N. Babić: Zapad cilja Ahilovu petu Moskve i deli pravoslavni svet

Nakon Ukrajine, Zapad sada kreće u bitku u samo srce pravoslavnog hrišćanstva, na Balkan i Srpsku pravoslavnu crkvu

Ranije smo temi raskola unutar „pravoslavne civilizacije“, kako ju je definisao američki mislilac iz neokonzervativnog tabora Semjuel Hantington, posvetili dovoljno prostora, tako ćemo ovdje samo dodati nekoliko važnijih događaja koji potvrđuju da se potres unutar pravoslavnog svijeta ne dolazi iznutra, već spolja, baš kao sukob šiita i sunita u islamskom svijetu, sistematsko guranje u sukob naroda Latinske Amerike ili višedecenijski sukob indijske civilizacije i islama u Kašmiru, te drugim tačkama u kojima SAD pokušavaju oslabiti suparničke civilizacije s ciljem da u konačnu bitku uđu kao najmoćnija sila i zajedno sa saveznicima uspostave „hiljadugodišnju hegemoniju Zapada“. Kao što smo ranije objasnili, poznato djelo Hantingtona Sukob civilizacija nije teza koja predviđa sukob navedenih civilizacija, već jasno razrađeni akcijski plan djelovanja.

U tom kontekstu treba pratiti raskol u pravoslavnom svijetu. Religija igra vodeću ulogu u novom Hladnom ratu između Zapada i Rusije, službeno započetom nakon evromajdana 2014. i obojene revolucije koja je dovela do bijega tadašnjeg legitimno izabranog predsjednika Viktora Janukoviča i uspostave nove klase potpuno odane evropeizmu i amerikanizmu.

Moskva je požurila redukovati štetu ujedinjenjem s Krimom i podržavanjem proruskih pokreta koji su se pojavili u Donbasu, ali nije uspjela zaustaviti odlazak Ukrajine u zapadnu orbitu. O tome kada će i hoće li Ukrajina postati članica EU i NATO pakta se može raspravljati na hipotetitčkom nivou, ali i ovakva kakva jeste će u narednim godinama biti prijetnja Rusiji  zato što će svoju teritoriju dati NATO snagama za vojno okruženje Rusije.

Centralne vlasti Moskve su ruski svijet gradile hiljadu godina i taj je proces povezan s dubokim kulturnim uticajem koji se vrši kroz pravoslavlje i činjenicom da se ruska prijestonica smatra Trećim Rimom. To je ono što zapadni stratezi ne razumiju kada u nekim slučajevima tvrde da su zapadna ulaganja u neke zemlje veća nego ruska i kako je moguće da ti narodi i dalje gaje tolike simpatije prema Rusiji. U Ukrajini to nije slučaj, jer je zemlja ekonomski devastirana, ali je zato uspješno sproveden udar u same temelje zajedništva dva naroda, one religijske. Naime, uprkos činjenici da Ukrajinci  žive gore nego prije 2014. godine, uticaj Moskve pada zajedno s rođenjem Ukrajinske pravoslavne crkve, nezavisne od vlasti patrijarhata Moskve i sve Rusije. Nakon Ukrajine, Zapad sada kreće u bitku u samo srce pravoslavnog hrišćanstva, na Balkan.

Dok su svjetla pažnje međunarodne javnosti još uvijek bila usmerena na ceremoniju rođenja nezavisne ukrajinske crkve, u istom razdoblju, decembra prošle godine, druga je crkva počela tražiti pravo na autokefalnost od svoje istorijske matične patrijaršije, ona u Crnoj Gori. Srpska pravoslavna crkva druga je najstarija na svijetu, odmah nakon bugarske i još od svog osnivanja ima kanonsku jurisdikciju nad Zapadnim Balkanom, izuzev Albanije. U tom kontekstu, srpsko-ruski viševekovni savez je neshvatljiv bez uzimanja u obzir veza koje spajaju patrijaršiju Beograda i Moskve, koje su istorijski na sebe preuzele odgovornost čuvanja slavensko-pravoslavnog bratstva

Proteklih godina, ali u potpunosti  nezavisna od ratova ’90-ih, opasno se pojavljuje u regiji odbojnost prema Beogradu, a Srbija je sve više vojno okružena širenjem NATO pakta i pod evropskim i američkim pritiscima se „mora odmaknuti od ruske sfere uticaja“. Novi raskol, ovaj put balkanskog prefiksa, kao da je pred vratima. Prošlog decembra je crnogorski predsjednik Milo Đukanović izrazio zabrinutost zbog pokušaja  Srpske pravoslavne crkve da potkopa nezavisnost zemlje i zato što koči njen put ka evropeizaciji, tvrdeći da bi idealno rješenje bilo slijediti ukrajinski primjer i promovisati autokefalnost nacionalne crkve, koja je trenutno još uvijek pod vlašću Beograda.

Crnogorska crkva se prvi put pokušala emancipovati 1993. godine, iskorišćavajući jugoslovensku krizu, ali bez ikakvog odgovora iz Carigradske patrijaršije. Međutim, to je bilo vrijeme strategije kojom se nastojala ubrzati disolucija zemlje, a ona se temeljila na  podsticanju svih etnonacionalizama, dok je religija igrala značajniju ulogu samo za bosanske, albanske i kosovske muslimane. Ali od 1993. godine se međunarodna scena duboko promijenila. Nakon neuspjeha panslovenskih i komunističkih eksperimenata, pravoslavlje je Moskvi ostalo posljednje sredstvo kojim se pokušalo zaustaviti, a možda i prekinuti, pozapadnjačenje Balkana i Istočne Evrope.

U maju ove godine je vlada u Podgorici usvojila nacrt zakona kojem je cilj stvoriti registar koji će popisati  koji su vjerski objekti bili u vlasništvu Crne Gore do 1918., godine u kojoj je osnovano Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije su postali dio strane baštine. Taj će registar služiti vraćanju imovine onima koji služe crnogorskoj državi. Iako je predstavljen kao nepristrani projekt, jasno je da se njime gotovo isključivo utiče na Srpsku pravoslavnu crkvu u bivšoj jugoslovenskoj republici.

U tom kontekstu vrijedi podsjetiti da kanonske teritorije u pravoslavnom svijetu ne slijede strogo državne granice, tako je odluka carigradskog patrijarha Vartolomeja da prizna Ukrajinsku pravoslavnu crkvu u granicama današnje Ukrajine protivna kanonskom pravu i neobjašnjiva ako u obzir uzmemo crkvene dogme. Srpska vlada je takođee intervenisala u tom pitanju, potpuno svjesna pravog cilja zakona. Beograd je stoga od kolega u Podgorici tražio da ne nastavlja s tim poslom, dobivši zauzvrat poziv da se ne miješa u unutrašnje stvari Crne Gore.

Ambicije autokefalnosti su se pojavile i u Sjevernoj Makedoniji, u pozadini raskola između Moskve i Carigrada i ubrzanja pristupanja Skoplja Evropskoj uniji i NATO paktu. Makedonska pravoslavna crkva već uživa djelimičnu autonomiju, ali ne i nezavisnost, nešto po uzoru na Ukrajinsku pravoslavnu crkvu-Moskovske patrijaršije. No, sada ide putem Kijeva i prošle je godine uputila službeni apel Konstantinopolju da joj prizna pravo na autokefalnost. Srpska pravoslavna crkva je dobila upozoravajuće signale iz Makedonije i izjavila je da je spremna ponovo pregovarati o sporazumima o autonomiji iz 2002. godine, ali cilj Skoplja ostaje potpuna autokefalnost.

UKRAJINSKA MATRICA
Odnosi između moskovskog i patrijarha Konstantinopolja su i dalje su napeti, isključivo zbog  podržavanja kijevskog raskola. Do danas je autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve, između ostalih, priznala mala ali poznata po utemeljitelju Sv. Marku evanđelistu Patrijaršija Aleksandrije i sve Afrike i Grčka pravoslavna crkva, a diplomatski su je podržale ukrajinska vlada, Sjedinjene Države i više niko.

I za Kijev i za Vašington je autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve pitanje vjerske slobode i temeljnog prava ukrajinskog naroda na jedinstvenu nadležnost nad svojim vjerskim poslovima. Naravno, to je deklarativan stav i izgovor iza kojeg se kriju geopolitički i geostrateški ciljevi. U stvari, kao što otkrivaju i govori bivšeg predsjednika Petra Porošenka i američkog državnog sekretara Majka Pompea, to je još jedan front u sukobu „civilizovanog Zapada“ i „ruskog Istoka“.

Pravoslavna crkva se tradicionalno smatra instrumentom ruskog carstva u vršenju uticaja nad slovenskim narodima. Stoga se u kidanju veza između Moskve i Beograda poseglo za puno efikasnijim alatima od ulaganja ili sirenskog zova na Zapad. U tom scenariju svjedočimo promovisanju autokefalnosti u ostatku sve fragmentiranijeg „ruskog svijeta“. Dakle, nakon Ukrajine i Crne Gore, vrlo je vjerojatno da će plima raskola preplaviti Sjevernu Makedoniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i da će nezavisne crkve postati novi megafoni u borbi protiv Rusije na Balkanu.

Kakvu cijenu će platiti narodi regije,  na to je bolje ne pomišljati. Dušebrižnici naših vjerskih sloboda, ako bude potrebno, neće prezati od najekstremnijih scenarija samo da se ostvari željeni cilj. Ukrajinski scenario, koji je još na evromajdanu u Kijevu uključivao vjersku komponentu, 2014. je izazvao rat na istoku zemlje. Ostaje nam samo nadati se da će narodi Balkana biti dovoljno mudri da se po drugi put u nekoliko decenija ne iskoriste za promovisanje viših ciljeva, ranije ogrnutih u plašt slobode i demokratije, danas vjerskih sloboda i prava naroda na ekskluzivnu nadležnost nad svojim vjerskim poslovima.

 

Autor Nebojša Babić

 

Naslovna fotografija: Tanjug/Sava Radovanović

 

Izvor logicno.com, 25. novembar 2019.

Pratite nas na YouTube-u