Boris Trbić: O preko potrebnom kontinuitetu

Kada ne postoji kontinuitet, osim kontinuiteta nasilja, svaka varnica koja počinje novi sukob je znak da se mora krenuti ispočetka

Među pobornicima radikalnih modela promene često se zaboravlja da u društvima permanentne revolucije najviše posla imaju psihijatri. Revolucija je na našim prostorima, po pravilu, poslednje utočište psihopata i bitangi. To ne znači da dobro uređena, mahom postkolonijalna, „uspešna društva“ kakvo je valjda i Srbija želela (ili želi) da postane – „dosadna društva“ – nemaju velikih izazova sa mentalnim zdravljem, kako na individualnom, tako i na kolektivnom planu, pre svega zbog represivnosti, licemerja, niskog nivoa samopouzdanja, ali i osećaja očaja i bezizlaza. Revolucija, praćena nasiljem nad političkim neistomišljenicima, ipak ostavlja trajnije i dalekosežnije posledice.

Pisac ovog teksta veruje u kontinuitet kao put ka boljitku. Nasilne i ishitrene promene uvek podrazumevaju prekid kontinuiteta, izuzev ako nije u pitanju kontinuitet nasilja ili repozicioniranje kakistokratske kaste, i dolazak na vlast nove garniture u dugoj vladavini najgorih. Heroji jednog vremena su zlikovci drugog. ’Pravednici’ i egzekutori u ime ’napretka’ su obično ljudi koji ostavljaju pustoš ne samo u društvu već i u sopstvenim porodicama. Supruga jednog revolucionara je u katatoničnom stanju, iznošena iz svog stana. Ne i jedina. Nalik na komad nameštaja. Mislite da je moguće živeti ili odrastati u porodicama u kojima se prećutno odobrava ili promoviše fizičko, mentalno, verbalno, ideološko nasilje?

Deca islednika, potkazivača, cenzora, batinaša, čuvara ideoloških vatri, popojahača, fundamentalista, zaštitnika nacionalne „čistoće“ i „autentičnosti“, i sličnih autoritaraca, obično u kući ne mogu da dobiju toplinu. Ona su pripremana za antagonistički odnos prema svetu u kome ćete biti ili pobornik ili protivnik, progresivac ili konzervativac, vernik ili nevernik, setler ili urođenik, naš ili njihov. Slušati kako, pod određenim okolnostima, baš sve može da bude dozvoljeno, nije dobro. Ljudi se zanesu. Ili postanu pragmatični, jadni primerci naše vrste, konformisti koji znaju da nekad valja ćutati, jer može da bude na korist, a nepravda se brzo zaboravi. Ljudi svesni da je najpametnije ne govoriti ono što vidiš ili ono što svi vide, i da je dobro znati koga ne smeš da kritikuješ.

U društvima koja su uvek imala hibridan i nejednak odnos kako prema dominantnim civilizacijama našeg prostora tako i prema vektorima sile i progresa, odrediti se prema takvim polarizacijama je izuzetno teško. Savremena teorija je tu, donekle od pomoći. Tejlor i Randerija govore o nejednakim procesima modernizacije, Ternborn o procesima kulturnog umrežavanja, Bambra o kolonijalnom centru i periferiji, a mnogi od savremenih teoretičara i o uvreženim predrasudama o univerzalizmu, nepovratnosti i linearnosti koji su do sada karakterisali naše razumevanje progresa i modernizacije.

Dobar primer za takve predrasude su priče o tome da su se Srbi, taj divlji i primitivni narod, bez osećaja za modernizaciju i tehnološki napredak, poput domorodaca protivili izgradnji željeznice. Čitao sam ih mnogo puta tokom poslednje decenije prošlog veka i po rasizmu su za sada neprevaziđeni oblici isključivog, orijentalističkog posmatranja sopstvene istorije, istrgnutog van konteksta.

Slične su i determinističke ideje po kojima jedno društvo „mora biti moderno“ (valjda se „zna“ šta je moderno) ili ga neće biti. Tačno je da se društvo mora unaprediti, ali to valja učiniti na sopstveni način, ritmom koji mu odgovara i bez krvi ili nasilja. Sve drugo, sve preskriptivne parole koje odapinju heroji iz svojih komesarskih šinjela, ostavlja traume koje traju generacijama.

Kada sa Zapadnjakom razgovarate o srpskoj istoriji možda je od svih tih velikih reči važnije da ga pitate gde je proradila prva sijalica u njegovoj zemlji. U nekoj velikoj fabrici, parlamentu, kući pronalazača, ili imućne trgovačke porodice? Znate li gde je proradila u Srbiji? U Čaurnici kragujevačke Topolivnice, da bi u vremenu rata mogla da proizvede municiju u sve tri smene. Geopolitika je važna, jednako kao i ekonomija i industrijalizacija zemlje. A kada ne postoji kontinuitet, osim kontinuiteta nasilja, svaka varnica koja počinje novi sukob je znak da se mora krenuti ispočetka.

Možete da nastavite razgovor pitajući gde su u razvijenim zemljama počinjale prehrambene industrije zasnovane na bazi novih tehnologija? Kod nas je pionira mlekarske industrije, čoveka posvećenog radu na uzdizanju domaće proizvodnje 1921. godine ubio terorista, u ime progresa. Ako se ime ubice slavilo decenijama, a ime pionira mlekarske industrije guralo u zaborav, šta to govori o jednom društvu? Usput, koliki je danas stočni fond i koliko se mleka danas proizvodi u zemlji, u poređenju sa tim godinama? To ne znači da je ubijeni bio svetac, mada sigurno nije bio demon kakvim ga je tokom pola veka istorije prikazivala titoistička nauka. Niti da je sluđeni ubica, poreklom iz osiromašene begovske kuće, iako zlikovac, znao šta radi. Vera u nasilne promene donela je samo mnogo više nasilja.

Ishitrene promene zahtevaju brze odluke. Neko je u stanju da se odrekne roditelja, da izda brata, zaboravi ujaka ili strica. Neko drugi zbog toga što ne želi da ih se odrekne završava i umire u egzilu i dela mu bivaju zabranjivana decenijama. Naravno da je svaki slučaj poseban, ali u rezervoaru tih ideja i danas možemo da pronađemo arhiv skrajnute, zabranjene baštine koja nam je jednom mogla biti od koristi.

„Snaga čovečanstva je u bratstvu potlačenih.“ Ovu rečenicu je mogao da izgovori poznati hrišćanski teolog (na to nas je ovih nedelja podsetio The New York Review of Books) koji je probudio maštu i snagu potlačenih u jednom teškom vremenu. Martin Luter King, borac za pravdu i jednakost i čovek koji se odupirao, do smrti, ratu, totalitarizmu, rasizmu i seksizmu svog vremena. Danas bi ga verovatno videli kao tradicionalistu, ali danas takve snage nema. Mogao ju je napisati i Franc Fanon, inspiracija postkolonijalne literature, koga decenijama citiraju ljudi žedni pravde, jednakosti i dostojanstva. Ali napisao ju je nekoliko decenija pre njih jedan naš sunarodnik, prognan iz zemlje, i zauvek utišan.

Snaga leži u dugotrajnom, temeljnom radu i posvećenosti, a ne u pozivima na nasilje, bez obzira na to kakva su iskušenja u pitanju. Jer mržnja uvek napravi pun krug.

 

Foto: AP/Darko Vojinovic

 

Autor Boris Tribić

 

Izvor Stanje stvari, 14. oktobar 2019.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u