V. Prvulović: Sloboda izražavanja protiv dominacije gluposti

Da li je pravo na slobodu govora bez ikakvih ograničenja, čak i kada predstavlja izražavanje mržnje ili gluposti?

Jedno od temeljnih ljudskih prava demokratskog uređenja jeste sloboda govora, odnosno izražavanja mišljenja. O tome su pisali brojni evropski i ini politički filozofi. Američki ustavopisci su to zacrtali u Ustavu komonvelta Pensilvanije od 28. septembra 1776. godine: „Ljudi imaju prava na slobodu govora i pisanja i objavljivanja svojih osećanja, stoga slobodu štampe ne treba ograničavati”. U Ustavu Virdžinije iste 1776, piše: „Sloboda štampe je jedan od velikih bedema slobode koju može ograničiti jedino despotska vlast”. Kasnije, u Ustavu SAD iz 1791, Prvi amandman, koji se odnosi na slobodu govora i slobodu štampe određuje „Kongres ne može donositi nikakav zakon o ustanovljenju državne religije, kao ni zakon koji zabranjuje slobodno ispovedanje vere, a ni zakon koji ograničava slobodu govora ili štampe ili prava naroda na mirne zborove i na upućivanje peticija vladi za ispravljanje nepravdi”.

Da li je ovo pravo bez ikakvih ograničenja, čak i kada predstavlja izražavanje mržnje ili gluposti? Amerikanci tvrde da jeste, da se može ograničiti jedino ako direktno podstiče na nasilje. Velike su diskusije da li sloboda izražavanja mišljenja znači i dozvoljenu slobodu izražavanja i podsticanja mržnje. Da li je to ujedno i pravo na izražavanje gluposti kojom zatrpavate one što su u svoja mišljenja investirali dugodišnje učenje, obrazovanje, konsultovanje tomova knjiga, kritičnost prema sopstvenom mišljenju kojeg višestruko proveravaju, utemeljuju i ojačavaju poznavanjem istorije misli raznih autora, država i civilizacija? Da li sloboda izražavanja, kako tumače neki analitičari u modernoj Americi, znači čak i slobodu nošenja oružja. Drugi amandman Ustava SAD glasi: „Pošto je dobro organizovana zemaljska odbrana potrebna za bezbednost slobodne države, ne sme se kršiti pravo naroda da drži i nosi oružje”. Prema odluci Vrhovnog suda SAD, čiji je osnovni zadatak tumačenje Ustava (glasanjem 5 prema 4), od 29. juna 2010: „Drugi amandman Ustava SAD ne dozvoljava vlastima da značajno ograniče prava građana da drže i nose oružje”. Znači slobodu kupovine, nošenja i korišćenja oružja, od kojeg, u trenucima mračne svesti vlasnika oružja (kupuje se, skoro kao žvakaća guma), stradaju nedužni ljudi i još strašnije nevina deca?

Da li sloboda izražavanja treba da znači javno publikovanje proizvoljnih tvrdnji ili površnih saznanja o ključnim društvenim pitanjima? Da li se slobodom izražavanja može smatrati, kada se u našem ozbiljnom glasilu pročita tvrdnja, izrečena povodom osam vekova autokefalnosti SPC, kao što je ova: „Srpska pravoslavna crkva, odnosno njeni poglavari, unazad trideset godina, od početka ratova u bivšoj Jugoslaviji, bili su na strani zločina. Počev od patrijarha Pavla, za kojeg je to uveliko zabranjeno reći, pa do Irineja. Ali i mnogih drugih, koji se u crkvenoj hijerarhiji nalaze ispod njih”!? Može li ova tvrdnja da izazove mržnju, pa čak i nasilje? Može li se dopustiti da se, u formi slobodnog mišljenja, ovako utiče na pripadnike drugih veroispovesti, na ateiste, na nedovoljno obrazovane, a ostrašćene, koji su obično i najagresivniji. Da im to bude osnova za opredeljivanje i delovanje? Gde je u procesu slobodnog izražavanja takvih i sličnih mišljenja urednička ruka iskusnog novinara?

U današnje vreme, kada se žuri u površnom saznavanju porekla i prirode društvenih pojava, kada je osnova saznanja – internet komunikacija u kojoj mladi ljudi ne dižu glavu od prijemnika, na ulici, u prevozu, u kući, u krevetu, pravo temeljito znanje nije „u trendu”. Treba brzo doći do tankih i nepotpunih informacija o svemu i, na bazi tih nedovoljnih znanja, biti što agresivniji u korišćenju slobode izražavanja. U javnim glasilima, a posebno u tabloidima i društvenim mrežama, zagušeni smo pisanijama takvih aktivista, zapravo ignoranata, koji svojim komentarima osporavaju tvrdnje temeljitih autora članaka, kolumni, komentara ili knjiga. Pritom, oni ne koriste pravo, a nisu ni u stanju da, kao vid slobode izražavanja, napišu i objave tekst kojim osporavaju za njih sporne tvrdnje, već svojim „sokoćalima” šalju glupave komentare, na koje ozbiljan autor nema želje da reaguje.

Slažemo se, dakle, da je sloboda izražavanja sveto pravo demokratskih društava. Trebalo bi da se podrazumeva da to bude odgovorno i utemeljeno mišljenje nekoga ko ima znanja i sposobnosti da izrazi stav ili stavove u interesu društva, demokratije i slobode. Ako to nije slučaj, onda je ta sloboda često karikaturalan vid dominacije gluposti u modernom i užurbanom društvu.

 

Izvor Politika, 14. novembar 2019.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u