N. Babić: Koliko je iskren „proruski“ Makron?

Makrona zanima budućnost Francuske kao prve sile Evrope, a promjena kursa u proruskom ključu je uokvirena u ovaj kontekst traženja veličine i prestiža

Nakon godina zastoja i hladnih odnosa, uprkos protivljenju drugih zemalja i podzemnom ratu sa Sjedinjenim Državama, francuski predsjednik odjednom predvodi „proruski front“ Evrope.

Neprekidni narodni protesti u Francuskoj i kolaps domaćeg konsenzusa ne sprečavaju Emanuela Makrona, čvrstog zagovornika evropskog liberalizma i samoproglašenog pragmatičnog nasljednika Šarla de Gola, da svoju spoljnu agendu okrene prema Rusiji. Francuski predsjednik nikada nije skrivao vlastiti negativni stav o Kremlju, a nedavno ga je ponovio u intervjuu za Ekonomist koji je izazvao mnogo rasprava. Ono što  vrijedi napomenuti je da je taj intervju potpuno različit od dugog govora kojeg je Makron održao 27. avgusta 2019. na tradicionalnoj konferenciji ambasadora koja se svake godine organizuje u Jelisejskoj palati, na kojem je govorio o nužnosti saradnje s Ruskom Federacijom.

“Ruska sudbina je ili implozija ili uključivanje u kinesku orbitu, stoga je jedina stvarna i valjana alternativa za Moskvu saradnja s Evropskom unijom“, rekao je Makron za Ekonomist, a govor u Jelisejskoj palati možete pročitati u skraćenom obliku u članku o povezivanju Francuske i Kine željeznicom preko Rusije ili u cijelosti u transkriptu objavljenom u oktobru u kojem francuski predsjednik govori o “ kraju zapadne hegemonije u svijetu”.

Možda se nekima čini da ovo gvozdeno uvjerenje u nužnost saradnje EU i Rusije prejudicira približavanje između Ukrajine i Rusije, zbog čega je Makron pozvao u Pariz novog ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskog i ruskog vođu Vladimira Putina, ali to nije tako.

To je bila samo posljednja u nizu poruka koje je Jelisejska palata uputila Kremlju, poput privremenog zaustavljanja Sjeverne Makedonije i Albanije na putu u EU, izjave o potrebi preispitivanja ciljeva i prirode NATO pakta zato što Rusija i Kina nisu neprijatelji Zapada, prvih koraka prema uklanjanju režima sankcija, nedavne najave o bilateralnoj saradnji na Arktiku, te sve češćeg spominjanja najvećeg „de golista“ Evrope kako govori o prostoru “od Lisabona do Vladivostoka”.

Pariski samit nije dao neke rezultate, ali uvijek može predstavljati dobro polazište za okončanje ukrajinske krize. Strane su postigle sporazum koji predviđa produženje i potpuno sprovođenje primirja, dalju razmjenu zarobljenika, demilitarizaciju ratnih područja, novi sastanak za četiri mjeseca radi procjene razvoja odmrzavanja odnosa i veću saradnju u vezi s političkog statusa Donbasa, iako je posljednje ključno pitanje od kojeg zavisi uspjeh ili neuspjeh bilo kojeg dijaloga.

Rusija bi, zapravo, željela da ustavna revizija osigura poseban status za samoproglašene republike, kako predviđa Sporazum iz Minska, a Ukrajina ne želi praviti teritorijalne ustupke i smatra da je svaka autonomija koncesija i u tom smislu poraz. Dok su Putin i Zelenski dali naslutiti da uprkos važnosti susreta nije vrijeme za pretjerani entuzijazam, Makron ima različito mišljenje, jer je on u stvari jedini pravi dobitnik samita. Makrona ne zanima unutrašnji konsenzus, premda se čini da teži ponovnom izboru za predsjednika. Njega više zanima budućnost Francuske kao prve sile Starog kontinenta, a promjena kursa u proruskom ključu je uokvirena u ovaj kontekst traženja veličine i prestiža.

Emblematično je da je pred samit izbio skandal zbog najave Svjetske antidoping agencije o isključenju Rusije iz budućih svjetskih sportskih takmičenja u sljedeće četiri godine, uključujući Olimpijske igre i Svjetski fudbalski kup. Emblematično, ali ne i slučajno, bilo je to upozorenje iz Vašingtona upućeno Parizu. U stvari, poruka je da zeleno svjetlo za ponovno uspostavljanje odnosa s Kremljom treba stići iz Bijele kuće, a Evropska unija je jedan od američkih satelita bez ikakvog prava na autonomiju na međunarodnom polju. Ali to zeleno svjetlo iz Vašingtona nikada nije upaljeno, iako se Trampova administracija doista pokazala predanijom saradnji s Moskvom od prethodne. Makron je stoga odlučio kako će naprijed ići sam.

Njemačka, koja je nevoljno prihvatila režim sankcija zbog strateških interesa koji je vežu za Rusiju, prije svega energetske prirode, prepušta sve Francuskoj i intenzivno lobira za izgradnju gasovoda Sjeverni tok 2. Kada govorimo o Berlinu, poslato je vrlo snažno upozorenje. Naime, nova bolivijska vlada je otkazala sporazume koje je Evo Morales sklopio s njemačkom kompanijom ACI sistems za eksploataciju naslaga litijuma u zemlji, a taj bi litijum služio za snabdevanje zaliha njemačke automobilske industrije sljedećih nekoliko decenija i dao nevjerovatan podsticaj razvoju električnih automobila. SAD su s novom prevratničkom vladom u Boliviji Njemačku praktično izbacili iz igre.

Igra koju je Makron odlučio igrati je vrlo opasna i mogla bi Francusku skupo koštati. SAD na raspolaganju imaju široku lepezu hibridnih operacija i trgovinskih ratova koji se mogu primjeniti protiv Pariza. Ipak, Makronova inicijativa bi mogla bi biti i znak da se unutar evropske političke elite nešto mijenja. Ako su na nivou EU odlučiti odmrznuti front s Rusijom, tada je logično da to vodi uvjereni evropski liberal, a to znači da su u Evropi svjesni da novi Hladni rat nanosi više štete od pogrešno planiranog dobitka i da je jedini put kojim Evropa može ići zapravo suživot s Ruskom Federacijom.

Međutim, ruski snovi Makrona i način njihove realizacije su puni nepoznanica. NATO se nastavlja širiti na postsovjetski prostor, EU je duboko podijeljena, uz očiglednu infiltriraciju Vašingtona, a neke zemlje na tu temu ne odustaju od antiruskih stavova, posebno Poljska , zemlje Baltika, Rumunija, pa čak i Finska. Sudbina Ukrajine, EU poslije Makrona i posljednji džepovi ruskog uticaja na kontinentu žrtve su stalnog pritiska. Najnovija takva provokacija se dogodila u Bjelorusiji, gdje se u Minsku okupilo nekoliko stotina, možda hiljadu ultraliberala, koji su mahali zastavama EU i protestovali protiv projekta integracije Rusije i Bjelorusije.

Političari nisu savršeni, jer su i oni ljudi, a Makron je nesumnjivo trenutno jedna od najomraženijih ličnosti, kako u Francuskoj, tako i u Evropi, ali nije prvi put da daje velika obećanja u vanjskim poslovima. Šarl de Gol je imao hrabrosti, ali i sreće, da uskladi odluke važne za Francusku usred Hladnog rata i nitko ga nije mogao spriječiti da Francusku povuče iz NATO struktura. Makron bi trebao slijediti korake svog prethodnika, ali ne samo na polju ideja, već prije svega u djelovanju, a to znači da bi trebao udariti temelje Evrope koja se stvarno proteže od Lisabona do Vladivostoka, očito prolazeći Parizom. Zašto ne?

Pitanje je samo ima li Emanuel Makron hrabrosti, političkih vještina i snage da uradi ono što traži većina EU, od Italije preko Mađarske i Austrije, do Njemačke, Slovenije i drugih zemalja, čak i ako u tom projektu isključimo Poljsku i baltičke zemlje? Kako god bilo, „proruska“ inicijativa Pariza zaslužuje puno veću pažnju, kao i „indirektni udarci“ koje evropske zemlje dobijaju iz Vašigntona, poput raskida njemačko-bolivijskih ugovora o litijumu, sankcije Sjevernom toku 2 ili osveta Parizu zbog državnih subvencija u obliku carina od 10 odsto na avione evropskog proizvođača Erbasa i 25 odsto na francuska vina, škotske i irske viskije i sir iz svih dijelova EU.

 

Autor Nebojša Babić

 

Naslovna fotografija: GERARD JULIEN/AFP/Getty Images

 

Izvor logicno.com, 16. decembar 2019.

Pratite nas na YouTube-u