EU, Balkan i „strah od vakuuma”

Beograd sada ima nepobitan dokaz da EU nema osećaja odgovornosti prema posledicama svoje politike, samo osećaj „griže savesti”

Posle samita u Briselu na kom je Francuska blokirala početak pregovora sa Severnom Makedonijom i Albanijom, Evropska unija se našla na potpuno nepoznatom terenu – jedna zemlja izgleda zaista izlazi, nema novih članova, nema velike svetske politike, nema male, nema unutrašnje kohezije, nema migracione strategije. Jedino što još Makronu i Merkelovoj polazi za rukom je odlaganje problema, komentarišu mediji nemačkog govornog područja.

Evropska unija ima pametnija posla nego da se bavi Balkanom. Kao frustracija, kao nervoza nad nagomilanim, naizgled nerešivim problemima regiona, takav stav je razumljiv. Sa jednom ispravkom – nije Balkan sam sebi nagomilao sve, čak ne ni najveći deo problema zbog kojih danas mnogima izgleda kao politički spaljena zemlja. Potencirano britanskim slučajem, EU aktivnosti se ovih dana često predstavljaju u šemama, dijagramima i kartografisanim procesima, na engleskom takozvanim mapama puta („road-maps“). Šeme pojednostavljuju, ali dobro hvataju suštinu.

Evo kako, šematski predstavljeno, izgleda prostor Balkana u poslednje tri decenije: Bivše jugoslovenske nacije nisu znale kako da reše međusobne probleme, pa su u pomoć pozvale EU, tada još pod drugim imenom (EEZ). EU nije znala kako da reši probleme, pa je pozvala Sjedinjene Američke Države. Zajedničkim snagama, EU i SAD su na Balkanu stvorili neodrživi arhitektonski konstrukt i sami sebi čestitali na dobro obavljenom poslu. Nobelova nagrada za mir (Marti Ahtisari, 2008.) bila je kruna na balkanskom haosu.

U međuvremenu su se podigle Rusija, Turska i Kina, shvatile da su EU i SAD samo dodatno zapetljale stvar i onda se i one što politički, što ekonomski ubacile u region. Tako je stvorena sintagma o „vakuumu“ na Balkanu. Tamo gde nema Zapada, tamo vlada vakuum manje vrednog političkog života – Balkanci i azijske sile koje su se neočekivano, bez dozvole, podigle na noge.

HORROR VACUI
Sad Azija „petlja“ na Balkanu: Kina koja nema nikakvog kulturnog afiniteta prema Evropi u celini; Turska koja je čitav devetnaesti vek, do početka dvadesetog, krvlju i ratovima izbacivana s Balkana; Rusija koja je stigla kasno i izgubila neshvatljivo u poluamaterski odigranoj igri u Crnoj Gori i Makedoniji. Zašto bi se Evropska unija sad uopšte ubacivala na Balkan, kad su u regionu narasli problemi bezizlaznog tipa?

Osim što autorka ovog teksta detektuje neverovatni kulturni rasizam u aktuelnim konotacijama termina „vakuum“, koji kao crvena nit kruži evropskim i američkim analizama stanja na Balkanu, postoji još jedna, čisto tehnička zamerka. Vakuum znači prazno. Budući da ga Zapad koristi u odnosu na svoje prisustvo, to bi značilo da je Balkan ispražnjen, ili da je u procesu pražnjenja od zapadnih ambicija i interesa, kao i snaga koje ih osiguravaju fizičkim prisustvom.

Činjenice potvrđuju suprotno. Amerikanci su vojno prisutni na Kosovu; u NATO su ušle Slovenija, Hrvatska, Crna Gora, Albanija, uskoro će i Severna Makedonija; Grčka odavno, Bugarska i Rumunija od 2009. Svake godine ispočetka NATO pokušava da Bosnu i Hercegovinu uključi u članstvo. U Bosni su do pre 15 godina bile NATO trupe, sad su operaciju preuzele vojne snage EU (EUFOR). Srbija i Bosna su članovi NATO programa Partnerstvo za mir.

Zastave NATO pakta i Crne Gore (Foto: NATO)

Kako stoje stvari u odnosu na EU? Članice Unije su Slovenija, Hrvatska, Bugarska, Rumunija i Grčka; Crna Gora i Srbija pregovaraju; Severna Makedonija i Albanija su htele da pregovaraju; Sarajevo i Priština bi hteli da pregovaraju, ali ne mogu da dokažu zatvoren proces državnosti. Kad se sve sabere, to je prilično vojno i političko prisustvo Zapada u regionu, pre gužva nego vakuum.

Zapad reaguje na situaciju koju iz vlastite perspektive doživljava kao prazni prostor. EU naravno nije samo Zapad, u njoj je na delu više interesa, ali kako dve glavne sile, Francuska i Nemačka jesu, prva uvek bila, druga polako postajala posle 1945, onda se i EU u operativnom smislu može nazvati Zapadom.

U odnosu na Balkan, Zapad počinje da pokazuje simptome fobije „horror vacui“, što je termin koji se danas prevashodno koristi u istoriji umetnosti. To su oni reljefi iz starijih epoha, nekad i modernističke slike iz prošlog veka, gde je svaki kvadratni santimetar pokriven figuracijom. Sve popunjeno, oslikano, ornamenti i dekoracije gde god pogled seže, zato što se društva koja stvaraju takvu umetnost boje praznog prostora.

Sve u strahu od vakuuma, Zapad je od devedesetih godina sistematski preko šireg Balkana prebacio mrežu svojih vojnih, političkih i, nedovoljno, ekonomskih interesa; temeljno popunio prostor, ali kako prema tom regionu i dalje ima uglavnom refleks kontrole, ali ne i osećaj odgovornosti, doživljava ga kao – prazan.

OBEĆANjE, LUDOM RADOVANjE
Severna Makedonija je poslednji slučaj gde je na delu ambivalentni odnos Zapada prema puno-praznom prostoru Balkana. Makedoncima je obećano da će sa njima biti otvoreni pristupni pregovori kad promene ime i prestanu da prisvajaju delove grčke antičke istorije. Prošlih meseci nije bilo političke tribine u Beču, nije bilo izjava nemačkih i austrijskih političara posvećenih regionu, a da se slučaj Grčke i Severne Makedonije nije apostrofirao kao konačni prodor u balkanskoj negativnoj politici, paradigma na koju svi u regionu treba da se ugledaju.

Kao što su se Skoplje i Atina dogovorili, „i vi ćete jednog dana“, poručivano je sa takvih mesta Beogradu i Prištini. Sarkazam koji se posle nedavnog samita u Briselu uselio u izjave tipa „budite kao Severni Makedonci pa će vam biti dobro“ nije čak ni kamufliran. Beograd sada ima u rukama nepobitan dokaz da Evropska Unija nema osećaja odgovornosti prema konsekvencama nastalim na osnovu njene politike na terenu, samo difuznu grižu savesti. Kod Prištine je motivacija nešto drugačija, iako je rezultat isti. Ona ionako odbija svaku instancu koja joj ne daje apsolutnu, bezrezervnu podršku, a kako to EU ne čini, Priština se još mesecima ranije prešaltovala sa EU na Vašington i London.

Minhenski SDZ: „Sigurno,ni jedna zemlja nema automatsko pravo da uđe u EU samo zato što se na karti nalazi zapadno od uralskog planinskog lanca. Naravno da zainteresovane zemlje moraju da ispune sve uslove, normalno da se EU plaši kad pomisli koliko ishitreno je nekima otvarala vrata. Ali sad zbog toga proglasiti paušalnu blokadu Albaniji i Severnoj Makedoniji, kako je to učinio francuski predsednik Makron? Pri tome se, pazite sad, i ne radi o ulasku ili neulasku, već o tome da treba početi pregovore koji će trajati godinama i biti otvorenog kraja. Pa EU je to čvrsto obećala Makedoncima, da bi ih navela da promene ime države! Početi pregovore sa Skopljem, znači tom izmučenom regionu otvoriti perspektive i dati sigurnu orijentaciju. Rusija, Kina, Saudijska Arabija: konkurencija ne spava na Balkanu, ubacuje se u prostor. Makronovi motivi su pre svega politički, njemu Marin Lepen maše pred nosem visokim brojem albanskih azilanata u Francuskoj. Ali desne populiste Makron neće oslabiti tako što ih imitira. Evropa ne postaje jača time što krši datu reč.“

Frankfurtski FAZ: „Za nešto više od obične civilizovane ljubaznosti, Angeli Merkel i Emanuelu Makronu nedostaje snage: nova EU-Komisija, regulacija izvoza oružja, EU proširenje, gde god se pogleda, njima od ruke polazi samo odlaganje.“

Radnici čiste prozore prostorija Evropske unije ukrašene motivima zastava EU i Severne Makedonije, Skoplje, 26. februar 2019. (FOTO: EPA/NAKE BATEV)

Švajcarski NZZ, u tekstu pod naslovom neplanirane vulgarnosti „Jedan hoće napolje, dva unutra“: „Skoplju i Tirani je EU obećala zeleno svetlo za početak pregovora. Severnoj Makedoniji ako popusti u prastaroj svađi sa Grčkom oko imena; Albaniji ako temeljno reformiše pravosudni sistem. Uprkos tome, već je na ministarskom nivou u Luksemburgu prošlog utorka došlo do svađe: I pored toga što je Evropska komisija potvrdila da dve zemlje ispunjavaju uslove za pregovore, Francuska je to kategorično odbila, Holandija i Danska su takođe bile protiv. Nemačka reakcija je „mi smo vrlo razočarani“. Ne možemo pogaziti ono što smo im već nekoliko puta obećali, žalio se nemački ministar za evropska pitanja Mihael Rot. Osim toga to je i nedopustivo, jer se druge sile kao Kina ili Rusija ubacuju u prazninu koju na Zapadnom Balkanu ostavlja EU zamor od proširenja.“

Dobar deo medija nema komentare na Makronov balkanski manevar, samo prenose informacije sa briselskog samita na kome su Skoplje i Tirana dobili konačan odgovor da nema ništa od pregovora. Konačan barem za narednih sedam meseci do EU samita u Zagrebu idućeg maja. Bečki Standard je kategorija za sebe. Taj list nema komentar, ali spominje jednu francusku argumentacionu liniju koju niko od medija nemačkog govornog područja nije preneo, ili shvatio na taj način.

Standard: „Osim crvenog svetla za Albaniju i Severnu Makedoniju, Francuska i Holandija bi htele oficijelnu mogućnost da se ponište već otpočeti procesi priključenja.“EU trenutno pregovara sa Srbijom, Crnom Gorom i, tu zaista bez ikakavih pomaka, sa Turskom.Vrlo interesantna rečenica, s obzirom da je nema ni u jednom izveštaju iz Brisela. U svakom slučaju ne tako direktno da su Pariz i Hag nešto aktivno tražili, više u smislu da se nečeg pasivno boje.

KATASTROFA ILI ALTERNATIVA?
U doslednoj interpretaciji, to bi značilo da su Francuska i Holandija tražile da se ponište pregovori sa Crnom Gorom i Srbijom. Sa Crnom Gorom su otvorena sva poglavlja, sa Srbijom se ide, sadistički sporo, prema polovini. To bi išlo mnogo dalje od onoga što već godinama traži Austrija, da se pregovori sa Turskom prekinu, kao što i jesu. Išlo bi se na to da se neko izbaci iz škole iako je položio uslovni prijemni.

Bečki Standard je, pogotovo kad za njega piše Adelajd Velfl, a uglavnom samo ona piše o Zapadnom Balkanu, nepodnošljivo prokosovski i proalbanski list. Nije da su drugi mediji prosrpski, ali uglavnom se trude da optički, nekad i stvarno, ostanu na neutralnim pozicijama prema Balkanu. Bečki Standard ne, on emotivno u potpunosti stoji uz Prištinu, spreman da racionalizuje svaku političku avanturu njenih vlasti.

Adelajd Velf: „Proširenje je već godinama na ledu. Reforme u Severnoj Makedoniji su probudile nadu. Zato je signal za čitav region katastrofalan, jer je sada proces proširenja za sve doveden u pitanje. Reforma EU nije sama po sebi u suprotnosti sa otvaranjem novih pregovora, oba procesa bi mogla da teku paralelno. Makron je to tako i rekao u Beogradu prošlog jula. Sada je očito opet promenio mišljenje.“

Osim Standarda, nijedna analiza u medijima, nijedna izjava političkih aktera ne dovodi u pitanje već postojeće pregovore. Istina, oni se vuku, ali niko najnoviju odluku o Skoplju i Tirani ne prenosi na Beograd i Podgoricu. Standard i Velfl su nešto kao glasnogovornici albanskih političkih opcija – indirektni, ali obavešteni. Kad se u tom listu pojavi nešto što drugde nije, znači da su to ideje i interpretacije onako kako su u opticaju u Prištini, ređe u Tirani.

Nema sumnje, odluka sa EU samita je težak udarac ne samo za Tiranu i Skoplje, već i za Prištinu. Sprovedena dosledno, moguće ponovljena u maju iduće godine, ona znači da će Albanci uskoro prestati da budu nesretni zbog takvog evropskog stava i iskoristiti ga kao šansu da pređu na alternativni plan – otvaranje albanskog pitanja u čitavom regionu.

Reprezentativac fudbalske reprezentacije Srbije Stefan Mitrović obara dron sa zastavom velike Albanije, Beograd, 14. oktobar 2014. (Foto: AFP – Getty Images/LOUISA GOULIAMAKI)

Drugo im ne preostaje. Na trenutke izgleda kao da EU namerno stvara tu vrstu „vakuma“ na Zapadnom Balkanu, čekajući da se okonča državotvorni proces na području između Srbije i Grčke. Ali pripisivati Evropskoj uniji toliko intencije i svesnog planiranja bilo bi preambicizno za stanje u kome ona objektivno jeste otkad Velika Britanija izlazi, a Francuska svoju domaću politiku vidi kao evropsku.

 

Naslovna fotografija: EPA/PATRICK SEEGER

 

Izvor RTS

Politika, Svet
Pratite nas na YouTube-u