Izbori u Britaniji ili moć običnog čoveka

Rezultat izbora je ohrabrenje za običnog čoveka i upozorenje elitama da finansijska i medijska moć ne mogu da pobede volju naroda

Vanredni parlamentarni izbori u Velikoj Britaniji, održani 12. decembra, još su jednom pokazali odlučnost dovoljne većine građana da napuste Evropsku uniju (EU) i da njihova zemlja ponovo bude nezavisna. Istovremeno, što je šire gledano daleko važnije, rezultati izbora su i ohrabrenje i upozorenje. Ohrabrenje su za običnog čoveka da njegova moć i dalje postoji i da je, u stvari, na kraju ipak presudna, a upozorenje su političkoj eliti, ne samo Britanije, da je uprkos finansijskoj i medijskoj moći nemoćna u sukobu sa narodom. U tom svetlu vanredni izbori u Britaniji su zaista istorijski.

Britanska javnost je već nekoliko godina, a posebno od referenduma o izlasku iz EU 2016. godine, svakodnevno bombardovana raznim pričama kako će izlazak iz evropske integracije značiti katastrofu – tvrdilo se čak kako neće biti ni hrane i lekova – i vređana tvrdnjama da ljudi u stvari nisu ni znali za šta su glasali. Neumesno se govorilo kako su za Bregzit glasali neobrazovani, sirotinja i oni bez zuba, aludirajući na većinsko anti-evropsko raspoloženje u radničkim sredinama.

KIDNAPOVANjE DEMOKRATIJE
Pokazalo se da su ipak znali za šta su glasali. Referendum je bio pobuna običnog čoveka protiv sistema destrukcije koji simbolizuje EU. Stvorena je moćna medijsko-politička i sudsko-bankarska koalicija protiv Bregzita, čiji cilj je bio da poništi referendumsku odluku i Britaniju zadrži u EU. Iako je to protiv pravila direktne demokratije (dakle protiv referenduma), sav posao oko Bregzita je kidnapovan od naroda i prebačen u britanski parlament.
U parlamentu je, međutim, većina poslanika, nezavisno od volje onih koje predstavljaju, bila protiv izlaska iz EU, i tri godine su izgubljene u svakodnevnim igrama izbegavanja sprovođenja narodne volje. To je, nažalost, dovelo do potpunog rušenja demokratskog uređenja Velike Britanije i na neki način do „državnog udara”, kada je grupa anti-bregzit poslanika praktično preuzela vlast i razvlastila britansku vladu.

U Britaniji se u poslednjih godinu i po dana desilo bezvlašće, a tim političkim bespućem su harale razne interesne grupe i lobisti. Na kraju je ipak moralo doći da vanrednih izbora na kojima je većina građana pokazala da uprkos svemu nije promenila mišljenje, glasajući za Konzervativnu partiju koja je svoj program temeljila na ostvarenju Bregzita. A Bregzit znači povratak suvereniteta i konačno nezavisnosti Kraljevstva. To je prevagnulo pa su izbori bili i neka vrsta novog Bregzit referenduma, jer sve drugo nije bilo važno.

TRAGIČNA LIČNOST I ISTORIJSKA FIGURA
Pošto su Konzervativci osvojili komfornu većinu od 80 poslanika, ukupan broj je 364, očekuje se da će formalni izlazak Velike Britanije iz EU biti izvršen prema obećanju, 31. januara 2020. Tragična ličnost Bregzita i vanrednih izbora je lider laburista Džeremi Korbin. Laburisti su osvojili 203 poslanička mesta, 59 manje nego 2017. godine a te poslaničke mandate su izgubili u radničkim sredinama koje su tradicionalno glasale za laburiste.

Ključ neuspeha je u anti-bregzitskom raspoloženju laburista, čemu je podlegao i Džeremi Korbin. Ironija je da je Korbin izgubio zbog Bregzita jer on je među današnjom političkom elitom najstariji i najuporniji kritičar evropske integracije i protivnik EU. Tvrdi se da je i na referendumu glasao za Bregzit.

Nešto se u međuvremenu desilo i Korbin je popustio i izgubio. Nije razumeo većinsko raspoloženje javnosti i poverovao je lažnim istraživanjima javnog mnjenja i propagandi londonske elite. Laburisti su doživeli najveći izborni poraz u poslednje 84 godine.

Lider opozicione Laburističke partije Džeremi Korbin drži govor u predizbornoj kampanji, Harlou, 5. novembar 2019. (Foto: AP/Mat Danham)

Dugogodišnji šampion Bregzita i lider novoosnovane Bregzit partije Najdžel Faraž, prema rezultatima izbora, takođe je poražen; Bregzit partija nije osvojila nijedno poslaničko mesto. Ali, Faraž nije izgubio. Njegova politika izlaska iz EU je, u stvari, pobedila, jer to je onaj politički pogled koji su zastupali i pobednički konzervativci. Faraž je ličnost koja je najbitnije uticala na formiranje javnog mnjenja u odnosu prema EU i u tom svetlu on, uprkos izbornom porazu, zaslužuje mesto u ovoj istoriji u nastajanju.

Vredi spomenuti i Liberal-demokratsku partiju koja se najotvorenije i najagresivnije borila protiv Bregzita i obećavala da će poništiti rezultate referenduma. Osvojila je samo 11 poslanika, za jedan manje nego 2017. godine, a njen lider Džo Svinson nije izabrana za poslanika. Rezultat Liberal-demokratske partije je simbol stvarnog Bregzit raspoloženja Britanaca.

Naspram izbornih rezultata stoji uistinu istorijski proces, koji je otvoren Bregzitom. I ne samo u Britaniji, nego u celom zapadnom svetu. Ti rezultati su pre svega ohrabrenje za običnog čoveka širom Zapada koji već decenijama – kroz takozvani neoliberalni model društva – trpi teror političkih i poslovnih elita, koje su udaljene od njegove stvarnosti. Vremenom su te elite razvile instinkt gađenja prema bilo kakvoj volji naroda, posebno onoj izraženoj na referendumima. Ali referendum u Britaniji i rezultati vanrednih izbora su pokazali da običan čovek još uvek ima moć, i to je veliko ohrabrenje za sve „otpisane”, obične a stvarne građane širom EU i zapadnih zemalja.

POČETAK TEKTONSKIH PROMENA
Veruje se da će to ohrabrenje imati velikog značaja i u Americi za glasače predsednika Donalda Trampa. Britanski izbori su i upozorenje političkoj eliti Zapada koja je udaljena od stvarnih problema običnog čoveka i sve više veruje u laži koje je sama kreirala, istovremeno se bogateći pljačkom običnog čoveka i njegovih zemalja. Zanimljivo je da zapadna elita takođe veruje da običan čovek nema više nikakvu moć i da on čak i ne postoji, pa zato nije ni važan. Britanci su pokazali da taj običan čovek ne samo da postoji, nego ima i moć. U tom svetlu, Bregzit i rezultati vanrednih izbora su početak skoro tektonskih promena na političkom Zapadu, simbol istorije u nastajanju.

Naravno, Bregzit u Britaniji i istorija u nastajanju na celom Zapadu su procesi koji će potrajati. Suviše su to velike promene da bi se brzo završile. Ali, proces je počeo i više se ne može zaustaviti. U Britaniji će pre svega Škotska, koja je većinski glasala za ostanak u EU, nastaviti sa insistiranjem na novom referendumu o nezavisnosti, dovodeći u pitanje opstanak Velike Britanije. To će biti problem ali otcepljenje Škotske nije realna opcija jer, prema najnovijim istraživanjima, 55 odsto Škotlanđana ne podržava separatizam.

U drugim delovima Kraljevstva očekivani su otpori onog dela poslovne i političke elite koja je decenijama živela od Brisela i EU fondova, koja će u savezu sa briselskom birokratijom pokušati da sačuva privilegije i uspori istoriju. Briselska birokratija neće odustati od uslovljavanja i manipulacija, jer predstoje dugogodišnji pregovori o svim ugovorima i obavezama, i to ne zbog same Britanije, nego zbog drugih članica EU koje bi mogle krenuti britanskim putem, da ih uplaše.

Boris Džonson, Angela Merkel, Emanuel Makron, Đuzepe Konte i Donald Tusk na prvom danu sastanka grupe G7 u francuskom Bijaricu, 24. avgust 2019.

U svim tim očekivanim teškoćama olakšavajuća okolnost za slobodniji manevar premijera Borisa Džonsona je činjenica da iza njega stoji narod. Protiv njega je veliki deo političke scene, čak i u njegovoj Konzervativnoj partiji, a sa njim je većinski deo javnosti. To je bila osnova pobede konzervativaca – u prevodu, izbore je praktično dobio Džonson – koja je ne samo Džonsonova prednost, nego i obaveza prema podršci javnosti kakvu je u novije vreme imao retko koji britanski premijer. Džonson zavisi od naroda, a ne od političke elite, i malo je verovatno da će donositi odluke koje javnost ne podržava.

 

Siniša Ljepojević je novinar i publicista sa prebivalištem u Londonu i dugogodišnji saradnik Novog Standarda. Autor je nekoliko knjiga, među kojima je i „EU protiv Evrope, uspon i pad evropskog projekta“.

 

Izvor Novi Standard

Svet
Pratite nas na YouTube-u