N. Babić: Da li su Rusija i Belorusija najavile državno ujedinjenje?

Iako ga nazivaju „gerontokratskim predsjednikom“, Lukašenko je sve samo ne senilan i zbog toga možemo reći da smo svedoci stvaranja nove države

Već nekoliko godina, bjeloruski i ruski krugovi moći raspravljaju o mogućem ponovnom ujedinjenju dvaju zemalja, čiji su se putevi razdvojili raspadom Sovjetskog Saveza između 1990. i 1991. Uprkos odnosima Kremlja i Aleksandra Lukašenka, bjeloruski predsjednik se od 1994. godine razlikuje balansiranjem potonjeg između ruske i evroameričke, te u krajnjem slučaju čak i kineske orbite, odmičući se od konfederacije koja se od nedavno najavljuje i u kojoj će se, gotovo sigurno, naći dvije zemlje.

Dvije zemlje trenutno su povezana takozvanom Državnom unijom Rusije i Bjelorusije, nadnacionalnim entitetom kojem je cilj uskladiti njihove političke i ekonomske razlike, ali se ova unija tokom godina pokazala neefikasnom i nije uspjela ostvariti glavna pitanja dnevnog reda, poput monetarne unije, izbora zajedničkih simbola i jedinstvenog diplomatskog predstavništva na međunarodnom nivou. Spoljna politika je takođe vrlo različita, što se posebno vidjelo u slučaju „nove“ Ukrajine, osim ako Lukašenku namjerno nije dodijeljena uloga mosta između Moskve i Kijeva. Međutim, to su samo nagađanja, iako prilično racionalna, ali treba reći da je Minsk u vrijeme ofanzive Kijeva na Donbas Ukrajinu snabdevao prijeko potrebnim gorivom za tenkove i sistematski se ograđivao od osude vojne kampanje kijevskog režima.

Međutim, sada se vidi pojačan interes Vašingtona za jačanje odnosa s Minskom i u tim okolnostima Lukašenko odlučuje najaviti stvaranje konfederacije s Rusijom. SAD su svoje namjere otkrile tokom posjete Džona Boltona krajem avgusta Minsku, što je uvjerilo Putinovo predsjedništvo da treba oživjeti stari san o ponovnom ujedinjenju, prije svega kako bi se izbjeglo da posljednji siguran saveznik Moskve u Evropi pretrpi sličnu sudbinu Ukrajine, koja se od istorijskog saveznika i kolijevke iste ruske civilizacije pretvorila u najvećeg ispadnika rusofobije, zajedno s baltičkim zemljama i Poljskom.

Predstavljeni plan predviđa da se dvije zemlje do 2022. godine ujedine na monetarnoj osnovi, odnosno da stvore zajedničku valutu. Istovremeno će imati zajedničku odbranu i spoljnu politiku, odnosno, od saveznika će postati državni entitet s jednim pravnim i fiskalnim sistemom.

Prve reforme trebale bi se odnositi na objedinjavanje civilnog prava, poreskog sistema, industrijske politike i ulaganja, platnih sistema, pravila za spoljnu trgovinu i tržišta energenata i električne energije. Dvije zemlje su 2021. odredile kao godinu za sprovođenje ovih promjena. To će teći prilično brzo, ako u obzir uzmemo pristupne pregovore Evropskoj uniji, kojima Brisel doslovno ucjenjuje nove kandidate, od kojih neki nikada neće ni ući u „evropsku zajednicu slobodnih naroda“.

To nisu samo glasine, budući da je postojanje plana službeno potvrđeno i da diplomate dvaju zemalja rade na organizovanju bilateralnog susreta između Putina i Lukašenka do kraja godine, vjerojatno u decembru, tokom kojeg će se finalizovati dogovor i započeti proces ujedinjenja.

SAD pokušavaju osujetiti ovaj proces današnjom najavom da će s Bjelorusijom razmijeniti ambasadore i obnoviti odnose nakon više od deset godina, rekao je u utorak američki zamjenik državnog sekretara za politička pitanja Dejvid Hejl. Hejl je u dvodnevnoj posjeti Minsku  najavu o obnovi odnosa SAD-a i Bjelorusije opisao “istorijskim trenutkom”. “Ponavljam da normalizacijom naših odnosa ne tražimo Bjelorusiju da bira između istoka i zapada”, rekao je Hejl.

No, SAD su nametnule sankcije Lukašenku nakon predsjedničkih izbora 2006. godine, jer je navodno bio umiješan u “kršenje ljudskih prava povezanih s političkom represijom”. Kada su SAD 2008. pooštrile sankcije, Bjelorusija je protjerala američkog ambasadora iz zemlje. Odnosi su i danas napeti i Lukašenko dobro zna da je krajnji cilj američke uprave u Minsku ustoličiti prozapadnu vladu, sličnu onoj Petra Porošenka ili novog predsjednika Ukrajine Vladimira Zelenskog.

Tokom godina se Lukašenko pokazao vješt u manevrima, puno manje „netolerantan“ nego što se mislilo. Bjeloruski predsjednik izmjenjivao je faze zatvaranja prema Moskvi i otvaranja Evropskoj uniji i Sjedinjenim Državama, pozivajući se na ambicije za veću ekonomsku i energetsku nezavisnost i govoreći o svim „neiskrenostima o ponovnom ujedinjenju kao izumu“.

Iz tog razloga mnogi očekuju preokret kod “posljednjeg diktatora“ Evrope i da će priče o konfederaciji koristiti samo kako bi izvršio pritisak na Moskvu u zamjenu za ustupke od osovine Brisel-Vašington, kao što je često bio slučaj. Na primjer, nekoliko dana nakon Boltonove posjete Minsku, Lukašenko je najavio namjeru diverzifikovanja dobavljača energije kako bi Bjelorusija smanjila zavisnost od Moskve i uvozila naftu iz Sjedinjenih Država. No, ko bolje poznaje energetsko tržište zna da ruski dobavljači već daju Bjelorusima energente po povlašćenoj cijeni i da Minsk nema novca da naftu Amerikancima plaća po tržišnim tarifama, stoga se ova izjava može smatrati kao jednom od strjelica koje se redovno odapinju prema Moskvi, ali bez ikakve namjere da se stvarno odustane od ruske nafte.

Kada je riječ o politici, bjeloruska privreda je otprilike tridesetina  ruske i zavisi od stranih zemalja, dok korupcija i birokratska sporost označavaju cijeli pravni sistem. Integrisanje vrlo različitih ekonomskih sistema je moguće sprovesti, što je pokazao slučaj Evropske unije, ali je to vrlo komplikovano. U nedostatku zajedničkih napora, ekonomska integracija ne bi imala stvarne šanse da zaživi i stvorila bi sistemske probleme koji bi na kraju naglasili odnose zavisnosti Minska od Moskve.

Međutim, ovdje uz ekonomski gubitak za Rusiju, koji je neznatan, a postajao bi sve manji s ruskim ulaganjima u bjelorusku privredu i njenu modernizaciju, trebamo u obzir uzeti geopolitičke i geostrateške prednosti novog državnog entiteta, koji bi rastjerao tmurne oblake Majdana u  Minsku i mogućnost da Bjelorusija završi kao Ukrajina.

Konačno, treba uzeti u obzir i spoljašnje uplitanje. Uz prihvaćeni scenario u kojem su obje zemlje posvećene stvaranju konfederacije, ne može se isključiti destabilizujuća intervencija Sjedinjenih Država i Evropske unije da blokiraju ili uspore projekt. Nezadovoljstvo opozicije koje se pokušava prikazati kao „opšte nezadovoljstvo naroda Bjelorusije“, ekonomska situacija koja uvijek može i mora biti bolja i prirodna želja ljudi za društvenim promjenama su činioci koje bi Vašington i Brisel na odgovarajući način htjeli iskoristiti kako bi se Bjelorusija dodala na popis žrtava Obojenih revolucija.

Iako ga nazivaju „gerontokratskim predsjednikom“, Aleksandar Lukašenko je sve samo ne senilan i to dobro zna, stoga možemo reći da ćemo svjedočiti stvaranje nove države u Evropi, odnosno da Državna unija Rusije i Bjelorusije jačaju integracije do nivoa na kom se buduća državna tvorevina može zvati konfederacijom, između ostalog, sa zajedničkom valutom, spoljnom politikom, odbranom i ekonomijom.

 

Autor N. Babić

 

Naslovna fotografija: AFP/Getty

 

Izvor logicno.com, 19. septembar 2019.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u