, ukratko, zalaže za tzv. „građansku BiH“ u kojoj će demografska ujedno biti i demokratska većina, odnosno najbrojniji narod će „vedriti i oblačiti“ u političkom smislu. Žestoko se protivi izmenama Izbornog zakona na način da jedan konstitutivni narod ne nameće političke predstavnike drugom narodu, traži ukidanje postojećih entiteta, pretvaranje FBiH u unitarni entitet bošnjačkog naroda, podelu većinski hrvatskog Mostara, kontrolu pravosudnih institucija, uvođenje jednog predsednika i državne vlade (sada postoji savet ministara)… I najvažnije u simboličkom smislu, promenu imena Bosne i Hercegovine u Republika Bosna i Hercegovina.

Dok međunarodnom faktoru „prodaju“ priču o tzv. „građanskoj BiH“ u kojoj svi imaju ista prava, u SDA temeljno rade na tome da oduzmu politička prava u prvom redu Hrvatima, a kasnije ako bude moguće i Srbima. Sve se to radi sa ciljem izgradnje bošnjačke nacionalne (polu)države na prostoru današnje FBiH a kasnije i cele BiH.

U celoj priči je jako pozitivno da je SDA napokon otvorila svoje karte i oko njihovih ciljeva i namera više nema nikakvih nepoznanica. Ljudi su otvoreno kazali za šta se zalažu i šta žele. To je dobro. Ono što je zabrinjavajuće je ćutanje međunarodnog faktora. Znači li to da međunarodni faktor podržava proklamovane političke ciljeve SDA? Sudeći prema njihovim dosadašnjim potezima, izgleda da podržavaju.

Nije nikakva novost da se u Bosni i Hercegovini nakon sprovedenih izbora nova vlast sastavlja mučno, da proces traje (pre)dugo, da se vode medijski ratovi i da nakon svakog ciklusa dobijemo slabiju i slabiju državu. Da se takve stvari dešavaju u iole normalnoj državi, nje odavno više ne bi bilo. Ova očigledno opstaje na pritiscima međunarodne zajednice. Šarolik je spektar razloga koji se navode kao uzroci neuspostavljanja vlasti na razini BiH, te FBiH. U Republici Srpskoj se vlast uvek formira, a ovde ćemo se fokusirati samo na posljednji izborni ciklus.

Dakle, formalan razlog zbog kog gotovo godinu dana nakon izbora još uvek nema novog Veća ministara je Godišnji plan rada (ANP), koji ima svrhu da se utvrdi šta će BiH da radi po pitanju približavanja NATO savezu. Srpska strana kaže da se neće raditi ništa, što je legitiman stav na koji Srbi imaju pravo. Bošnjačka, strana kaže da se onda u celoj BiH neće raditi ama baš ništa ako se neće slati ANP. Hrvatska strana tu polemiku posmatra sa strane, jer je svesna da se Srbi silom ne mogu „uterati“ u NATO, ali i da je nova državna vlast potrebna kako bi se mogle rešavati neke druge stvari koje zanimaju Hrvate. Ulazak u NATO za Hrvate je neupitan, ali od njega nema ništa ako država nije u stanju da formira vlast nakon izbora.

Tako bošnjačka politika zbog (ne)slanja jednog dokumenta koji vredi samo za tekuću godinu, dakle ovu koja je skoro pa na izmaku, blokira rad svega u državi. Pri tom se pravda providnim opravdanjima o vladavini zakona, poštovanju Ustava i drugim floskulama. Da im je stalo do zakona i Ustava ne bi nametali Hrvatima Komšića… Zašto onda bošnjačka strana toliko insistira na ANP-u i blokira uspostavljanje novog Veća ministara BiH?

U svojim blokadama idu tako daleko da kad su videli da ANP nije „dovoljno dobar razlog“ za neuspostavljanje vlasti, brže-bolje su se okrenuli Hrvatima i pitanju izmena Izbornog zakona kao novom razlogu za njeno neformiranje.

Bošnjačka strana, i to je prava istina, u vlasti ne želi legitimne političke predstavnike ni Srba ni Hrvata. Ako već moraju, onda mogu da pristanu da vlast deliti samo sa jednim setom legitimnih političkih predstavnika, nikako dva.

Tako je političkom Sarajevu jednostavno neprihvatljivo da oni političari i stranke koji su na posljednjim izborima dobili uverljivu potporu srpskoga naroda, a to su Dodik i SNSD, uđu u vlast. Posebno to dolazi do izražaja ako se zna da se ne može zaobići ni HDZ BiH Dragana Čovića, odnosno hrvatski legitimni politički predstavnici.

Bošnjačka politika u zadnjih 20-ak godina na različitim razinama vlasti stalno ima sa sobom kao poslušnike neke nelegitimne političke predstavnike, najčešće Hrvata, a povremeno i Srba. Tako smo u Predsedništvu imali Željka Komšića, srpska strana tvrdi da je u prošlom mandatu (dok je ispred Hrvata u Predsedništvu BiH sedeo Čović), srpski član Predsedništva Mladen Ivanić bio nelegitimni srpski predstavnik jer nije dobio većinsku potporu Srba, odnosno da je u njegovom izboru presudio značajan broj bošnjačkih glasova.

Pri tome, u prošlom sazivu Veća ministara, koje je sada u tzv. tehničkom mandatu, imamo srpsku verziju platformaša, odnosno SDS i PDP koji su i u praksi pokazali da sprovode sarajevsku politiku, a ne politiku srpskoga naroda u BiH. Treba videti samo kako se ponaša ministar sigurnosti Dragan Mektić…

 

Autor Miloš Zdravković

 

Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub

 

Izvor Iskra, 19. septembar 2019.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u