Miro Vuksanović: Mnogo su nam dve Srbije

„Meni se čini da bi trebalo da budemo srećni ako imamo jednu celu Srbiju. Mnogo nam je dve Srbije. To nije zdravo ni za jednu generaciju“

Uz Mira Vuksanovića četiri su reči: književnik, urednik, upravnik, akademik. I sve su na „ik”, primećuje ovaj rizničar reči. Iza njega je pola veka stvaralaštva. I još više voli da piše olovkom u ruci, nego da koristi tastaturu, mada ume i s tom tehnologijom. Napisao je dvadeset dve knjige, a u njegovoj bibliografiji je više od 1.500 radova. Čak 44 godine je upravnik biblioteka, od Gradske u Somboru, preko Biblioteke Matice srpske, do Biblioteke SANU, gde je i sada. Za književni rad i brojne uredničke poslove u kulturi dobio je niz nagrada. Sada je dobitnik još jedne – „Mihajlo Pupin”, koja će mu biti uručena danas u Novom Sadu. Nagrada nosi to slavno ime naše i svetske nauke i najviše je priznanje Vojvodine pojedincu za ukupno stvaralaštvo koje daje trajan doprinos razvoju pokrajine.

– Ne verujem da ima prosvećenog čoveka, među nama i drugde, koji ne bi pominjanje svog imena, makar i simbolično, uz ime Mihajla Pupina doživeo kao uzvišenu čast. Pupin je dao više primera koji su jedinstveni. Uz prezime je dodao da je Idvorski i tako malo naše ravničarsko mesto upisao na mapu sveta. Pokazao je kako čovek može biti u isti mah i u zemlji svog naroda i u dalekom svetu. Zajedno je uzvisio naučni, izumiteljski, univerzitetski i rodoljubni posao. Ugledan i uticajan, blizak ljudima koji su vodili najmoćniju američku zemlju, presudno je uticao na ondašnje rešavanje srpskog pitanja, državnog i teritorijalnog. Osnovao je nekoliko zadužbina u mestu rođenja i u SANU. U sadašnjem dobu masovnih u svet odlazaka naših uspešnih ljudi trebalo bi svakome od njih pokloniti Pupinovu autobiografsku knjigu Od pašnjaka do naučenjaka.

Pupinova nagrada dodeljuje se povodom 25. novembra, istorijske odluke o prisajedinjenju Vojvodine Srbiji. Kako gledate na taj datum i Vojvodinu danas?
Odluka o prisajedinjenju Vojvodine Kraljevini Srbiji nije donesena naglim načinom. Od velikih seoba koje su u sedamnaestom i narednom veku vodili srpski patrijarsi Čarnojević i Šakabenta, uz mnoštvo odlazaka pre i posle toga, svaki Srbin je sa sobom odneo i nostalgiju za rodnim krajem i svaki je prema svojim sposobnostima doprinosio celini srpske kulture i ukupne istorije. Ono, dakle, što je sazrevalo vekovima, što je narastalo i bogatilo se, prirodno je dovelo do odluke da prostor današnje Vojvodine bude trajno u Srbiji. Taj dvostruki dobitak trebalo bi da redovno proslavljamo u celoj zemlji, jer svako podsećanje na važne datume i zaslužne ličnosti ujedinjuje tradiciju s našim vremenom, učvršćuje nacionalni, državni i civilizacijski kontinuitet, otklanja nepotrebna „takmičenja” ko je u čemu prvi i razne vrste nadgornjavanja što ih doista možemo prijaviti kao unikatne postupke. Potrebno je ponavljati istinu da stabilna celina najbolje čuva svoje delove. Svaka ozbiljna država ima skup ciljeva koji su i povoljni i obavezni za sve njene stanovnike. Čini mi se da u tome malo zaostajemo.

I ove godine, kao glavni urednik Izdavačkog centra Matice srpske, stojite iza jednog od velikih književnih poslova. Proletos je izašlo i deseto kolo antologijske edicije Deset vekova srpske književnosti. Kakvo svetlo edicija baca na našu kulturu, jezik, pisanu reč?
Milenijum srpske književnosti, a to znači: umetnosti reči, neophodnih misli i poruka, ne označava samo literarni rast u našem narodu. Takav pregled ima i kulturni i prosvetni i naučni i nacionalni značaj. U postolju je usmena književnost u svim svojim oblicima, najveći spomenik narodnom govoru i naš prvi prodor u svetsku literaturu, potom žitijska književnost, koju je započeo Sveti Sava u dvanaestom veku, a onda redom, po epohama i raznovrsnim žanrovima, do pisaca koji sada misle i pišu na antologijski način, zaokružuje se deset vekova srpske prosvećenosti kao dokaz da takav i toliki razvojni put ima malo naroda. Sto naslova dosad objavljenih u našoj antologiji, odabranim primerima, najboljim za svoje vreme, uspešno povezuju vekove i donose novi pogled na celinu naše duhovnosti. Zato i jeste reč o poduhvatu od nacionalnog značaja, prvi put s tolikim vremenskim i prostornim zahvatom.

Mnogo je naslova i autora u toj ediciji. Kako ste odlučivali? Kojim ključem ste otključavali to kolo po kolo?
Jedini ključ koji držimo u uredničkim rukama je – vrednosni. Taj ključ otvara dve brave. Iza jedne su imena pisaca i naslovi knjiga čija je vrednost nesporna, odnosno na više načina ranije potvrđena. Tu su pisci i knjige koje čine kanonski deo korpusa, utvrđenog i prihvaćenog. Iza druge brave su rezultati istraživačkih poslova, čiji je smisao u tome da nigde, ni u dalekom zapećku, ne ostane zaboravljeno ništa što je nekad bilo uticajno, važno i vredno. To ne znači da pronalazimo svuda antologijske primere, ali znači da pronalazimo najbolje primere u različitim dobima i na različitim oblicima srpskog jezika, iz predvukovskog i vukovskog doba istovremeno. Svako štivo prilagođavamo sadašnjem čitaocu, u skladu s pravopisnim i drugim normama pismenosti. A kola od deset knjiga u svakoj godini nismo sastavljali u hronološkom nizu. Pokušavali smo da svaki takav izbor ilustruje i nagovesti celinu. Na kraju svake knjige su načela koja smo primenjivali, a potom odabrani naslovi, u dve serije, u prvoj 121 i u drugoj seriji još četrdeset knjiga. Posao nastavljamo. Edicija je otvorena. Procenjujemo da će imati oko dvesta knjiga.

Jeste li se dvoumili oko nekog autora ili naslova, a da mu ipak niste našli mesto?
U svakom ocenjivanju ima i dvoumljenja. Međutim, jasno smo odredili imena i naslove, ali smo dosta većali kako ćemo ih rasporediti. Neki pisci imaju više knjiga (Andrić, Crnjanski i drugi), negde su dva ili tri pisca zajedno, a u antologijama je, po prirodi stvari, zastupljeno onoliko pisaca kako je sastavljač odredio. Lako smo se dogovorili da narodna i srednjovekovna književnost imaju po pet knjiga. Vrlo oprezno smo uzeli tri knjige pisaca starog Dubrovnika, poštujući pravilo da su Dubrovčani svoj jezik najpre zvali dubrovački, naški, srpski, slovinski, ilirski, pa tek potom – hrvatski. Kancelar jezika srpskog radio je u državnoj upravi Dubrovnika još od četrnaestog veka. Da ne razmatramo sada druga pitanja i položaj Srba katolika koji su nestali, odnosno postali – Hrvati. Imali smo dva principa: istorijska uloga jezika kao osnove književnog dela i mogućnost da Srbi i Hrvati ipak imaju nešto zajedničko, sa slobodnim pravom da svoj književni korpus formiraju po nazorima koji nisu nametnuti. Hrvati su nas složno napali – od Ministarstva kulture do Glasa koncila. Nismo se s njima oko toga sporili, jer za nas ništa nije sporno u postupku koji sam vrlo sažeto opisao.

Osamnaesti vek je doba prosvećenosti. Orfelin, dva Piščevića, Dositej, Venclović, Jovan Rajić i ostali su pripremili bogatu književnost devetnaestog veka. Podesno je da kažem da su u Antologiji (osim Dositeja) Sterija, Jovan Hadžić i ostali prečani koji su bili deo Karađorđevog obnavljanja srpske države, i to kao ljudi koji su „podigli ustanak” u kulturi, prosveti i srodnim delatnostima.

Najviše pisaca je iz dvadesetog veka. Tada je srpska književnost podjednako na vrhunski način ostvarena u svim žanrovima i u svim modernim načinima kazivanja. Nismo gledali ideološke i druge razlike, jer to nije dobro za estetska merila. Objavili smo knjige Dragiše Vasića i Milovana Đilasa, Pavića i Konstantinovića. Da pomenem samo njih kao dokaz da ne negujemo pristrasnost bilo koje vrste.

Andrić i Crnjanski svakako su našli svoja mesta u tom kapitalnom poduhvatu. Jednom prilikom ste rekli da se dvojbom „Andrić ili Crnjanski” uporno razdiremo, mada bez njih ne bismo bili ono što jesmo. U čemu je taj „nesporazum”?
Takva dvojba ima svoju istoriju. Počinje u davnom dobu, a buknula je u devetnaestom veku u podeli „za i protiv Vuka”, kako je Meša Selimović dao naslov knjizi gde se taj odnos odlično analizira, gde Vukov jezik pobeđuje. I danas se čuju Vukovi protivnici iako je njegov veliki posao davno završen i dao velike rezultate. Lako je Vuku prigovarati, ali nije bilo lako biti Vuk. Učinjenom poslu mane nema, kaže vukovska izreka.

Međutim, ponegde i ponekad, bez razloga ili s ličnim namerama, u nekadašnje sukobe vraćaju Andrića i Crnjanskog. Postavljaju pitanje da li je važnije epsko ili lirsko, severno ili južno. Ne vide da je dilema nepotrebna, suvišna i štetna. Prirodno je da neko više voli Crnjanskog, a da neko više ceni Andrića. Oni drže vrednosnu ravnotežu srpske književnosti. U našoj antologiji imaju po tri knjige, a Znakove pored puta smo uvrstili u posebne knjige, gde su, recimo, i svi književni primeri iz oba izdanja Vukovog Srpskog rječnika.

Imamo mi i druge neprestane dileme. Ćirilica ili latinica, zapad ili istok, prva ili druga Srbija. Poznaju ih već mnoge generacije. Koliko je srpsko društvo podeljeno društvo?
Postoje ljudi, pojedinačno i udruženi, koji misle da je njihov posao da brane ćirilicu od svih koji inače pišu ćirilicom. To su pobočni pokreti koji obično imaju još neki cilj. Ćirilica je osnova srpske kulture, a latinica je njen deo. To je odavno tako. Problem nastaje kada Srbi, zbog okretanja prema regionu koji se ne okreće prema Srbima ili od njih okreće glavu, većinu svojih izdanja štampaju latinicom. Tu su prikrivene druge vrste podela što ih pominjete. Meni se čini da bi trebalo da budemo srećni ako imamo jednu celu Srbiju. Mnogo nam je dve Srbije. To nije zdravo ni za jednu generaciju. Ali, drukčije mišljenje nije što i deljenje. Lako se vide velike razlike. Muka je s malim razlikama.

Založili ste se da Matica srpska obnovi Rečnik Njegoševa jezika. Kada kažete da nam treba svaka Njegoševa reč, ne mislite samo na leksikografiju, na rečnik?
Ponoviću još jednom. Njegoš je Srbima ono što su Dante, Šekspir i Gete svojim narodima. Bezmalo dva veka je tako. Ali, da su Dante, Šekspir i Gete bili Srbi, njih bi optužili da su stvorili pakao, duhove i đavola. Neophodno je da objavimo drugo, dopunjeno i redigovano izdanje Rečnika Njegoševa jezika, jer je došlo vreme da moramo češće izgovarati Njegoševu reč i dokazivati da je Njegoš pisao na srpskom jeziku – i to onima što hoće novi jezik da uvedu unazad, kao što nije niko.

Koja je misao Njegoša vama posebno značajna?
Ranije se govorilo da je svaka Njegoševa sveta, a sada ih je sve više koji šiču na sveca. Za njih ne važi Njegoševo pravilo: „Pregaocu Bog daje mahove”.

U našem javnom životu često se čuje reč izdajnik. Jesmo li postali prejaki i prenagli u izrazu?
Naše reči su se proskitale. Najviše ih je u magli. Od pola miliona reči koliko ih ima u srpskom jeziku svakodnevno koristimo poneku hiljadu, pa i njih često u skraćenicama i bez samoglasnika. U takvom nemaru s imenicama gubi se njihovo značenje i postaju čist višak. Zato i ne umemo da kažemo da li je izdajnik onaj što je izdao maternju reč ili onaj što je uzeo tuđu reč kao svoju. Reči su isto što i ljudi. Nije lako s njima.

Akademici, prema rečima predsednika SANU Vladimira Kostića, treba da čuvaju načela akademije i da je čuvaju od „ludizma”. Kako ste razumeli te poruke?
Predsednik Kostić je čovek promene i akcije. Uneo je veliku živost u SANU. To se vidi u svakodnevnim programima. Međutim, unošenje živosti među ljude čiji je prosek godina povisok može da donese i opasnost od naglog pokreta. Sreća je što je predsednik lekar koji zna kada su nagli pokreti opasni. Zato s njim nema opasnosti. Ona dolazi s one strane koja misli da SANU mora da reši svaki problem, u svakom trenutku, po svačijoj volji. A to ne može niko. Akademici dostojanstvo čuvaju u svojim naučnim i umetničkim radovima. Ko ih čita videće da su tamo i odgovori na važna društvena i nacionalna pitanja. Pritom mislim na sve što su srpski akademici objavili od polovine devetnaestog veka do danas. To je tihi okean znanja i umeća.

 

Autorka Snežana Kovačević

 

Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub

 

Izvor Politika, 25. novembar 2019.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u