Rusofobija kao drugo lice srbofobije

Da li je slučajnost što ljudi koji u Srbiji raspiruju rusofobiju po pravilu hvale vlast u Podgorici? I otkud im prostor u medijima?

U Srbiji su građani, po pravilu, kao retko gde u svetu, prijateljski nastrojeni prema Rusiji i ruskom narodu. Ali i pored toga prisutna je, i to ne tek u marginalnom vidu, medijska rusofobija. O čemu se tu radi? Navodna špijunska afera u koju su, tvrdi se, umešane ruske službe, u protekle dve nedelje bila je prilika za ispoljavanje najgore rusofobije. Iako stvar nije razjašnjena, tj. ni u naznakama se ne zna se da li se radi o nekoj poslovnoj ili drugačijoj privatnoj transakciji – odmah su poletele strele prema Rusima. Dežurni mrzitelji Rusije pohitali su da je blate na sve moguće i – sa stanovišta zdravog razuma naizgled nemoguće – načine.

Ona je, kao, kriva što se mi nalazimo u lošem ekonomskom i svakom drugom položaju, a nisu to zapadni faktori koji su na nas izvršili vojnu agresiju i razornim sankcijama izveli gotovo ekonomski genocid. Srbija nije postala članica Evropske unije ne zbog toga što nas tamošnji vodeći centri moći neće, već zbog nekakvog subverzivnog delovanja Moskve. Ona je odgovorna i za naš demokratski deficit. I tu nije kraj glupostima kojima su nas bombardovali i bombarduju. Nema potrebe da ih dalje nabrajam. Jasno je kakve su i kolike su.

GEOPOLITIČKE SIMPATIJE
Ogromna većina građana Srbije toga je svesna i krajnje je prijateljski orijentisana prema velikoj slovensko-pravoslavnoj državi. Srbi znaju da bi bez podrške Rusije Kosovo odavno bilo u OUN a naša kampanja u prilog povlačenja postojećih priznanja te lažne države bespredmetna. Razumeju ogromnu ulogu Moskve u borbi Republike Srpske da očuva svoju državnost u dejtonskom formatu. Jasno im je da bismo bez Kremlja već uveliko na narodnim leđima nosili breme i formalne genocidne osude od strane OUN zbog laži o dešavanjima u Srebrenici.

Sve to u kontrastu sa aktuelnim (a ne samo po nas nepovoljnim istorijskim) delovanjem vodećih država EU i SAD, koje su ključni promoteri albanskog separatizma i zagovornici centralizacije BiH, doprinosi velikoj popularnosti Rusije i njenog predsednika Putina kod našeg naroda. Kada se na to nadoveže i svo nasleđe koje nas spaja, nije ni čudo što ispitivanja javnog mnenja pokazuju da Ruse doživljavamo kao najbliži narod a Rusiju kao ključnog saveznika i prijatelja.

Najnovija izjašnjavanja građana Srbije o našoj vojno-političkoj orijentaciji, pokazuju da neutralnost za njih više nije na pravom mestu. Ona je opredeljenje većine ako se stavlja nasuprot članstvu u NATO. Tada je uistinu ogromna većina Srba za naše vojno-političko nesvrstavanje. No, ako se razmatra širi dijapazon mogućnosti, onda neutralnost više nije na anketnom pijedestalu.

Srpski i ruski vojnik se rukuju tokom zajedničke vojne vežbe srpskih i ruskih snaga u Rusiji, 07. septembar 2019. (Foto: Ministarstvo odbrane)
Srpski i ruski vojnik se rukuju tokom zajedničke vojne vežbe u Zapadnom vojnom okrugu Ruske Federacije, 07. septembar 2019. (Foto: Ministarstvo odbrane)

Danas više građana Srbije smatra da je za našu zemlju pogodnije vojno-političko približavanje Rusiji i Kini nego istinska neutralnost. Naravno, ne radi se tu o zagovaranju ulaska u, primera radi, ruski pakt ODKB jer to niko ili skoro niko na društveno-političkoj sceni ni ne zagovara, ali mnogo govori o geopolitičkim simpatijama našeg naroda (koja lako mogu geopolitički da se artikuliše ako to bude bilo potrebe i bude političke hrabrosti).

O drugoj vrsti izbora svedoče ništa manje relevantne analize tzv. etničke distance. Istraživanja te vrste govore da su od svih stranaca za Srbe Rusi najpoželjniji kao bračni partneri, komšije, saradnici na poslu. Štaviše iskazuje se želja da što više Rusa živi u Srbiji pa i odobravanje ako bi oni bili više prisutni u javnoj sferi. Sve u svemu Rusi su među Srbima veoma popularni, a takvom tradicionalno utemeljenom stavu dodatno doprinosi kako generalno globalno jačanje uloge Ruske Federacije, tako i njen odnos prema našoj državi.

SISTEMSKO RASPIRIVANjE RUSOFOBIJE
Uprkos tome mi neretko vidimo rusofobne ispade u sredstvima masovnog (dez)informisanja. Iza njih stoje razni NATO i drugi zapadni lobiji i medijski propagandisti. Ali ipak nije samo to u pitanju. Iako malo, ima kod nas i dubinske rusofobije. Međutim, u oba slučaja ona je povezana sa autošovinizmom, pa i srbofobijom. Rusofobija je samo njeno naličje.

NATO promoteri koji sada napadaju Rusiju jer nas, kako tvrde, „udaljava od Zapada i gura u izolaciju“, po pravilu su i apologete režima Mila Đukanovića. Isti ljudi hvale opskurnu vlast u Podgorici, angažuju se na njenoj strani u domenu crnogorskih unutrašnjih političkih sporova, brane oficijelnu Crnu Goru pred javnošću Srbije. I šta su onda ti ljudi? Da li su možda srpske patriote?

Režim u Crnoj Gori je otvoreno antisrpski. Svoju politiku gradi na sprovođenju identitetskog genocida nad srpskim narodom u toj zemlji i na zatiranju njenog srpskog istorijskog nasleđa. Crna Gora nesporno ima srpske korene a njena aktuelna vlast želi da ih saseče i zaokruži svoj nacionalni projekat utemeljen, po hrvatskom modelu, na kontraidentitetu. Samo onome ko je u Srbiji politički slep ili prema svom narodu maliciozan nije jasno da je tako.

Bez obzira na to, Podgorica dobija podršku dela naših javnih delatnika koji kažu da su Srbi i da im je stalo do naših nacionalnih interesa. A to bi skoro bilo isto kao da je neko tokom Drugog svetskog rata u Beogradu imao razumevanje za Antu Pavelića a uporedo se upinjao da ubedi druge da mu je stalo do srpstva. Đukanović sa svojom klikom srpskom narodu čini, samo drugim metodama, isto što su nekada radile ustaše. Cilj je da Srbi nestanu sa određene teritorije.

Predsednik Crne Gore Milo Đukanović na NATO samitu u Briselu, jul 2018. (Foto: Francois Mori/AP)
Predsednik Crne Gore Milo Đukanović na NATO samitu u Briselu, jul 2018. (Foto: Francois Mori/AP)

Tu nameru zvanična Podgorica danas deli sa relevantnim krugovima u Sarajevu, Zagrebu i Prištini. A svi oni ili makar neki od njih, uživaju podršku istih propagandista koji u Srbiji danas blate Rusiju. Proverite i sami. Potražite u medijima ko najviše pljuje Rusiju i onda analizirajte šta (i na kojim medijima) te osobe pričaju i pišu o Đukanoviću i njegovom režimu ili nekom drugom središtu antisrpske moći u regionu.

Očito se radi o ljudima koji su srbofobi koliko i rusofobi. Ako ne iz drugih pobuda, onda bar profesionalnih. Na stranu što se radi o sramnom poslu gaženja po nacionalnim interesima svog naroda i njegove države. To sada nije tema. Ostavimo moralna pitanja na stranu i vratimo se krajnje pragmatično onome što jeste u fokusu naše pažnje. Sa prethodno rečenim nismo iscrpli sve što imamo da kažemo o rusofobiji koja je zapravo drugo lice srbofobije.

Njih – mislim na rusofobiju i srbofobiju – ima i kod malog dela, uslovno rečeno, običnih građana. Znači ne samo među onima koji su angažovani od strane naših regionalnih i širih neprijatelja, već i kod nevelikog dela njihove iznuđene publike koji im iskreno aplaudira (a ne samo zbunjeno pa i zgroženo sluša i gleda). Stvar je u tome što smo se mi Srbi od uspostavljanja titoističkog režima suočavali sa antinacionalnim ispiranjem mozgova na koje se posle 1948. nadovezalo i – već kako-kada, veće ili kasnije manje, ali uvek prisutno – sistemsko raspirivanje rusofobije.

Sve to je posle sloma Jugoslavije koristio NATO propagandni aparat kao i slični mehanizmi naših neprijatelja u okruženju za vođenje specijalnog rata protiv Srba. Tako je stvorena i održana tzv. anti-Srbija kojom smo se već mnogo puta bavili a koja je – makar posle marginalizacije Kozirjeva i njemu slične njene ruske sabraće, koji su neko vreme kreirali državnu politiku Jeljcinove Rusije – ponovo počela da forsirano ispoljava i rusofobiju.

NACIONALNA ŠTETA
Videli smo ukratko kako stvari stoje sa rusofobijom u Srba. Ona je, da ponovim, samo drugo lice srbofobije koja se kod nas (a ne samo u inostranstvu, što je i ranije bio slučaj) sistematski generiše već jedan vek (prvo van jugoslovenskih državnih institucija, a od 1944. u okviru njih). Zao duh je pušten iz boce i u nju se više neće vratiti. Žalosno je što je tako, ali je tako. Sa tim moramo i možemo da živimo. Ali problem je kada se obnovljena srpska država i oni koji su na vlasti prema tome ne postavljaju adekvatno.

Dok plamen srbofobije i rusofobije tinja negde sa strane, koliko god da nam je to neprijatno, nekako ćemo se izboriti sa problemima. Ali šta da radimo kada se on unosi u medijske i druge kuće koje su povezane sa državnim vrhom? Kada one gotovo simbolišu sadašnji oficijelni Beograd. A nije teško ustanoviti da neki od onih koji najgore i najviše pljuju Rusiju dobijaju prostor, na primer, na nekim TV stanicama bliskim našim vladajućim strukturama koje tvrde da su prijateljski nastrojene prema Moskvi. Zašto?

Srpske i ruske zastave na vojnoj vežbi u Zapadnom vojnom okruga Ruske Federacije, 07. septembar 2019. (Foto: Ministarstvo odbrane)
Zastave na srpsko-ruskoj vojnoj vežbi u Zapadnom vojnom okrugu Ruske Federacije, 07. septembar 2019. (Foto: Ministarstvo odbrane)

Bilo bi nekorektno za to direktno optužiti zvanični Beograd, ali svakako ima smisla progovoriti o njegovom, sa nacionalnog stanovišta neshvatljivom, koketiranju sa raznim propagandistima bliskim režimu Mila Đukanovića, i drugim antisrpskim krugovima. Poslovni, medijski i bilo koji drugi sa tim skopčani interesi vladajućih ne mogu da budu vredni nacionalne štete koja iz tih veza, i odrešenih ruku koje dobijaju pomenuti antiruski (i antisrpski) igrači – proizlazi. Nema te lično-partijske računice koja može da bude opravdanje za nacionalnu i državnu štetu koja se makar i posredno čini!

 

Naslovna fotografija: Tanjug/Kancelarija za KiM

 

Izvor Pečat/Vidovdan

Politika
Pratite nas na YouTube-u