Crna Gora se tiče celog srpstva

I te kako imamo pravo da se svi, kolektivno, „mešamo“ u ono što se u Crnoj Gori dešava. Napad na našu Crkvu i svetinje je napad na sve nas

Koliki procenat današnjih „Srbijanaca“ vuče bar neke korene sa teritorije sadašnje Crne Gore? Mnogo. Možda i većina. Stoga je smešno iz Beograda tvrditi da nas se, nekako, „Crna Gora ne tiče“. Pogotovo što je tamošnji režim priznao lažnu narko-državu „Kosovo“, čime je počinio i čini stalnu, bezobzirnu i opasnu agresiju na Srbiju.

Takođe ne stoje ni slična razmišljanja iz Crne Gore. Šta bi bilo od Crne Gore da su svi ostali tamo? Bilo je sasvim logično, kako je Otomanska carevina slabila, da bar neki – naravno, ne svi – počnu da se vraćaju tamo odakle su njihovi slobodoljubivi preci morali da se povuku. Ali, to ne znači da potomci tih povratnika – a ima nas i u Srbiji i u BiH i u avnojevskoj Hrvatskoj – ne polažu pravo na baštinu slavne Srpske Sparte.

SINONIM SLOBODNOG DUHA
Nisu se valjda naši zajednički preci toliko dugo i mukotrpno borili samo da bi sva pokoljenja trajno ostala u planinama u koje se povuklo sve „što se ne htje u lance vezati“? Valjda je konačni cilj bio ne samo oslobođenje, već i povratak stare slave, povratak kući, na napuštene ili nekad porobljene prostore. Nije se vekovima uporno pevalo o izgubljenom carstvu, niti čuvale uspomene na slavne srpske vladare, vitezove i kraljevstva, da bi se na kraju prihvatilo da nas Turci – ali i Mlečani i Austrougari – sve ostave trajno sabijene u veličanstvenom, ali tesnom i nedovoljno plodnom dinarskom kršu?

Jasna je bila opšta želja za ponovnim ujedinjenjem u jednu snažnu srpsku državu. O njoj svedoče nebrojene pesme i pisanija, pogotovo sa prostora današnje Crne Gore. I nigde ta želja nije bila jača nego na središnjem prostoru današnje Crne Gore. Što ne znači da je u drugim delovima srpstva bila slabija. O tome, između ostalog, svedoče česte bune koje su izbijale širom od Turaka okupiranih teritorija, kao i talasi Srba koji su prelazili u hrišćansku Austrougarsku, birajući status slobodnih graničara umesto turske raje.

Zašto bismo mi sada dozvolili da nas, posle svih tih silnih pregnuća i nepristajanja na predaju, Brozovi naslednici i njihovi strani mentori iznova parcelišu, poput kolonijalnih poseda, veštačkim identitetima i granicama iscrtanim tokom vladavine totalitarnog titoizma? Zašto bismo pristajali da nam se tako lako potiru tekovine petvekovne krvave borbe?

Crna Gora se tiče celog srpstva. Bez pardona. Crna Gora je sa pravom izborila status sinonima za srpski slobodni duh, nepokornost, hrabrost i istrajnost u borbi. Kao što je, sa svoje strane, Šumadija, dobrim delom naseljena upravo sa teritorije sadašnje Crne Gore, svojim ustankom 1804. izborila status matice i srpskog Pijemonta.

Moleban ispred crkve Svetog Nikole u Kotoru, 23. januar 2020. (Foto: Jovica Vukosavić/mitropolija.com)
Moleban ispred crkve Svetog Nikole u Kotoru, 23. januar 2020. (Foto: Jovica Vukosavić/mitropolija.com)

Kao što je, tokom 1990-ih, Republika Srpska preuzela ulogu nove Srpske Sparte, i u skoro nemogućim uslovima, uspela da se održi i afirmiše kao trajni politički i međunarodni fakat. Ko može zaboraviti referendum iz maja 1993, kada je milion Srba, „mimo celog sveta“, uključujući i SRJ i Rusiju, odbacilo Vens-Ovenov plan, koji bi rasparčao Republiku Srpsku i širom otvorio vrata budućoj centralizaciji BiH pod dominacijom sarajevskih islamista? Kao što se ne može zaboraviti ni junački otpor naroda i vojske Srbije NATO bombardovanju 1999. godine, dok je Milo u pozadini pasivizirao Crnu Goru i postepeno je prevlačio na stranu agresora.

Poenta je da „duh diše gde hoće“, pa tako ni duh Srpske Sparte nije mirovao isključivo na prostoru današnje Crne Gore. A, ako su Crna Gora i njen duh naša zajednička stvar, Srpska pravoslavna crkva – koju neo-titoista Milo Đukanović i njegova partijska vojska danas bestidno napadaju – je to u još mnogo većoj meri.

NAPAD NA SVE NAS
Dakle, i te kako imamo pravo da se svi, kolektivno, „mešamo“ u ono što se u Crnoj Gori dešava – mnogo veće od bilo kog zapadnog ili drugog ambasadora da čak i komentariše. Napad na našu Crkvu je napad na sve nas. Ne prihvatamo rezultate ni otomanske invazije ni kominternovskog parcelisanja istorijskog srpskog prostora, tj. tezu da ne treba da nas se tiče ništa što se dešava izvan spolja nametnutih veštačkih granica između Srba i Srba.

Crna Gora i svetinje koje se nalaze na njenoj teritoriji su naša zajednička stvar – cosa nostra jezikom koji se u vladajućim podgoričkim krugovima bolje razume – baš kao što su sve slobodne srpske zemlje i njihove svetinje stvar svih istinskih Crnogoraca. Ko hoće sebe da liši tog narodnog zajedništva, koje je, pre svih ostalih, besmrtni vladika Petar II Petrović Njegoš ovekovečio – široko mu polje. Ali, ne može otimati zajedničku zaostavštinu.

Neka stvara neku novu, svoju, o svom vremenu i trošku, na zemlji koja nije natopljena krvlju zajedničkih predaka, junaka, podvižnika. Neka stvara novu Montenegrinsku crkvu, kao što je stvoreno na stotine protestantskih sekti, i neka gradi nove hramove u kojima će da propoveda svoju veru. Široko mu polje. Još ako se poveže sa nekim od prebogatih američkih „TV-jevanđelista“ – gde će mu biti kraj…

Vernici u litiji predvođeni mladićima i devojkama u narodnoj nošnji, Podgorica, 02. februar 2020. (Foto: Boris Musić/mitropolija.com)
Vernici u litiji predvođeni mladićima i devojkama u narodnoj nošnji, Podgorica, 02. februar 2020. (Foto: Boris Musić/mitropolija.com)

Ogroman je svet, prepun različitih identiteta. Ima dovoljno prostora za još jedan. Ali, ne na štetu naše zajedničke baštine, ne na onome što pripada kanonskoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi, i što su joj generacije vernika, pobožnih velikaša i svetih ljudi ostavili. Jer, posle svega, i Srbi su Crnogorci.

 

Naslovna fotografija: IN4S

 

Izvor sveosrpskoj.com

Politika
Pratite nas na YouTube-u