Crna Gora i oslobađanje od avnojevske hipnoze

Iako možda i najdublje izranjavana od strane AVNOJ-a, upravo nam Crna Gora pomaže da te lance konačno zbacimo, najpre u svojim glavama

AVNOJ je, osim neokolonijalnog rasparčavanja naroda koji je podigao i nosio ustanak protiv nacističkog okupatora, trebalo i da pripadnike tog istog naroda oduči od zanimanja za svoje sunarodnike van tzv. uže, tj. pretkumanovske Srbije, dovoljno dugo dok oni ne budu prisilno asimilovani, odnosno pretvoreni u anti-Srbe. Drugim rečima, trebalo je, prvenstveno putem avnojevskih granica, u rasponu od svega nekoliko decenija potrti petvekovnu borbu za oslobođenje od otomanskog jarma i ponovno ujedinjenje.

Čak i kad je pao Berlinski zid i „komunistički totalitarizam” širom sveta bio osuđen i žigosan od strane raznih evropskih institucija – od Parlamentarne skupštine Saveta Evrope do Evropskog parlamenta–”sveti AVNOJ” je nekako opstao. Bez obzira što je u spisak zemalja u kojima su (po Rezoluciji 1481 Parlamentarne skupštine Saveta Evrope) vladali „totalitarni komunistički režimi, koji su bili na vlasti u Centralnoj i Istočnoj Evropi u prošlom veku” i koji su, „bez izuzetka” bili „karakteristični po masovnom kršenju ljudskih prava”, uvrštena i SFRJ (videti Dokument 10765, na osnovu kog je Rezolucija i donesena), zajedno sa zemljama poput Avganistana, Albanije, Angole, Benina, Kambodže, Konga, Severne Koreje, Laosa, Mongolije, Mozambika, i Južnog Jemena.

ZAŠTO JE AVNOJ „POŠTEĐEN“
Još gore, mnogi baštinici AVNOJ-a, uključujući i bivše visoke funkcionere SFRJ, koji su, po ovim evropskim dokumentima odavno trebalo da budu „lustrirani” (tačke 7 i 11 Rezolucije Parlamentarne skupštine Saveta Evrope 1096 „O merama za uklanjanje nasleđa bivših komunističkih totalitarnih sistema“), preko noći su postali perjanice novog „europejstva” i njegovog brata blizanca „evroatlantizma”. To uključuje i persone poput Stjepana Mesića, Budimira Lončara, Latinke Perović, Milana Kučana, Bogića Bogićevića, Raifa Dizdarevića – čija su se imena našla na listi potpisnika huškačkog „Apela za osudu ugrožavanja mira u Crnoj Gori od strane Beograda”.

Ako nije bilo jasno ranije, jasno je sada – AVNOJ, tj. njegove oktroisane republičke granice, pošteđen je od strane zapadnih sila ne iz principijelnih, već iz čisto geopolitičkih razloga: da bi se u novim međunarodnim okolnostima, posle zapadnog rasturanja SFRJ, nastavila politika koja je činila stub totalitarne SFRJ – maksimalno slabljenje Srbije radi „stabilizacije”, tj. stavljanja eks-JU prostora pod geopolitičku kontrolu zapada.

Pacifikovanim narodima Istočne i Centralne Evrope je bilo dopušteno da razmontiraju svaku moguću zaostavštinu „totalitarnog komunizma” – što se ubrzo pretvorilo u potiranje sećanja na ključnu ulogu Crvene armije u oslobođenju Evrope od terora Trećeg rajha. No, nepokor(e)nim Srbima to ne da nije bilo dozvoljeno, nego naprotiv: naloženo im je da se, u ime „demokratije i svetle budućnosti”, povinuju jednoj od glavnih tekovina „totalitarno-komunističke” (da upotrebimo evropsku terminologiju) SFRJ, njenim unutrašnjim administrativnim granicama, i to za sva vremena.

Muzej AVNOJ-a u Jajcu (Foto: Wikimedia)

Jedini izuzetak je napravljen po pitanju Kosova i Metohije – gde je „demokratski Zapad” prekršio čak i sopstvena (proizvoljna) pravila, definisana odlukama tzv. Badinterove komisije, po kojim su samo avnojevske republike imale pravo na samoopredeljenje, ali ne i autonomne pokrajine. I to uprkos tome što je još jedno EU telo, Nezavisna međunarodna komisija za utvrđivanje činjenica o sukobu u Gruziji, jasno utvrdilo da ni „humanitarni razlozi” ne mogu opravdati priznavanje novih država na tlu postojećih:

Međunarodno pravo ne priznaje pravo na jednostrano stvaranje nove države na osnovu načela samoopredeljenja izvan kolonijalnog konteksta i aparthejda. Vanredno prihvatanje secesije pod uslovima poput genocida dosad nije naišlo na opšte prihvatanje…. Ovo se takođe odnosi i na proces raspada države, onako kako se može govoriti o Gruziji nakon raspada Sovjetskog Saveza. Prema nadmoćno prihvaćenom  utipossidetis načelu (isto načelo na koje se pozivala i Badinterova komisija – prim. A.P.), samo bivše konstitutivne republike poput Gruzije, ali ne i teritorijalne podjedinice poput Južne Osetije i Abhazije dobijaju nezavisnost u slučaju raspada većeg entiteta poput Sovjetskog Saveza”.

I tako smo došli do toga da nam nelustrirani vampiri totalitarnog komunizma i njihovi pomagači danas drže lekcije o „demokratiji” i šalju pretnje zbog toga što se Srbija zanima za očuvanje prava Srba i svih vernika SPC u Crnoj Gori.

NEĆE MOĆI
Kao što nam osvedočeni ljubitelji totalitarne SFRJ, poput Željka Komšića, prete NATO-om ako Srbija usvoji (u međuvremenu usvojenu) novu strategiju odbrane i nacionalne bezbednosti Srbije, čiji je jedan od prioriteta i očuvanje Republike Srpske. Kipte od besa zapravo lažni baštinici AVNOJ-a, koji su sve učinili da razbiju upravo tu SFRJ čiju bi glavnu tekovinu danas da brane, dok konačno ne uguše preostale srpske džepove otpora.

Ali, to neće moći. Svesrpska solidarnost sa od bezbožnika, „idolopoklonika” i „idoloslužitelja” napadnutom Crkvom u Crnoj Gori, masovno ispoljena širom avnojevski rascepkanog srpskog prostora (a i šire), pokazuje da se Srbi bude iz avnojevske hipnoze, i da više ne pristaju da te veštačke linije u prašini, nacrtane od strane nosilaca totalitarnog komunizma, budu izgovor za prepuštanje bilo kog dela srpstva neprijatelju, odnosno večitim slugama svakog stranog zavojevača.

Samo je Jedna Sveta Saborna i Apostolska Crkva u Srba mogla da pokrene ovakvo buđenje, nezabeleženo u današnjem svetu, a sigurno i u ovom veku – ako ne računamo veličanstveni ispraćaj Blaženopočivšeg Patrijarha Pavla, koji je, sad se vidi, bio predokus bezobalnih duhovnih rezervi srpskog naroda.

Za razliku od drugih protestnih pokreta širom sveta, za razliku od raznih obojenih i svakakvih drugih revolucija, u litijama najpre u Crnoj Gori ali i širom srpskog prostora nose se sveće i kandila, pevaju se crkvene i narodne pesme, nose se ikone, krstovi i bosiljak.

Paljenje badnjaka pred Hramom Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, 6. januar 2020. (Foto: hramvaskrsenja.me)

Možda je i pravedno da nas je upravo Srpska Sparta, luča slobode i nepokornosti tokom otomanskog viševekovnog mraka, ponovo sve okupila i okuplja. I, možda najdublje izranjavana od strane totalitarnog AVNOJ-a, upravo nam ona, Crna Gora, pomaže da te lance konačno zbacimo, najpre u svojim glavama.

 

Naslovna fotografija: Wikimedia/Flickr/Brenda Annerl

 

Izvor sveosrpskoj.com

Politika
Pratite nas na YouTube-u