Iako su socijalisti u Moldaviji već dugo vremena najjača pojedinačna politička snaga u zemlji, sve do danas su razne koalicije proevropskih i liberalnih stranaka uspijevale sastaviti koalicije koje Socijalističkoj partiji Moldavije, izrazito proruskih stavova, nisu dozvolile da sastavi vladu. Tako je bilo i nakon posljednjih izbora u februaru ove godine, na kojima je Socijalistička partija osvojila 35 mandata, prozapadna Demokratska stranka 30, liberalna platforma ACUM 26 zastupničkih mjesta, proruski pokret Šor partija 7 i nezavisni 3 mandata. Vrijedi podsjetiti da Komunistička partija, koja je u prošlom sazivu imala 21 zastupnika, od ukupno 101 mjesta, na ovim izborima nije prešla izborni prag i dobila je samo 3,75 odsto glasova, zbog čega nema zastupnika u parlamentu.
Prvi znak urušavanja popularnosti prozapadnih stranaka je bila pobjeda predsjednika Igora Dodona, kandidata socijalista, te preuzimanje dužnosti u uredu u decembru 2016. godine. Dodon je pokušavao spriječiti evroatlantske integracije i inicijative vladajuće prozapadne koalicije, ali s malo uspjeha, jer su mu ovlašćenja takva da je mogao donositi malo važnih odluka za budućnost zemlje. Nakon tri godine prozapadne frakcije ne uspijevaju sastaviti vladajuću koaliciju i socijalisti sastavljaju vladu s Majom Sandu iz prozapadne platforme ACUM.
Iako su „proruski socijalisti“ u februaru dobili većinu glasova i 35 mandata nije bilo dovoljno za sastavljanje vlade, ipak su bili pobjednici izbora. Sada su osvojili i glavni grad, što im daje dodatnu težinu. Čini se da je za samo godinu dana Moldavija promijenila svoje lice, krećući se sve više prema proruskim stavovima.
Ovo je tumačenje koje je moguće pružiti nakon rezultata lokalnih izbora održanih u nedjelju. Posebno je iznenadio trijumf socijalista u glavnom gradu Kišinjevu, koji je prema pisanju lista Balkan insajt bio „uporište najoštrijih političkih snaga zagovornika za dijalog s Evropskom unijom“. I ne samo to, pobjeda kandidata Jona Čebana po prvi putadonosi čovjeka s ljevice na čelo glavnog grada zemlje, iako u Moldaviji termin „ljevica“ treba tumačiti u potpuno drugačijem ključu od zapadnih „progresivnih ljevičara“. Moldavski socijalisti su proruski birači i ideološki bliski „mekoj verziji“ realnog sovjetskog socijalizma, koji odbija revizionizam i zapadne liberalne „vrijednosti“, što stranku u odnosu na neoliberalnu ljevicu zapadne Evrope pozicionira kao istinski ljevičarsku. Osvajanje Kišinjeva od strane socijalista je rezultat za kojeg se može reći da je istorijski u zemlji.
Ako gledamo unazad, znaci ove promjene bili su, ako ne evidentni, barem uočljivi. No, treba krenuti od jula 2018. godine, kada su u glavnom gradu Moldavije održani izbori, koje je tada Ustavni sud otkazao zbog nekih nepravilnosti koje je počinio pobjednik, Andrei Nastase iz prozapadne platforme ACUM aktualne premijerke Maje Sandu, koji je na izborima dobio 52 odsto glasova.
Niti godinu dana kasnije, u februaru 2019., moldavski narod je pozvan da glasa u parlamentu. Socijalistička partija, na čelu s čelnicom Zinaidom Grečeani, s prethodnih 20 odsto podrške u 2015. Dobija 31 odsto glasova i osigurava 35 mandata, kao što smo naveli. Javna je tajna da su komunisti glasali za socijaliste, žrtvujući svoje mandate, kako bi SPM možda osvojila većinu potrebnu za sastavljanje vlade. Iako se to nije dogodilo, to je bio poraz par ekselans za oligarha Vladimira Plahotniuča i njegove kolege iz Demokratske stranke.
Pobjeda socijalista, međutim, nije bila dovoljna da bi se sastavila vlada. To je prisililo dvije glavne političke snage, Socijalističku partiju i platformu ACUM, da pronađu sporazum o formiranju koalicije koja bi zemlju mogla voditi u sljedeće četiri godine. To je bio jedinstven eksperiment, koji je uspio i ujedinio proruske snage s dijelom proevropskih. Možda to i nije loše, jer zemlja ima podršku svih glavnih stranih sila koje gledaju na Moldaviju, od Rusije do Sjedinjenih Država i Evropske unije. Ali je u junu ovaj ishod pokušao osujetiti Ustavni sud, blizak oligarhu Plahotniuču, koji je u prvim danima juna intervenisao i pokušao gurnuti državu u parlamentarnu krizu.
Pristalice oligarha Plahotniuča su u junu počele postavljati šatore u centru Kišinjeva i tražiti da ACUM i Demokratska stranka sastave vladu, ali je Ustavni sud je 15. juna poništio odluke, presude i mišljenja koji su pokrenuli krizu. Takođe je objavljeno da je vođa Demokratske stranke, oligarh Vladimir Plahotniuč, dan ranije otišao iz zemlje privatnim avionom. Tvrdio je da je otišao “na nekoliko dana” kako bi posjetio svoju porodicu, ali je zapravo pobjegao iz Moldavije.
Predsjednik Ustavnog suda Mihai Poalelungi 20. Juna podnio je ostavku na dužnost. Kasnije, 26. juna, cijela je grupa ustavnih sudaca najavila i svoje ostavke. Ovaj potez pozdravili su sada nesporni predsjednik i premijer, Dodon i Sandu, koji su izjavljivali da će se masovnim ostavkama i izborom novih nezavisnih sudaca vratiti integritet Ustavnog suda. Nakon toga je vladu formirala Maja Sandu sa socijalistima, što je jedinstven eksperiment u Evropi.
Evropska unija je morala priznati vladu s majom Sandu na čelu, Rusija je pozdravila ovakav rasplet i nazvala oligarha Vladimira Plahotniuča „kriminalcem i uzurpatorom“, a SAD su preferirale ostati „suzdržane“. Ipak, u odnosu na prethodne vlade, ovo je značajan pomak ka Istoku u smislu uspostave pravedne ravnoteže snaga, a ne ekskluzivnog prava prozapadnog bloka da donosi odluke presudne za budućnost zemlje.
POBJEDA JONA ČEBANA U KIŠINjEVU
Izbori u Kišinjevu su bili od presudne simbolične važnosti za dvije političke snage koje čine vladajuću koaliciju. Za izborni blok ACUM je pobjeda mogla značiti veću težinu tijekom vladavine aktualnog saziva parlamenta, a za socijaliste potvrdu rezultata u veljači.
Posebno je važno što je glasanje 3. novembra dovelo do zahlađenja u odnosima dviju stranaka, zbog optužbi kandidata desnog centra, Andreja Nastasea, koji je Jona Čebana optužio da je u dogovoru s organizovanim kriminalom u glavnom gradu. Ovo su bile teške optužbe i nisu prošle nezapaženo kod predsjednika Igora Dodona, de fakto predstavnika saveznika vlade, za kojeg je kanal Moldova1 izjavio da se “zalaže za nastavak parlamentarne većine”, ali da istovremeno treba razjasniti neke detalje. To je bio diplomatski način da dobije na vremenu u iščekivanju ishoda glasanja u Kišinjevu. Ishod koji se pokazao kao povoljan. Kandidat proruskih socijalista, Jon Čeban, odnio je pobjedu s oko 52 odsto glasova, iako je izlaznost bila niža od prethodnih glasanja. Čeban je tako postao prvi gradonačelnik moldavske ljevice koji vodi glavni grad zemlje od osamostaljenja.
Proevropska platforma ACUM je izgubila svoje uporište u korist pokreta koji je bliži pozicijama Rusije i sklon je oklijevanju u dijalogu s Evropskom unijom. U međuvremenu, novi gradonačelnik je već izjavio kako podržava trenutnu vladinu koaliciju, ali poznato je da u politici službene izjave ne odražavaju uvijek stvarni stav bilo koje stranke. Sada se Dodon i Socijalistička stranka Moldavije, jednom kada su razbili prozapadni blok, pripremaju za sljedeće izbore, koji god oni bili, nadajući se da će konačno osvojiti apsolutnu većinu i zemlju udaljiti od saradnje s NATO paktom u prvom redu, a moguću saradnju s EU, od koje neće odustati, će voditi s sasvim druge pozicije.
Važnost Moldavije, zemlje strateški smještene između Ukrajine, Mađarske i Rumunije nije potrebno naglašavati, kao ni činjenicu da je u Pridnjestrovlju, samoproglašenoj republici otcijepljenoj od Moldavije, još uvijek smješten ruski mirovni korpus, koji to područje nije napustio od rata u Moldaviji 1992. godine. To je takođe problem koji je predsjednik Igor Dodon želio riješiti s Moskvom, a ne oštrim suprotstavljanjem Moldavcima koji žive na lijevoj obali Dnjestra. Sada u svakom slučaju može računati na povoljnije uslove za rješavanje ovog i brojnih drugih problema s kojima se zemlja suočava.
Autor Nebojša Babić
Izvor logicno.com, 05. novembar 2019.
