Unutrašnja politika, ako uopšte postoji, prevara je dokazano sve manje inteligentnih i obrazovanih birača. Spoljna politika je ono što preteže na vagi politika: unutrašnje i spoljne.
Zapravo, samo je spoljna politika – politika, a unutrašnja je u našem slučaju gola demagogija, zavođenje birača za Goleš planinu. Narod se u pokornosti drži na dva načina: strahom i obećanjima. Kada će biti bolje? Pa za dvije do tri godine. Na pravom smo putu. Lideri smo u regionu. Smanjujemo dug i bilježimo stalni ekonomski rast.
Jedna od prednosti interneta ogleda se u tome da čovjek iza ponoći može da pogleda naslove svih sutrašnjih dnevnih novina. Kada više od dva dnevna lista na naslovnici imaju isti naslov a ne samo temu, da li to znači da se te novine uređuju iz istog centra? Kada se onomad pored Putinove fotografije na naslovnoj strani našao mladež na vagini iznad koje se spekulisalo da pripada Jeleni Karleuši, postalo je očigledno da se vijest kao novinarska forma banalizovala, pa je ono nevažno i degutantno našlo načina da osvane na naslovnoj – u istoj ravni sa viješću. Time što se uređuju iz jednog centra, mnogi mediji obesmišljavaju unutrašnju politiku. Nema raznolikosti. Mrtvo more. Vučić, pa paket šunda, tajkun Đilas, pa paket trača, i prstohvat Boška Obradovića.
Ispitao sam sve ljude s kojima sam do ovog trenutka u postsezoni stupio u kontakt, što misle, kako vagaju, da li dijele optimizam ne dokazano sposobnih ljudi na vlasti? Nisam našao niti jednog koji kazuje da naša zemlja suštinski napreduje. Kad kažem suštinski, tada mislim i na paradoks po kome je svaki napredak u suštini nazadak. Npr. Srbija leži na enormnim zalihama litijuma neophodnog za proizvodnju baterija mobilnih telefona i laptopova, ali vaditi iz Srbije rudu bogatu litijumom, pojednostavljeno rečeno, znači zatrovati Srbiju. U zemlji do srži korumpiranoj, pare nikad ne bi ni došle do naroda koji bi ostao da živi u svemu zatrovanom. U uslovima obezdušenog kapitalizma skuplja je dara nego mjera. Rijeke se stavljaju u cijevi, umire priroda no sa svim potrebnim papirima. Na naše nam se oči zemlja legalno uništava. Unutrašnja politika podređena je spoljnoj.
Pitam svakog pomorca jedno te isto: Ako pođemo od toga da nam vizualizacija karte svijeta ne predstavlja problem, kuda da zamislimo globalne brodske rute? Veći je problem, kažu, da zamislimo stotine hiljada trgovačkih brodova (!) kako iz svih djelova svijeta hitaju ka Kini. I otud se, kao pčele iz poslovne very košnice, rasijavaju kojekuda.
Nekadašnji civilizacijski i nautički centar svijeta – Mediteran, gubi na trgovačkom značaju. Velike nacije koje ga uramljuju, bankrotirale su. Grčka, Italija, Španija i Portugalija – dužne su „kao Grčka“. Kičma njemačke privrede, Bundesbanka, pred kolapsom je. Otpušta na hiljade radnika širom svijeta. Svaki dinar uplaćen na eks-ju prostoru opterećen je provizijom koju uzima sveprisutna u svim drugim bankama – Bundesbanka. A Bundesbanka je kičma zemlje koja je kičma evropske privrede. Gledamo što se oko nas događa i sve teže uspijevamo da čitamo one sitne znake vremena jer ih ima više od kineskih ideograma.
U Jadransko se more već ulazi kao u poslovno slijepo crijevo. Sve što stigne, od sirovina ili roba, ništa je u odnosu na dalekoistočne količine i sume. Tamo se gigatone premeću iz broda u luku, iz luke na brod.
Ko ima oko, vidi. Evropa opasno retardira, ne samo što regresira. Amerika je u dugovima do guše.
Stabilnost virtuelnih para ne garantuje ekonomijom, nego vojnom mašinerijom. Junajted Snejks drže nos iznad vode jer za kopi-pejst dolar još uvijek uspijevaju da sa okupiranih teritorija beru realna bogatstva.
Stvar je otišla predaleko, vidi se sa srpske nulte istorijske nadmorske visine – da bi se mogla da okonča nekom idejom, platformom, deklaracijom, rječju – na miran i bezbolan način.
Autor Nikola Malović
Naslovna fotografija: Shutterstock
Izvor Pečat, 04. oktobar 2019.
