Od trenutka svog osnivanja pa sve do početka 21. vijeka Sjeveroatlantski pakt je prošao kroz značajan preobražaj. U toku ovog procesa, osnovna svrha pakta je promjenjena i gdje je savez nekada postojao kao istovremeno i odbrambena i politička struktura[1], raspadom Sovjetskog Saveza početkom devedesetih godina 20. vijeka NATO je počeo svoju transformaciju[2] u sredstvo spoljne politike, prvenstveno Sjedinjenih Država, ali i drugih velikih sila unutar saveza koje su djelile interese i ciljeve Vašingtona.
U kratkom članku pod nazivom „NATO’s Purpose After the Cold War” (Svrha NATO-a nakon Hladnog rata) autor navodi tri razloga[3] za opstanak alijanse nakon što je SSSR nestao sa međunarodne scene. Kao prvi razlog se navodi nevoljnost velikog broja političkih aktera, kako s jedne tako i sa druge strane Atlantika, da jednostavno raspuste NATO i okončaju njegovo postojanje. Samo nekoliko dana prije pada Sovjetskog Saveza, u novembru 1991. godine, šefovi vlada i država zemalja članica NATO-a su usvojili novi strateški koncept Alijanse, pri čemu je u okviru ovog koncepta posebno naglašena potreba za „očuvanjem strateške ravnoteže u Evropi“.[4]
Ovde je neophodno primjetiti da pitanje u odnosu na koga je NATO trebao da očuva stratešku ravnotežu u Evropi ostaje otvoreno. Moć Sovjetskog Saveza je nestala njegovim raspadom a novonastale nezavisne države nisu predstavljale nikakvu prijetnju tadašnjem evropskom poretku, pa čak ni Ruska Federacija kao najveća i najsnažnija država nastala krahom SSSR-a. Štaviše, države koje su oformljene iz ruševina Sovjetskog Saveza su bile i više nego voljne da se pridruže tadašnjoj Evropskoj zajednici i NATO-u. Opasnost koja bi zahtjevala stalno očuvanje strateške ravnoteže nije postojala, kao ni sama ravnoteža. Istorijska događanja u tom trenu su odlučno prevagnula u korist Sjedinjenih Država i Zapada.
U okviru sljedećih par decenija i nekoliko rundi proširenja NATO saveza duboko u bivšu sovjetsku teritoriju, jedini način na koji se može tumačiti fraza „očuvanje strateške ravnoteže u Evropi“ jeste kao izgovor za očuvanje saveza i njegovo korištenje za postepeno širenje ka granicama Rusije. NATO pakt je uvijek, bez obzira na stepen ispoljavanja ove karakteristike, ostao sredstvo putem kojeg se Bijela kuća mješala u odnose evropskih država te kojim je usmjeravala razvoj i akcije evropske politike u smjeru koji je odgovarao interesima Sjedinjenih Država. Stoga treba imati na umu da pristupanje Sjevernoatlantskom savezu ne podrazumjeva samo priključenje vojnom savezu već i političko prilagođavanje interesima vodećih država Alijanse. Kao što je istakao prvi generalni sekretar NATO pakta, Ismej Hejstings, pravi zadatak saveza jeste da drži Ruse vani, Amerikance unutra a Njemce poslušne.[5][6] Jednostavnije rečeno, zadatak Alijanse jeste da održava konstantnu napetost između Rusije i zemalja Evrope kako bi se ograničio ili u potpunosti prekinuo svaki vid saradnje, što bi samo ojačalo američku poziciju[7] na evropskom tlu.
PRILAGOĐAGANjE IDENTITETA
Drugi razlog opstanka alijanse jeste činjenica da je „NATO evoluirao u zajednicu istomislenih država koja je spremna da zaštiti slobodu, zajedničko kulturno nasljeđe i civilizaciju zemalja članica, zasnovanu na principima demokratije, ličnih sloboda i vladavine zakona. Tokom vremena NATO je prerastao iz saveza prvenstveno posvećenog zaštiti svojih članica od vojnih prijetnji ili napada u primarni institucionalizovani izraz transatlantske zajednice država i zapadnih vrijednosti koje su ih istovremeno i definisale i ujedinjavale.“[8]
Kao što je već ranije istaknuto, pristupanje NATO paktu ne podrazumjeva samo prihvatanje vojnog saveza i principa kolektivne bezbednosti već i prilagođavanje sopstvenog političkog sistema, identiteta i kulturnog miljea onome koji je dominantan unutar saveza. Kao što je autor citiranog članka i više nego jasno istakao, to su zapadne vrijednosti transatlantske zajednice država. Za drugačije nema mjesta. Iako bi se svakako mogli složiti, samo površno, da su carstva, kao politička relanost, stvar prošlosti, neophodno je primjetiti imperijalistički jezik i manir koji su iskorišćeni prilikom prvobitnog nastanka citata iznad. Podjela na „nas“ i „njih“ je jasna. Ono što smo „mi“ je definisano kroz isključivost zapadnih vrijednosti i transatlantske zajednice država. Ko su oni drugi u okviru ovakve retorike i nije toliko bitno, oni su prije bili a i sada su ostali „varvari“, ne zbog stvarne manjkavosti i neljudskosti njima autohotnih sistema već upravo zbog njihove, iako djelimične, različitosti.
Američki imperijalizam, kao jedan od temelja onoga što autor članka naziva zajednicom transatlantskih država i zapadnih vrijednosti, može se predstaviti i kao koncept američke izuzetnosti.[9][10][11][12][13] Sa ovim konceptom, neraskidivo su povezane ideje da je istorija Sjedinjenih Država jedinstvena u svojoj različitosti od istorije drugih država[14] te da su Sjedinjene Države imaju misiju transformacije svijeta. Iz svega spomenutog proizilazi finalna ideja superiornosti SAD-a nad drugim nacijama svijeta upravo zbog svoje misije i istorijskih okolnosti svoga nastanka i razvoja.
Kombinacijom poziva na zaštitu ljudskih prava i ideologijom američke izuzetnosti, Sjedinjene Države su u više navrata, koristeći NATO kao platformu za djelovanje i ostvarenje svojih interesa, napadale suverene zemlje uzrokujući ogromnu materijalnu štetu i odnoseći ljudske živote. Dvostruki standardi korišćeni tokom djelovanja NATO pakta postali su očigledni već prilikom prvog napada koji je NATO pakt izvršio, odnosno kampanje bombardovanja položaja Vojske Republike Srpske u toku građanskog rata u BiH. Svaku sljedeću agresiju pratila je kombinacija laži kojima se sam napad opravdavao, kao što je navodno postojanje oružja za masovno uništenje u Iraku, te dvostrukih aršina primjenjenih na aktere na tlu, kao što je bio slučaj sa Srbima i Albancima na Kosmetu. U svojoj suštini, NATO pakt je danas obilježen svojom agresivnom politikom, prvenstveno ka Rusiji i Kini, no i svim drugim državama koje na ovaj ili onaj način odbijaju potpuno da se povinuju američkom diktatu, te američkim imperijalizmom koji mu služi kao pokretačka ideologija.
Treći razlog opstanka Alijanse, naveden u tekstu, odnosi se na opstanak ogromne birokratije koja je pratila nastanak i razvoj pakta i koja je, kao što autor navodi, odgovorila na nestanak SSSR-a prilagođavanjem svoje misije i strukture novonastalom okruženju.[15] Štaviše, autor jasno ističe da je „Alijansa bila u potrazi za novim misijama kako bi zadržala relevantnost“[16] Iz ovoga možemo zaključiti da NATO pakt nije opstao jer je bio neophodan već jer je veliki broj osoba, neke od njih izuzetno uticajne, prepoznalo ličnu korist od nastavka postojanja vojnog saveza koji je izgubio smisao, na šta ukazuje posljednja rečenica prethodnog pasusa. Alijansa je bila u potrazi za novim misijama kako bi zadržala relevantnost, iz čega logično proizilazi postojanje stvarnog stanja ograničenog značaja i upitne svrhe.
Zaštita demokratije i zapadnih vrijednosti te očuvanje strateške ravnoteže u Evropi su bili ništa drugo do slogani pod čijom maskom je NATO pakt prerastao iz političko-odbrambenog saveza i mehanizma američkog uticaja u sredstvo za širenje dominacije i nasilno uklanjanje protivnika sa globalne političke scene. Pored agresivne transformacije vojnih sposobnosti saveza, njegov aspekt mehanizma putem kojeg je Vašington ostvarivao uticaj na evropske poslove je dalje razvijen u alatku za održavanje stalnih tenzija između Moskve i drugih evropskih prestonica, te podsticanje rusofobije širom Evrope[17].
FAZNI RAZVOJ ODKB-A
S druge strane, nakon što je pao SSSR i Varšavski pakt je zvanično raspušten u julu 1991. godine. Uprkos svim problemima sa kojima su se susrele novonastale države postsovjetskog prostora, već 15. maja 1992. godine oformljen je osnivački akt Dogovora o kolektivnoj bezbjednosti. Ipak, biće potrebno više od deset godina kako bi unutrašnja struktura ODKB bila u potpunosti oformljena te kako bi organizacija poprimila svoj trenutni oblik.
Razvoj ODKB-a se odvijao u više faza. Prvobitnom dogovoru iz 1992. pristupilo je šest bivših komunističkih država: Ruska Federacija, Jermenija, Kazahstan, Uzbekistan, Kirgistan i Tadžikistan. Ubrzo potom pridružile su im se Gruzija, Azerbejdžan i Bjelorusija.[18] Ugovor je stupio na snagu 20. aprila 1994. da bi 1999. šest od devet originalnih članica potpisalo Protokol o produžavanju Dogovora o kolektivnoj bezbjednosti.[19] Azerbejdžan, Gruzija i Uzbekistan odustali su od daljeg učešća u radu DKB-a. 14. maja 2002. godine na sjednici DKB-a u Moskvi odlučeno je da se pristupi transformaciji Dogovora o kolektivnoj bezbjednosti u potpuno oformljenu međunarodnu organizaciju.
U oktobru iste godine, u Kišinjevu, zemlje članica KDB-a su potpisale Povelju Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbjednosti i Sporazum o zakonskom statusu ODKB-a. Potpisani dokumenti su stupili na snage 18. septembra 2003. Finalna etapa u razvoju ODKB-a završena je 2. decembra 2004. godine kada je Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila rezoluciju kojom je Organizaciji dogovora o kolektivnoj bezbjednosti dodjeljen status posmatrača pri UN-u.[20]
Osnovni ciljevi na kojima počiva ODKB su jačanje bliskih i sveobuhvatnih odnosa između zemalja članica u spoljnoj politici, vojnoj i vojno-tehničkoj sferi, borbi protiv međunarodnog terorizma, osiguranju nacionalne i kolektivne bezbednosti, borbi protiv međunarodnog kriminala i nezakonitih migracija te u oblasti sajber bezbednosti.[21] Za razliku od NATO pakta, ODKB se susretao sa više izazova prilikom svog razvoja. Jedan od prvih problema se javio iste godine i kada je početni DKB potpisan. Uslijed nestabine političke situacije u Tadžikistanu se rasplamsao građanski rat.[22]
Rat je trajao sve do 1997. godine a kao jedan od glavnih razloga napuštanja pakta, Gruzija, Uzbekistan i Azerbejdžan su istakli nesposobnost DKB-a da osigura mir na teritoriji zemalja članica, iako je takva kritika bila neosnovana s obzirom da je DKB, odnosno ODKB, bio i ostao savez zasnovan na principu kolektivne odbrane bez ovlašćenja da se upliće u unutrašnja politička pitanja zemalja članica. Zbog ovako definisanog pakta, ODKB nije bio ni u mogućnosti da se aktivnije angažuje u rat za Nagorno-Karabah ili pak u sukobima u Gruziji. U ovim početnim fazama razvoja, ODKB je bio posvećen isključivo suprotstavljanju prijetnji od strane drugih država, no ne i nedržavnih aktera što je imalo za posljedicu nemogućnost pružanja pomoć Uzbekistanu koji je to očekivao u svojoj borbi sa islamističkim elementima.[23]
ZAMKA POISTOVJEĆIVANjA
Prilikom poređenja NATO pakta i ODKB-a prosto je upasti u zamku poistovjećivanja dva saveza. Razlike u pogledu temelja na kojima su obje organizacije nastale su minorne, no postoje dvije bitne karakteristike koje su prisutne isključivo unutar ODKB-a u odnosu na NATO alijansu, ali i druge zapadne organizacije. Prvi faktor jeste jaka privrženost zemalja članica ODKB-a svome suverenitetu praćena nedostatkom volje da određene elemente dotičnog suvereniteta prenesu na supranaconalne strukture. Drugi faktor jeste nepostojanje zajedničke ideologije za zemlje članice ODKB-a. Za razliku od NATO zemalja gdje je zapravo liberalna demokratija ideološka poveznica i motivator za izvođenje napada van teritorije saveza, ODKB-a nema sličnu ideološku motivaciju sem poštovanja principa suvereniteta.[24]
Iz gore navedenih faktora može se zaključiti da manjak rezultata ODKB-a ne proizilazi iz loših ili nepostojećih tehničkih i logističkih uslova već iz nedostatka političke volje. Iako ovo može izgledati kao sistem upitne funkcionalnosti, prednosti se ogledaju upravo u istaknutim faktorima, poštovanju suvereniteta kako zemalja članica ODKB-a tako i drugih država, te nedostatku zajedničke ideološke platforme koja bi, kao u slučaju NATO pakta, mogla biti zloupotrebljena da se postignu specifični politički ciljevi jedne ili više zemalja članica. I pored istaknutih faktora, neophodnost postojanja određenih zajedničkih snaga koje bi služile kao odgovor spoljnim prijetnjama, prvenstveno onim iz Avganistana, krunisana je 2001. godine nastankom Zajedničkih snaga za brzo djelovanje (Collective Rapid Deployment Forces-CRDF). Iako su nastale kao trenutno prilagođavanje političkim okolnostima, Zajedničke snage za brzo djelovanje su od samog početka bile zamišljene kao jedinica isključivo za borbu protiv terorista i drugih nedržavnih aktera.[25]
Ove snage svake godine provode zajedničke vježbe što je dovelo do smanjenja terorističkih aktivnosti u centralnoazijskom regionu. S obzirom na ranije spomenutu opasnost od Islamske države i drugih terorističkih elemenata u Avganistanu, operacije 4.000 vojnika Zajedničkih snaga za brzo djelovanje će biti prvensveno usmjereni protiv ove prijetnje. Članice ODKB-a su 2009. godine odlučile da osnuju još jedan vid zajedničkih snaga nazvane Zajedničke snage za brzi odgovor[26]. Sačinjene od kontigenata iz svih zemalja članica, ove snage broje 20.000 vojnika i opremljene su za čitav niz operacija, počevši od borbe protiv terorizma, ekstremizma, trgovine drogom i organizovanog kriminala pa do vojne agresije, kriznih stanja i prirodnih nepogoda. Jedini izuzetak u okviru nadležnosti ovih snaga jesu međudržavni sukobi.
Zajedničke snage za brzi odgovor čine 98. Gardijska vazdušno-desantna divizija i 31. Gardijska vazdušno-napadačka brigada iz Rusije, 37. vazdušno-napadačka brigada i bataljon mornaričke pješadije iz Kazahstana, brigada Specnaza iz Bjelorusije, te po jedan pješadijski bataljon iz Jermenije, Kirgistana i Tadžikistana.[27] U slučaju potrebe za mirovnim snagama, ODKB ima na raspolaganju mirovni kontigent sačinjen od 4.000 vojnika osnovan 2011. Ove snage mogu biti raspoređene pod mandatom UN-a ili mandatom samog ODKB-a u zemljama članicama. Osnivački dokumenti ODKB-a ističu da će organizacija uzeti učešće samo u klasičnim mirovnim operacijama ali ne i u operacijama „nametanja mira“.[28]
Iako površnom posmatraču može izgledati da ODKB postoji samo forme radi, postoji čitav niz operacija koje snage u okviru organizacije sprovode već dugi niz godina. Jedna od ovih operacija je „Kanal“ koja se izvodi od 2003. godine s ciljem presretanja pošiljki narkotika. Prepoznata i visoko ocjenjena od strane UN-a, ova operacija je privukla značajan broj posmatračkog osoblja iz različitih zemalja svijeta kao što su Bolivija, Kina, Kolumbija, Finska, Iran, Italija, Pakistan, Poljska, Ukrajina, Španija, pa i Sjedinjene Države.[29] Zajedno sa ovom operacijom, svake godine se izvode operacije „Nelegal“, koja ima za cilj onemogućavanje nelegalne migracije i razbijanje lanaca krijumčara ljudima te „Proksi“ koja cilja obaranje i zatvaranje internet stranica koje sadrže i šire islamističke i ekstremne sadržaje.[30] Povoljna nabavka ruske vojne opreme te profesionalno obrazovanje u zemljama članicama organizacije su logističke prednosti njenog postojanja kojima sa dodatno povećava povezanost i lakoća zajedničkog izvođenja operacija.
PRINCIP SUVERENITETA
Uprkos potencijalu koji je očigledan ODKB se nije profilisao kao organizacija poznata po svojim vojnim operacijama, iako su zemlje članice učestvovale u humanitarnim misijama u Abhaziji te tokom građanskog rata u Tadžikistanu, ali pod zastavom Zajednice nezavisnih država, dok su u Južnoj Osetiji i Transnistriji bile pristune na osnovu multilateralnih dogovora.[31] Jedan od razloga, pored ranije navedenih faktora specifičnih za ODKB, jeste i činjenica da je organizacija propustila nekoliko prilika za djelovanje i sticanje iskustva, pri čemu se kao najznačajniji događaji ističu revolucija u Kirgistanu 2005. te etnički sukobi u južnom Kirgistanu tokom 2010.[32] Listi možemo dodati još i nemire u kazahstanskom Žanaozenu te sukobe u Gornjem Badahšanu jula 2012. u Tadžikistanu.[33]
Da bi se razumjela neaktivnost organizacije kada se govori o unutrašnjim pitanjima zemalja članica, pored već spomenute neophodnosti postojanja političke volje za djelovanjem, mora se iznova obratiti pažnja na princip suverenosti koji članice ODKB-a smatraju izuzetno bitnim. Ovaj princip je, u okvirima organizacije, očuvan putem mehanizma formalnog zahtjeva kojim se ugrožena zemlja članica mora obratiti ODKB-u kako bi se stekli uslovi za početak zajedničke operacije. Zemlje članice organizacije se nikada formalno nisu obratile ODKB-u birajući radije da sopstvenim mehanizmima rješavaju unutrašnja pitanja. Jedini izuzetak se desio tokom revolucije u Kirgistanu kada je revolucionarna vlada poslala zahtjev za kolektivnu pomoć, iako je i ovaj put zahtjev bio upućen Rusiji, a ne ODKB-u.
Poučen iskustvima ovih sukoba, ODKB je do određene mjere prilagodio svoj stav prema unutrašnjim sukobima koji često mogu biti izazvani djelovanjem spoljnih aktera. U skladu sa ovim, generalni sekretar ODKB-a je istakao da će u slučaju zbacivanja legitimne vlasti, organizacija pomoći de facto a ne de jure vlastima da povrate stabilnost u zemlji. U svjetlu ove izjave treba posmatrati i nedostatak odgovora na zahtjev upućen od strane revolucionarne vlade u Kirgistanu.
Pored svega navedenog, interes za rad ODKB-a postoji i van neposredne regije gdje su zemlje članice ove organizacije mahom geografski smještene. Naime, 2013. godine Srbija i Avganistan su dobili status posmatrača.[34][35] Uslijed nestabilne situacije u Avganistanu, zemlji gdje građanski rat tinja već više godina, postoji mogućnost da će Turkmenistan i Uzbekistan preispitati svoj odnos prema ODKB-u s obzirom da obje zemlje djele granicu sa Avganistanom te da su suočeni sa opasnošću od terorističkih napada.[36] U junu 2018. turkmenistanski pogranični punktovi su napadnuti iz pravca Avganistana pri čemu je ubijeno osam turkmenskih graničara.[37] Stanje na granici Avganistana i Uzbekistana nije bolje, posebno ako se uzme u obzir približavanje talibana važnom transportnom centru Hairatanu koji se nalazi na obalama Amu Darje, zvanične granice između dvije države. Pad Hairatana u ruke talibana bi znatno pogoršao stanje trenutne avganistanske vlade s obzirom da značajne kopnene rute prolaze kroz ovaj grad i spajaju ostatak države sa susjednim zemljama i dalje.[38]
Kao što se može primjetiti, čak i unutar Uzbekistana, koji je u dva navrata bio dio ODKB-a i ostao upamćen kao težak i tvrdoglav član, postoje težnje da se preispita odnos prema ODKB-u te mogućnost ponovnog pridruženja.[39][40] Stanje u Avganistanu predstavlja problem kako za Rusiju tako i za Kinu. Problem postaje time značajniji kada se uzme u obzir činjenica da nakon poraza u Siriji, teroristi Islamske države premještaju polje djelovanja u sam Avganistan.[41][42][43][44]
Prema određenim navodima, do 2012. godine se vode pregovori sa Egiptom o mogućem priključenju dotične države ODKB-u, dok je generalni sekretar saveza, Nikolaj Borduža već 2007. otvoreno pozvao Iran da se priključi organizaciji ističući „da je ODKB otvorena organizacija, te da ako Iran podnese zahtjev za članstvo u skladu sa našom poveljom, mi (ODKB) ćemo razmotriti prijavu.“[45] Nakon razvoja situacije u Siriji i konačnog sloma islamista, postoji mogućnost da bi i Sirija mogla razmotriti priključivanje ODKB-u, iako nikakvih zvaničnih naznaka takvog postupka još uvijek nema. ODKB zajedno sa Šangajskom organizacijom za saradnju predstvalja ključni faktor za izgradnju bezbednosnog sistema u velikom Evroazijskom prostoru, pri čemu postoje moguće naznake da će u budućnosti dvije organizacije biti spojene unutar jednog okvira.
JASNE SUPROTNOSTI
Poredeći NATO savez i ODKB stiče se utisak da dvije organizacije nemaju mnogo dodirnih tačaka putem kojih bi se izvršilo poređenje, i takav utisak je u potpunost ispravan. Nešto više od površnog poređenja dva vojna saveza je izuzetno teško, ako ne i nemoguće, s obzirom da se oni razlikuju u svojoj suštini, odnosno u principima koji ih vode. Tvrditi da je ODKB nefunkcionalan i neuspješan vojni projekat je zamka u koju upadaju zapadni analitičari kada sa pozicija trenutne koncepcije NATO pakta vrše procjenu Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbjednosti. Stavljanje naglaska na suverenitet, kako država članica tako i drugih država, zapravo iznova utvrućuje princip suverenosti kao dio međunarodnog prava i zahtjeva njegovo poštovanje, što je NATO alijansi već dugo vremena stran koncept.
Nedostatak zajedničke ideologije, sem poštovanja suvereniteta, može se posmatrati kao negativan faktor ako posmatrač želi da promjeni organizaciju iz vojnog saveza sa jasno definisanim ciljem u mehanizam podložan onoj sili koja je originalni tvorac „zajedničke“ ideologije. Na primjeru NATO alijanse, od prvih intervencija u Republici Srpskoj pa sve do rata u Siriji, možemo opaziti kako je ideološka podloga NATO pakta, odnosno njegove vodeće zemlje, Sjedinjenih Država, postala platforma za opravdavanje agresije na suverene zemlje i pružanje pomoći terorističkim organizacijama.
Iskustvo međunarodnih intervencija u Avganistanu, Libiji, Iraku i drugdje, vođenih od strane samih Sjedinjenih Država ili pod okriljem NATO pakta, pokazuje da vojna intervencija obilježena munjevitim napretkom i brzim uništavanjem protivnika pruža ograničen i izuzetno kratkoročan uspjeh s obzirom da je za istinski oporavk zemlje neophodno ulaganje velike količine sredstava, izgradnja državnog sistema i stvaranje infrastrukture, svih onih elemenata koji obično bivaju teško oštećeni ili uništeni u potpunosti prilikom vojne intervencije. Štaviše, dugotrajnost i neminovna sporost obnove samo povećava faktor nestabilnosti i može poslužiti kao okidač za dalju radikalizaciju i podjelu društva te pojavu nasilja.
Upravo je zanemarivanje principa suverenosti od strane Zapada kroz intervencije NATO-a dovelo do povećanja nestabilnosti i pojave novih terorističkih i islamističkih grupacija. ODKB, zasnovan na principu poštovanja suverenosti, predstavlja u ovome pogledu jasnu suprotnost Sjevernoatlantskom savezu te izranja kao šablon za stvaranje sličnih organizacija u budućnosti. Koncept na kojem je zasnovan NATO pakt, sa posebnim naglaskom na transformaciju nakon pada SSSR-a, pokazao se kao potpuno necivilizovan, neodgovarajući savremeni uslovima i destabilizujući na globalnoj sceni. Negativne posljedice ovoga modela su očigledne u toj mjeri da pred kraj druge decenije 21. vijeka i same članice Alijanse dovode u pitanje njenu svrhu i smisao.
Ljubiša Malenica je diplomirani politikolog
________________________________________________________________________________________________
UPUTNICE:
[1] https://www.brookings.edu/wp-content/uploads/2016/06/reportch1.pdf
[2] https://origins.osu.edu/article/natos-new-order-alliance-after-cold-war/page/0/1
[3] https://www.brookings.edu/wp-content/uploads/2016/06/reportch1.pdf
[4] https://www.brookings.edu/wp-content/uploads/2016/06/reportch1.pdf
[5] https://www.weeklystandard.com/richard-hurowitz/what-is-the-purpose-of-nato-keep-the-russians-out-the-americans-in-and-the-germans-down
[6] https://www.nato.int/cps/en/natohq/declassified_137930.htm
[7] https://www.businessinsider.com/putin-is-gaining-from-trumps-nato-attacks-former-us-army-leader-says-2018-7
[8] https://www.brookings.edu/wp-content/uploads/2016/06/reportch1.pdf
[9] https://chomsky.info/20080424/
[10] https://edition.cnn.com/2013/03/19/opinion/iraq-war-oil-juhasz/index.html
[11] https://www.aljazeera.com/news/2018/11/wars-terror-killed-million-people-study-181109080620011.html
[12] http://nymag.com/intelligencer/2019/01/american-exceptionalism-is-a-dangerous-myth.html
[13] https://www.washingtonpost.com/wp-srv/style/longterm/books/chap1/americanexceptionalism.htm?noredirect=on
[14] https://books.google.ba/books?id=812lbix0oH4C&pg=PA18&redir_esc=y
[15] https://www.brookings.edu/wp-content/uploads/2016/06/reportch1.pdf
[16] https://www.brookings.edu/wp-content/uploads/2016/06/reportch1.pdf
[17] https://www.voltairenet.org/article206454.html
[18] http://mfa.gov.by/en/organizations/membership/list/cddd96a3f70190b1.html
[19] http://mfa.gov.by/en/organizations/membership/list/cddd96a3f70190b1.html
[20] http://mfa.gov.by/en/organizations/membership/list/cddd96a3f70190b1.html
[21] http://mfa.gov.by/en/organizations/membership/list/cddd96a3f70190b1.html
[22] https://www.globalsecurity.org/military/world/war/tajikistan.htm
[23] https://www.ispionline.it/it/documents/Analysis_152_2013.pdf
[24] https://www.ispionline.it/it/documents/Analysis_152_2013.pdf
[25] https://www.ispionline.it/it/documents/Analysis_152_2013.pdf
[26] https://www.ispionline.it/it/documents/Analysis_152_2013.pdf
[27] https://www.globalsecurity.org/military/world/int/csto.htm
[28] https://www.ispionline.it/it/documents/Analysis_152_2013.pdf
[29] https://www.ispionline.it/it/documents/Analysis_152_2013.pdf
[30] https://www.ispionline.it/it/documents/Analysis_152_2013.pdf
[31] https://www.ispionline.it/it/documents/Analysis_152_2013.pdf
[32] https://uk.reuters.com/article/uk-kyrgyzstan-violence/moscow-led-bloc-may-try-to-quell-kyrgyz-clashes-idUKTRE65A5PA20100614
[33] https://www.ispionline.it/it/documents/Analysis_152_2013.pdf
[34] https://eurasianet.org/armenia-nixes-pakistans-ties-csto
[35] http://www.paodkb.ru/about/observers.php
[36] https://journal-neo.org/2019/04/06/will-turkmenistan-and-uzbekistan-join-collective-security-treaty-organization-csto/
[37] https://journal-neo.org/2019/04/06/will-turkmenistan-and-uzbekistan-join-collective-security-treaty-organization-csto/
[38] https://journal-neo.org/2019/04/06/will-turkmenistan-and-uzbekistan-join-collective-security-treaty-organization-csto/
[39] https://www.azernews.az/region/138844.html
[40] https://www.cacianalyst.org/publications/analytical-articles/item/12652-uzbekistan-without-the-csto.html
[41] https://edition.cnn.com/2019/02/19/politics/isis-afghanistan-threat/index.html
[42] https://www.fort-russ.com/2018/09/russia-isis-swells-in-afghanistan-may-soon-reach-10000/
[43] https://www.al-monitor.com/pulse/originals/2018/06/iran-islamic-state-isis-khurasan-wilayah-kurd-jihadists.html
[44] https://thediplomat.com/2015/12/csto-says-fighting-islamic-state-is-a-top-priority/
[45] https://www.eurasiareview.com/14122012-syria-iran-and-the-future-of-the-csto-analysis/
Naslovna fotografija: RIA Novosti/Aleksandr Kondratюk
Izvor Novi Standard
