F. Rodić: Novinarski Princip

Možda je Radomirovićev problem što je uvek tokom svoje karijere bio principijelan i trudio se da svoj posao radi ne sudeći ni po babu, ni po stričevima

Progon Radomirovića posle „Utiska nedelje“ jasan je pokazatelj da neki koji se vatreno zalažu za nezavisnost i profesionalizam u novinarstvu pod tim pojmovima smatraju samo ono što je u skladu s njihovom dogmatskom matricom, sve ostalo je „infekcija“

U požaru koji je izbio 11. marta 2002. godine u ženskoj školi u Meki život je izgubilo 15 devojčica, jer je policija za moral sprečila njihovu evakuaciju iz zgrade u plamenu zato što nisu bile adekvatno odevene. Ovakvu policiju za moral, koja se stara da se niko ne ogreši o vladajuću dogmu, tj. ideologiju, a da onaj ko se drzne bude kažnjen, ima više islamskih država poput Saudijske Arabije ili Sudana, a posebno na prostorima pod kontrolom Islamske države – sve politički entiteti koje karakterišu fanatizam, jednoumlje i potpuni nedostatak elementarnih ljudskih sloboda.

Apsurdno je da se tendencija ka ovakvom vrednosnom sistemu i načinu ponašanja primećuje i kod nas, upravo kod onih koji se tobož zalažu za sasvim suprotno. Postoji ovde veliki deo liberalne javnosti koji budno motri i pazi da se neko ne ogreši o njihove dogme, po njima bogougodni obrazac. Čim se ovakav prekršaj detektuje, započinje se kampanja poput one farisejske u kojoj se od Pilata tražilo da se optuženi jeretik razapne. Naš Kajafa, jevrejski prvosveštenik koji je osudio Isusa, mogao bi biti akademik Dušan Teodorović. Još se „Utisak nedelje“ nije ni završio, a on se već obratio pastvi osudivši predsednika UNS-a i urednika „Pištaljke“ Vladimira Radomirovića kao „vojnika Vučićevog režima“, dodavši da se radi o „naizgled pristojnom i korektnom“ čoveku. Ogrćući se plaštom nepogrešivosti kada se radi o pitanjima vere i morala, Teodorović je i do sada urbi et orbi obznanjivao ko je sve u prekršaju i dostojan vezivanja za stub srama. Tako je ranije osudio Nenada Jezdića zbog učešća u proslavi otvaranja auto-puta i skorije „Telekom“ koji mu je pružio „mali trenutak sreće“, davši mu priliku da ne produži ugovor jer „neće dalje da pomaže mafiji“ (Dejvid Petreus, KKR i SBB nisu mafija). Rulja koja bi izabrala i Varavu samo ako im tako kaže Kajafa, pohrlila je kamenicama na Radomirovića opisujući ga, između ostalog, kao „vlagu za gljivičnu infekciju“.

Od jednog umišljenog cirkuzanta poput akademika Dušana Teodorovića, na čija lupetanja smo se već i navikli, ovo se i moglo očekivati, ali ne i od ljudi koji bi trebalo da su ozbiljniji, poput advokata Vladimira Gajića i novinara Slobodana Georgieva. Oni su kampanji protiv Radomirovića prišli sofisticiranije, odnosno prepredenije od Teodorovića, optužujući ga da je lažni zaštitnik uzbunjivača i da je od javnosti prikrivao hapšenje Aleksandra Obradovića. Taj podmukli napad nije samo atak na Radomirovićev profesionalni integritet već i izvor egzistencije. Čovek koji pomaže uzbunjivačima da alarmiraju javnost oklevetan je kao cinkaroš vlasti. Reč je o novinaru koji je raskrinkao „aferu pašnjak“ Dragana Šutanovca ali i preskupu beogradsku jelku, dakle afere svih vlasti otkako „Pištaljka“ postoji.

Razlog za ovu operaciju je Radomirovićev nastup u „Utisku“, gde je s zamenicom glodura NIN-a debatovao o tome je li uredništvo tog nedeljnika pogrešilo što je na naslovnu stranu stavilo fotografiju sa snajperskom puškom uperenom u Aleksandra Vučića i je li naknadna odluka o povlačenju naslovnice pod pritiskom vlasnika akt cenzure. Iskreno da vam kažem, i pre ove emisije i nesuvislih odgovora Vesne Mališić, sumnjao sam u inteligenciju ekipe koju je „Ringijer Aksel Špringer“ doveo po privatizaciji i sprovođenju temeljne intelektualne čistke u ovom nekada uglednom nedeljniku. Čudi malo što su oni koji se zalažu za kritičko novinarstvo, profesionalizam i uporno postavljanje neugodnih pitanja sagovornicima, to isto ovako brutalno zamerili Radomiroviću. On je upravo to radio – terao je mak na konac da se na čistinu isteraju očite nedoslednosti u narativu uredništva NIN-a. Možda je pogrešio što dok je to radio nije Vesni Mališić unosio telefon u lice. Ko će ga znati?

Možda je Radomirovićev problem što je uvek tokom svoje karijere bio dosledno principijelan i trudio se da svoj posao radi ne sudeći ni po babu, ni po stričevima, pa je progonjen i ranije. Na primer, u vreme Borisa Tadića kada je za vakta ondašnjeg glodura Politike, danas direktora RTS-a, Dragana Bujoševića najuren iz te kuće posle postavljanja neugodnog pitanja Tadiću. I onda su ga vedete „slobodnog i nezavisnog“ novinarstva progonile. Onda je problem bilo „neprimereno obraćanje predsedniku Borisu Tadiću i uvrede institucije predsednika“, kako je to lepo formulisala profesionalna Tamara Skroza. Sada u pitanju nije institucija predsednika nego političke komesarke Mališić.

I onda, i sada sve što Radomirović radi jeste da sledi svoj princip, poput Principa, osuđujući podjednako napade na struku sa koje god strane da oni dolaze i ko god da je trenutna meta. I onda i sada ova druga ekipa to radi selektivno. Ako nije tako, gde su bili kada je, na primer, čišćen NIN, ili gde su sada? Sada su moralna milicija u iščekivanju da postanu moralna policija kada ponovo dobiju vlast.

 

Autor Filip Rodić

 

Naslovna fotografija:Snimak ekrana/Jutjub

 

Izvor Večernje novosti, 08. decembar 2019.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u