Možda kongresna deklaracija SDA i nije tako loša!
Najveća bošnjačka partija, vladajuća u kontinuitetu od Alije do Bakira, najzad je otvorila karte. „Primarni i dugoročni cilj SDA je jedinstvena republika BiH …; jedan čovjek-jedan glas…; jedan bosanski identitet za svakog…; jedan bosanski jezik i za nebošnjake…; jedna bošnjačka SDA i za Srbe i za Hrvate…; jedan vrhovni sud u Sarajevu za sve…; jedna policija…“. Jedino su zaboravili da dodaju i „jedan vođa – Izetbegović“. Dodikov i Čovićev odgovor trebalo je da glasi „Bakire, treba li još nešto i u kešu?“
Dakle, u Bošnjaka više nema priča o ravnopravnosti, o toleranciji, o vjekovnoj koegzistenciji naroda , o multikulti tradicijama, o vjekovnom zajedništvu i suživotu. Znali su Srbi i Hrvati u BiH i od ranije da Bošnjaci tako misle, ali nikada SDA to nije tako otvoreno i jasno saopštila ne samo njima nego i tzv. međunarodnoj zajednici.
Mentorima na Zapadu sada će biti bar malo teže da pričaju priče o Srbima, ponekad i Hrvatima, kao remetilačkom faktoru u inače mirnoj BiH. Makar i nevoljko i sa pola snage, osudili su Deklaraciju, pa bi bilo neprirodno da i Srbi, kojih se to neposredno tiče, ne učine isto, sa više emocija i energije.
Sastanak Vučića i Dodika (u pratnji prvaka vlasti, koalicije i opozicije u RS) upriličen u Beogradu povodom Deklaracije SDA, već sam po sebi je demonstrirao prekodrinsko nacionalno jedinstvo. I dok je srpski član Predsjedništva BiH iznio opasne implikacije i konsekvencije novog programa SDA, sa asocijacijama na KiM, predsjednik matice je spuštao temperaturu.
Da bi izbjegao primjedbu da se miješa u poslove susjedne zemlje, nastupio je kao faktor mira i stabilnosti u regionu. Najviše pozicionirani bošnjački političar – Džaferović – istog dana mu je zahvalio na „konstruktivnom doprinosu smirivanju strasti u BiH“, ali je Šefikov nacionalni saborac Željko par dana kasnije u sjedištu UN isti istup okvalifikovao kao miješanje u unutrašnje poslove BiH.
I dok se u muslimanskom Sarajevu prepiru oko ocjene Vučićevog govora, kao da su prečuli njegove osnovne poruke. Rekao je da je Srbija potpisnik Dejtona i garant njegovog sprovođenja, te da ima pravo i obavezu da reaguje. Pri tome nije eksplicirao da Slobodan Milošević u ime Srbije i Srpske nije potpisao i kasniju reviziju Dejtona (koju su izveli v.p. Petrič, Ešdaun & comp.), nego izvornu verziju sporazuma (po kojoj Srpska ima mnogo veće nadležnosti).
Njegova druga poruka bila je da su vlast i opozicija u Srpskoj, a podrazumijeva se i vlast u matici kao domaćin, jedinstveni u osudi Deklaracije SDA i jedino se razlikuju u načinu otpora neprijateljima Republike Srpske. Od kuknjave zbog civilnih žrtava (kao da ih ostali u građanskom ratu nisu imali), optuživanja Srba i Hrvata i njihovih agresorskih matica, zapomaganja za međunarodnom zaštitom, Bošnjaci su Deklaracijom SDA napravili zaokret od 180 stepeni i počeli otvoreno da prijete komšijama.
Od „dobrih Bošnjana“ pretvorili su se u „neke nove muslimane“ (Mustafa Cerić) ili „neke lude muslimane“ (Zlatko Lagumdžija), kako su nešto ranije obojica prijeteći aludirala na „infekciju“ islamskim terorizmom. Ali, eto, kao rezultat su požnjeli negodovanje međunarodne zajednice, osnažili veze RS i „HB“, zbili srpske redove.
Zašto je bošnjačka vlast baš sada izvela ovaj autogol?! Zbog izbornog zakona, nacionalnog tv kanala, Pelješačkog mosta, majorizacije u Federaciji i sl. izazvali su ozbiljan sukob sa hrvatskim saveznicima, te tako pobjednički odnos snaga dva naprema jedan preokrenuli u gubitnički jedan naprema dva. Visoki predstavnik se praktično odrekao bonskih ovlašćenja, Ustavni sud sa kontrolnim paketom stranaca izgubio je autoritet, a nije im prošao ni MAP na korak do željenog NATO-a.
Pri takvom spletu nerješivih nepovoljnih i unutrašnjih i spoljnih okolnosti, SDA i njen lider, kao što to obično biva, posegli su za velikim riječima i megalomanskim projektima. Amerikanci neće zaratiti sa Rusima za ostvarenje jedinstvene BiH jer u njoj, istina, ima muslimana, ali nema nafte, a geostrateški nemaju ni potrebe, jer su, sem Srbije, sve zemlje u okruženju praktično već članice Alijanse.
Rusija opet ima politički kapacitet da održi status kvo u BiH, a insistiraće na striktnoj primjeni izvornog Dejtonskog sporazuma, što znači i na izvornim nadležnostima entiteta i u BiH okviru. Ostalo će deklarativno prepustiti unutrašnjim akterima uz apele da se ravnopravno dogovore. A pošto je to jednako nemoguće koliko je i BiH nemoguća država, Bošnjaci, Srbi i Hrvati nastaviće da vode bezmalo 30-godišnji građanski rat na nacionalno-vjerskoj osnovi, što političkim, što možda i oružanim sredstvima.
Uz manje-više otvoreno i neumorno zapadno podrivanje režima u Banjaluci jer je blokirao mirno utapanje Srpske u jedinstvenu BiH. Pri tome uvijek računaju na unutrašnje kolaborante, a podrazumijevaju da ni Bošnjaci neće čekati skrštenih ruku.
U kongresnoj radikalizaciji programa SDA, Bakir baš nije pokazao političku kreativnost. Otvarajući vrata muslimanske nacionalističke stranke za Srbe i Hrvate koji se osjećaju Bosancima, reciklirao je Alijino tragikomično ratno ponašanje: dok je u Bosni komandovao Zelenim beretkama, Patriotskom ligom i mudžahedinima pod firmom Armija BiH, svijetu se predstavljao kao predsjednik svih Bosanaca i Hercegovaca.
Na koje nebošnjake Bakir računa da će iskoristiti otvaranje vrata SDA? Na Komšića? Na Mektića? Valjda vrata stranke koja se zalaže za građansko društvo ni do sada nisu bila zatvorena za takve kandidate, o čemu svjedoči jedinstven primjer Desnice Radivojevića, nekadašnjeg gradonačelnika Srebrenice, koji se i formalno bio učlanio u SDA.
Vučić je sa sastanka u Beogradu uputio i apel Bošnjacima da se od Deklaracije SDA, koja je izazvala dodatne tenzije u BiH, okrenu zajedničkom autoputu Beograd- Sarajevo. Amerikanci neće zaratiti sa Rusima za ostvarenje jedinstvene BiH jer u njoj, istina, ima muslimana, ali nema nafte, a geostrateški nemaju ni potrebe, jer su, sem Srbije, sve zemlje u okruženju praktično već članice Alijanse.
Rusija opet ima politički kapacitet da održi status kvo u BiH, a insistiraće na striktnoj primjeni izvornog Dejtonskog sporazuma, što znači i na izvornim nadležnostima entiteta i u BiH okviru. Ostalo će deklarativno prepustiti unutrašnjim akterima uz apele da se ravnopravno dogovore. A pošto je to jednako nemoguće koliko je i BiH nemoguća država, Bošnjaci, Srbi i Hrvati nastaviće da vode bezmalo 30-godišnji građanski rat na nacionalno-vjerskoj osnovi, što političkim, što možda i oružanim sredstvima.
Uz manje-više otvoreno i neumorno zapadno podrivanje režima u Banjaluci jer je blokirao mirno utapanje Srpske u jedinstvenu BiH. Pri tome uvijek računaju na unutrašnje kolaborante, a podrazumijevaju da ni Bošnjaci neće čekati skrštenih ruku.
U kongresnoj radikalizaciji programa SDA, Bakir baš nije pokazao političku kreativnost. Otvarajući vrata muslimanske nacionalističke stranke za Srbe i Hrvate koji se osjećaju Bosancima, reciklirao je Alijino tragikomično ratno ponašanje: dok je u Bosni komandovao Zelenim beretkama, Patriotskom ligom i mudžahedinima pod firmom Armija BiH, svijetu se predstavljao kao predsjednik svih Bosanaca i Hercegovaca.
Na koje nebošnjake Bakir računa da će iskoristiti otvaranje vrata SDA? Na Komšića? Na Mektića? Valjda vrata stranke koja se zalaže za građansko društvo ni do sada nisu bila zatvorena za takve kandidate, o čemu svjedoči jedinstven primjer Desnice Radivojevića, nekadašnjeg gradonačelnika Srebrenice, koji se i formalno bio učlanio u SDA.
Vučić je sa sastanka u Beogradu uputio i apel Bošnjacima da se od Deklaracije SDA, koja je izazvala dodatne tenzije u BiH, okrenu zajedničkom autoputu Beograd – Sarajevo. Za „međunarodnu zajednicu“ je to dobro zvučalo, ali nije omekšalo bošnjački animozitet prema Srbiji, koja još „nije dovoljno slaba da bi Bosna bila spokojna“ (Alija), jer je iz njene prijestonice „uvijek dolazilo sve zlo u Bosnu (Bakir).
Muslimansko Sarajevo već od same ideje o toj saobraćajnici u njoj vidi „Trojanskog konja“: „Autoput će poslužiti agresorima da tenkovi brže stignu u Bosnu“. Deklaracija SDA bi se mogla nazvati „sekularizacijom Islamske deklaracije“, ali pošto je kod Bošnjaka nejasna granica između svjetovnog i vjerskog, a kod oba Izetbegovića između stranke i džamije, moguć je i salto unazad – „islamizacija Deklaracije“.
Zna Bakir bar da sabere da, uprkos približavanju Bošnjaka većini od 51 odsto, na „bosanske“ Srbe i Hrvate valja dodati i one u maticama. Prema nekim autorima (P. Ćeranić), imao je, navodno, čak i mig od Obame da krene (biće dok je još Hilari bila na čelu Stejt departmenta), ali se Izetbegovići nisu dali nasankati po drugi put. Nije još vakat, što bi rekao Alija! Potrebno je da migranti novim hiljadama popune bošnjačke divizije, a i ISIL-ovci kao iskusni oficiri džihada tek pristižu.
Da bi ih zaustavio na entitetskim granicama Srpske, Dodik je postrojio žandarmeriju, kao zamjenu za rezervni sastav policije, što je u „dijelu međunarodne zajednice“ bilo dočekano na nož.
Ramiz Salkić iz SDA kaže da su žandarmi gori od rezervista. A ambasador SAD je izjavio da će ih držati na oku. Kao da je neko i sumnjao.
Izvor sveosrpskoj.com
