Svetosavski kolenović

Sećanje na velikog profesora Ljubomira R. Protića (25.1.1943 – 18.12.2016), o čijoj smrti su izvestile samo društvene mreže i poneki internet portal

1.

Navršile su se tri godine od kako je u Gospodu usnuo profesor Ljuba Rašin Protić.

Poznavao sam ga površno sve do dolaska u Otadžbinu dr Marka Srboljubovog Markovića. Znao sam da je bio veliki matematičar, redovni profesor i dekan na Matematičkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Da je kao vrsni pedagog bio i  dugogodišnji direktor proslavljene Matematičke gimnazije u Beogradu, te na kratko pomoćnik ministra prosvete i kasnije direktor Zavoda za unapređivanje vaspitanja i obrazovanja. Da je bio u Savetu Eparhije beogradsko – karlovačke SPC. Da potiče iz ugledne svešteničke porodice, koja je još u prvoj polovini sedamnaestog veka i zvanično počela da služi Bogu i rodu. Da je rođen u Vrhovinama kod Ljubovije, u nekadašnjem azbukovačkom srezu. Da je zaljubljenik u svoju zavičajnu reku Drinu i u šah. Da je skroman i razložan, te da ga krase vrline istinoljublja i pravdoljublja. Da malo zbori, a da više tvori. Da je duhovit… I što je najbitnije – da je verujući čovek i uzorni svetosavac.

Uručenje nagrade Matice iseljenika Srbije za životno delo bio je povod da Marković s proleća 2007. doputuje iz Pariza i u Srbiji proboravi desetak dana. Uz profesore Nikolu Miloševića i Mila Lompara, Ljuba je bio  najdragoceniji i najaktivniji član predsedništva Matice koju sam tada predvodio. Sa malo reči a sa velikim zadovoljstvom, on se saglasio sa predlogom da ovo značajno priznanje pripadne prvom peru i najgospodstvenijoj figuri srpske političke emigracije.

Nagrada Matice iseljenika nosila je ime Dragiše Kašikovića, viteza srpske političke emigracije u SAD, pisca i urednika Slobode, aforističara i prevodioca, koga je Brozova Udba zverski iskasapili u noći između 18. i 19. juna 1977. u sedištu Srpske narodne odbrane u Čikagu. Kašikovićevu devetogodišnju poćerku Ivanku Milošević Titove ubice su likvidirale kao iznenadnog i neprijatog svedoka Dragišinog ubistva. Ivanka je bila najmlađa od stopedesettri posleratne žrtve Brozovog obračuna sa Srpskom pravoslavnom crkvom i srpskom političkom emigracijom širom Evrope, Amerike i Kanade. „Pravne države“ i „zapadne demokratije“ ni do danas nisu otkrile nijednog nalogodavca, organizatora, ni izvršioca ovih monstruoznih ubistava. Sapienti sat!

Po uručenju nagrade u Beogradu usledilo je gostovanje pisca Tajne Kosova u Novom Sadu, koje je organizovao tadašnji potpredsednik Skupštine Srbije Vojislav Mihailović, unuk đenerala Draže Mihailovića. Jerej dr Milorad Sredojević, urednik Hrišćanske misli i jedan od izdavača Markovićevih dela bio je organizator njegove posete manastirima Ćelije i Lelić u okolini Valjeva.[1] Ljuba i ja smo pratili još nepročitanog autora dvotomne Srpske apologije Rusiji na njegovom pokloničkom putovanju do srpskih svetinja i svetitelja vladike Nikolaja (Velimirovića) i Ave Justina (Popovića). U Ćelijama smo se prvo pomolili Bogu, upalili sveće i celivali mošti svetog Nikolaja Srpskog. Potom smo sva trojica izašli i seli na klupe za drveni stol ispod krošnje starog hrasta.

2.

Bilo je proleće, vedro i sunčano prepodne. Ubrzo je stiglo i posluženje. U početku je vladala neka svečana tišina. Tišina koja je mogla da se čuje. Ljuba i ja smo strpljivo ćutali i čekali da nagrađeni pisac Kosova u ranama i Istine o Francuskoj revoluciji prvi progovori. Da nešto prozbori o svecu sa kojim je imao bogatu ličnu prepisku, a od koga ga je u njihovim emigrantskim životima skoro čitavom svojom širinom fizički delio Atlantik.

Potrajala je ta tišina oko pola sata, ili se meni učinilo toliko dugo, dok čika Marko nije konačno progovorio. Uz jedva primetan i žalostiv osmeh na licu, on je tiho i u skoro ispovednom tonu prvo izgovorio kako nikad neće prežaliti što mu prilike nisu dozvolile da celiva ruku i zamoli blagoslov od živog Vladike Nikolaja. A onda je nastavio da naširoko izlaže svoje poglede na krupnu ulogu i na veliki značaj svetosti njegove u našoj sveštenoj i svetovnoj istoriji. Ljuba i ja smo netremice slušali kazivanje onoga koji je i sa vlastite kože komotno mogao da prepiše redove u knjizi Pola veka srpske golgote.

Marko Marković prima nagradu „Dragiša Kašiković“ za 2007. godinu od predsednika Matice iseljenika Srbije Radovana Kalabića

U znatiželjnom slušanju i u ponekom Ljubinom i mom pitanju proteklo nam je i vreme za ručak, pa smo iz Lelića u manastir Ćelije stigli tek u popodnevnim satima. Tamo nas je toplo dočekala igumanija mati Glikerija. Čestitala je čika Marku na prvoj, ispostaviće se i na jedinoj, nagradi koju je za života primio u svojoj Otadžbini. Posle ustaljenog obreda otišli smo na grob svetog Ave Justina, koji se nalazi tik uz manastirske zidine. Posle paljenja voštanica odstojasmo uz ovozemaljski beleg Brozovog zatočenika u carstvu ćelijske slobode koji je, srećom,  preživeo masovna posleratna streljanja.

Marković je potom oživeo sećanje na svog „pretpostavljenog“ u Versko-ideološkom odseku Vrhovne komande JVuO i na njegov tragičan kraj. Naime, protosinđela Jovana Rapajića, duhovno čedo Svetog vladike Nikolaja, partizani su zarobili u proleće 1945. i streljali bez suda i presude u Blažuju, u okolini Sarajeva. Žički propovednik, čiji je govor u selu Ba 1944. ostao u pamćenju mnogih učesnika Svetosavskog kongresa, bio je samo jedan od četiristotine i osamdeset sveštenoslužitelja SPC koje su Titovi sledbenici pobili u toku i posle Drugog svetskog rata. Poređenja radi, ustaše su u svojoj genocidnoj NDH na najbezdušniji način umorile dvestadevetnaest vladika, sveštenika, monaha i bogoslova SPC.

„Vi ste nas sve oživeli! I one koji su stradali u ratu, i nas u emigraciji koji smo bili živi zakopani – iznenada mi se obratio čika Marko – kada ste u Beogradu još 1992. godine objavili Ravnogorsku istoriju.“

Zahvalio sam na najvećem i najdražem komplimentu koga sam u svom dotadašnjem životu mogao da dobijem od pisca Evolucije bez Darvina, uz podsećanje da su četnici đenerala Draže Mihailovića i u ratnim neprilikama sa narodom podizali crkve i gradili škole. Do tada se znalo da su podigli ili započeli zidanje dvadesetjedne crkve i jednog manastira. Većinu njih titoisti su porušili posle rata, ali je u poslednjoj deceniji prošlog veka započela njihova obnova.

3.

Kao da se trgao iz duboke zamišljenosti Ljuba se nadovezao i prvo naveo primer jedne crkve brvnare, koju su četnici Cersko-majevičke grupe korpusa pod komandom pukovnika Dragoslava Račića podigli  zajedno sa narodom Azbukovice, na planini Bobiji 1943. godine i posvetili je Svetom knezu Lazaru.

„Svi moji, hvala Bogu, učestvovali su u podizanju crkve na Bobiji“, kratko je posvedočio Ljuba i sporo ali slikovito nastavio da oživljava prvo svoje daleke pretke, počev od rodonačelnika svešteničke loze po kome su poneli prezime Protić. Zatim je živo opisivao svog đeda, vojnog sveštenika koji je prešao Albaniju i navodio njegove mudre savete. Da bi završio sa ocem, koji je lično poznavao i u svemu podržavao i pomagao pukovnika Račića. Raša Protić je, međutim, za vreme rata najtešnje sarađivao i prijateljevao sa Račićevim šefom propagande, rezervnim pešadijskim kapetanom I klase Jankom Tufegdžićem. Sveštenički sin, predratni književnik, pesnik, novinar Vremena i dopisnik  Politike iz inostranstva ime je poneo po dedi sa majčine strane, piscu Hajduk Stanka, najčitanijeg romana među Srbima čije je prvo izdanje posvećeno Nikoli Tesli.

Ljubin otac Raša prisustvovao je i venčanju Jankovom sa Zorom, koje je obavljeno 1943. u tek sagrađenoj crkvi brvnari u selu Savković, zaselak Dobre Vode, na planinini Bobiji iznad Ljubovije. Pred kraj rata, a po prelasku Drine, Janku Tufegdžiću se u Bosni izgubio svaki trag. Sećanje na oca u manastiru Ćelije Ljuba je završio Rašinim upoznavanjem sa đeneralom Dražom Mihailovićem u selu Donja Orovica iznad Ljubovije, u kome je Srpski Čiča u zimu 1943/44 privremeno smestio svoj štab. Prvi Hitlerov protivnik u Evropi tu je i proslavio Svetog Nikolu, svoju krsnu slavu. Da bi se na Svetog Jovana 1944. iz Donje Orovice uputio u selo Ba gde su ga čekale pripreme za održavanje Svetosavskog kongresa.

Dragoljub Mihailović u Pranjanima 1944. godine prilikom evakuacije američkih pilota (Foto: U.S. Air Force photo by Tech. Sgt. Ryan Crane)
Dragoljub Mihailović u Pranjanima 1944. godine prilikom evakuacije američkih pilota (Foto: U.S. Air Force photo by Tech. Sgt. Ryan Crane)

Profesora Ljubu Protića sam bolje upoznao i sa njim se zbližio tek nakon ovih razgovora u Leliću i Ćelijama u proleće 2007. Od tada smo počeli da se češće viđamo raznim povodima i u raznim prilikama. Znao je i da me obraduje posećujući me u mom domu nakon susreta i sednica koje je imao u Patrijaršiji SPC.

Fotografije Ljubinog oca Raše prvi put sam video tek na samom kraju prošle godine, kada su mi Janko i Stevan Mrkovački poslali i drugu objavljenu knjigu  njihovog dede Janka Tufegdžića Novinar, ratnik i zamolili me da govorim na njenom predstavljanju u Udruženju književnika Srbije, u Francuskoj 7. Tufegdžićevu pisanu zaostavštinu i fotografije, među kojima su se našle i dve Rašine,sačuvala je njegova supruga Zora, baba zahvalnih Jankovih unuka koji su omogućili štampanje i ove, druge po redu, knjige urednika ratnog izdanja Glasa Cera.

Gledajući Rašine fotografije u ovoj knjizi, sa ushićenjem sam mogao da se osvedočim koliko je i fizički na svoga oca ličio Ljuba Protić, jedan od najboljih sinova srpskog naroda.

4.

Marko Marković se vratio u Orlean pored Pariza. Povremeno je dolazio u Beograd, uglavnom u oktobru kada se održavao Međunarodni sajam knjiga. Između naših beogradskih susreta održavali smo intenzivnu komunikaciju sve dok se pisac knjige Na smrt osuđeni: Srpski narod od kralja Aleksandra do Brozovog dolaska na vlast nije upokojio 2012. godine. Vest o njegovoj fizičkoj smrti preneta je samo na društvenim mrežama i na retkim ovdašnjim portalima. Njegovi zemni ostaci i dalje leže u tuđini.

Spas je Tvoj u Tebi, Izrailju, često je ponavljao čika Marko. Opominjao sam se ovih reči kada god bi zapao u neko iskušenje, ili u stanje zamora i ravnodušnosti. Godina 2007. bila je poslednja godina mog predsednikovanja Maticom iseljenika Srbije, u zemlji kojoj su već od sledećeg leta ubrzano počeli da se krune i opadaju preostali znaci državnog suvereniteta i nacionalne slobode.

Ljuba je u šali znao da mi kaže: Ne boj se! Nećeš se tako lako osloboditi svog krsta. Da bi u tonu svetonikolajevskog optimizma iz pesme Sve će dobro biti, kojim je inače zračio, nastavio da citira i parafrazira Lovćenskog Tajnovica, vladiku Njegoša: Krst nositi nama je suđeno.

„Varaš se i Ti, časni moj Profesore, ukoliko misliš da ćeš se osloboditi svog krsta ako svoje briljantne tekstove ostaviš kao siročiće razbacane po brojevima časopisa Država i odeš na onaj svet“ – uzvraćao sam mu provocirajući ga da konačno objavi svoju prvu zasebnu knjigu. Znao sam da su isto  činili i mnogi drugi moji prijatelji i poznanici, koji su ujedno bili i poštovaoci ne samo Ljubine izgovorene, već i njegove napisane reči. I zaista, iste te 2007, u izdanju Hrišćanske misli iz štampe je izašla njegova knjiga …Rekoh… Njenom prednjom koricom dominira slika krsta.

Naslovna stranica knjige …Rekoh…” autora Ljubomira Protića

Sasvim primereno profesoru Ljubi Protiću koji je ceo svoj plodni životni i stvaralački vek proživeo u znaku i pod znamenjem krsta.

Težak vijenac, al` je voće slatko.
Vaskrsenja  ne biva bez smrti
.

 

Tekst pročitan na Naučnoj konferenciji: „Reč o Ljubi, životna, duševna i duhovna dimenzija“, održanoj u Zavodu za unapređivanje vaspitanja i obrazovanja, u Beogradu, 25. januara, 2020.

____________________________________________________________________________
UPUTNICE:
[1] Prvi izdavač dela Marka S. Markovića u Srbiji bio je pokojni Nebojša Krstić (1964 – 2001), osnivač i predsednik Otačestvenog pokreta Obraz. Ni do danas nisu do kraja rasvetljene i u javnosti prihvaćene okolnosti pod kojima je Krstić tragično nastradao u tridesetsedmoj godini života.

 

Izvor Novi Standard

Društvo
Pratite nas na YouTube-u