Božidar Zečević: Klika koja vlada Filmskim centrom uništava moral nacije

Moramo li da trpimo istorijske izmišljotine koje sami plaćamo, i to debelo? I u čijem interesu, pitam vas? Ume li iko da čita scenarija u tom Filmskom centru?

Pisana i proširena verzija video-intervjua sa Božidarom Zečevićem, koji možete pogledati OVDE

Južnokorejski film „Parazit“ nedavno je postao prvi film van engleskog govornog područja koji je osvojio „Oskara“ za najbolji film u devet decenija dugoj istoriji te nagrade. Osim toga, na Kanskom festivalu 2019. osvojio je Zlatnu palmu, a osvojio je i Zlatni globus za najbolji film na stranom jeziku. U istoj godini kada je prikazan „Parazit“ izašao je i jedan od komercijalno najuspešnijih filmova svih vremena, „Džoker“ Toda Filipsa. Zanimljivo je da se oba filma posredno bave temom socijalne nejednakosti. Ako pođemo od teze da su nagrade i sama recepcija umetničkih dela često usko povezani sa socijalno-političkim kontekstom, mislite li da je sve veće ekonomsko raslojavanje zapadnog sveta doprinelo da ovi filmovi postignu uspehe koje su ostvarili?
— „Parazit“ i „Džoker“ su filmski antipodi u vremenu potpune propasti neoliberalnog koncepta, po kome sve „svetske vlade“ (ovde imam u vidu ne samo Bilderberg, nego sve globalističke klastere u senci od Breton Vudsa 1944. do naših dana) uređuju ovaj svet. Taj koncept sve teže funkcioniše i to sada shvata i američka duboka država, koja ga je štitila i promovisala zajedno sa Holivudom, njenim legitimnim čedom.

Industrija zabave, u koju nažalost spada i umetnički film, deo je te duboke države i on sada brzo smišlja nešto što će mu produžiti vek, neku ponovnu bezbolnu revoluciju ili radikalnu evoluciju, opet neku dirigovanu socijalnu grotesku za koju se specijalizovao, recimo, Soroš sa svojim „plišanim prevratima“ (iako onaj na kijevskom Majdanu nije bio nimalo „plišan“, nego krvav, u Odesi čudovišan, u Novorusiji frontalan). Ali „Sorošev model“ navodne pobune nezazdovoljnih smišljen je da bi služio produžavanju neoliberalne statike sveta i potpune nepromenjivosti njenih zakona. To je „Džoker“.

Jedna bizarna socijalna metafora, ikona društvenog pokreta maski koje ustaju protiv sprege bogataša, medijskih mogula i korumpirane vlasti, kao fol društvena, potekla iz masovnih protesta, žutih pataka i Grete Tunberg, ta soroševska revolucija ljutitih klovnova koji će „prodrmati“ Ameriku i svet. To i ništa drugo je ova dnevna doza socijalnog bunta. Stari, stripoliki Gotam, rodno mesto svih „džokera“, otkriva se sada kao naličje kužne i smrtonosne močvare duž istočne obale američkog kontinenta kojom vladaju novac i društvena represija. Taj Gotam je žalosni negativ Amerike.

To je horda iskeženih maski, ubistvo kao ideal, ulični haos kao alternativa, posunovraćeni, izobličeni granginjol jedne propale civilizacije koja nije u stanju da nam ponudi išta drugo osim Džokerovog zamenika pomoćnika. Neka, hvala. Neka se Amerika sama bavi svojom ludom kućom. To se ništa ne tiče „ostatka sveta“. Brzo je to shvatio i Holivud, pa je utešio svog blokbastera sa dva „Oskara“ i poslao ga u istoriju. Jeste li dobro slušali Hoakina Finiksa na dodeli? To je ispovest gubitnika, potrošenog antijunaka, koji rezignirano vraća poverenu mu „misiju“.

Na drugoj strani je „Parazit“, jedna ne-američka, u velikoj meri i antiamerička pobuna. Nešto sasvim različito, nabijeno razornom energijom, koju oseća i kojom treperi sav Holivud. Ali i to je neka vrsta negativa Amerike na čemu danas parazitiraju celi narodi, cele (dalekoistočne koliko i južnoameričke) civilizacije, najmanje polovina planete koja prihvata laž i licemerje kao uslove opstanka. „Parazit“ potpuno anulira sve što Holivud jeste, a Holivud, u vatrometu šljokica i konfeta, sa neizmernim zadovoljstvom, sam sebi izvrće na glavu kabao govana iz same kloake jedne civilizacije ustrojene na prevari i obmani, na falsifikatima i patvorinama, na utvarama jednog izvitoperenog sveta. Štaviše, to su i jedini temelji na kojima počiva zdanje novog svetskog poretka kako su ga zamislile sve svetske vlade od istog onog  Breton Vudsa iz 1944. naovamo, sa sve MMF-om i Svetskom bankom.

Scena iz filma „Parazit“ (Foto: Promo)
Detalj iz filma „Parazit“

Vila na južnokorejskom Beverli Hilsu je potpuna slika globalnog ćorsokaka do koga je dovela pohlepa razularenog materijalizma, bahatog sticanja po svaku cenu i stotina miliona morona koji se tome klanjaju. U krvavom piru finala „Parazita“ Zlatno tele kapitalizma izrasta u užasnu sliku Antihrista na vlasti. To su znaci globalne nesreće koja snalazi svet. Nema više reprodukcije socijalne statike: planeta je saterana u ćorsokak. Sada to priznaje i Holivud i trpa „Parazitu“ sve preostale „Oskare“. Sada se Holivud utrkuje u prihvatanju radikalne kritike i hoće da deluje kao negdašnji underground, ali taj vašar postaje globalistički overground, novi vid političke korektnosti, što svedoči o neiscrpnoj moći prilagođavanja. Holivud, naravno, očekuje da će mu ovakvo samokažnjavanje produžiti vek, kao što se već događalo u njegovoj stogodišnjoj istoriji. Ne znam hoće li uspeti. Đavo je odneo šalu. Holivudska duboka država je ojađena, satrvena i unižena i neće joj više pomagati stari džokeri.

Nedavno ste istakli da je scenario za film „Djeca Kozare“ Lordana Zafranovića, koji se bavi temom Jasenovca, jedan od najboljih filmskih scenarija koje ste ikada čitali. Ubrzo nakon toga, odjeknula je vest da je pomenuti film treći put odbijen na konkursu Filmskog centra Srbije. Deo šire javnosti, naročito na društvenim mrežama, na sve to je reagovao prilično burno, pa je na kraju čak i ministar kulture poručio da će lično dati sve od sebe da taj film sledeće godine na konkursu dobije nužna sredstva. Možete li nam otkriti šta je to što taj scenario čini toliko specifičnim, da li očekujete da će ministar kulture imati snage da izgura tu inicijativu (naročito ako imamo u vidu da idu izbori), i kako je uopšte moguće da se u Hrvatskoj snimi izvanredan film o Jasenovcu, a da u Srbiji to izgleda nije moguće?
— Pre ravno dve godine, u dužem intrevjuu listu Ekspres izneo sam uverenje da „Djeca Kozare“ i Lordan Zafranović neće dobiti sredstva dok o njemu odlučuje sadašnja konstelacija Filmskog centra Srbije. I to se tačno tako dogodilo. Uprkos postojanju sjajnog, sasvim vanserijskog scenarija i, što bi rekao Boro Drašković, postojanju jedne filozofije celine i organske prirode dela, uprkos zalaganju vrhunskog svetskog reditelja Zafranovića, uprkos nizu unikalnih prednosti – ovaj je scenario po treći put odbijen u Filmskom centru Srbije, od komisije na čijem je čelu bio onaj koji je na kraju dobio ogromne pare za realizaciju iste teme! Ovamo govorimo o sukobu interesa! Taj sukob interesa je metastaza koja od samog početka razara biće ove ustanove. I to nisu samo pojedinačni, ekscesni slučajevi (predsednica prošlog Upravnog odbora Nada Perišić Popović oterana je sa tog mesta tek kad je postalo nesnosno držati je posle saznanja da je svom sinu dodelila 32 miliona za film koji ni do dana današnjeg nije napravio!).

Evo šta je, uostalom, još davno konstatovao Nacionalni savet za kulturu Srbije: „Filmski centar Srbije nije osposobljen za obavljanje kompleksnih stručnih i kreativnih poslova iz oblasti filma i kinematografije koje Zakoni o kulturi i kinematografiji pred njega postavljaju i kulturna javnost opravdano očekuje. Mnogi problemi u radu Centra, sve afere kroz koje je prolazio, i prolazi, posebno kada su u pitanju konkursi za finansiranje projekata, rad konkursnih komisija i raspodela sredstava, proisticali su, a i danas proističu iz ove činjenice“. Jasno da jasnije ne može biti. Skandal sa „Djecom Kozare“ samo je nova pokazna vežba istog, starog, duboko pogrešnog koncepta na kome i danas počiva FCS. Želim svaku sreću aktuelnom ministru kulture ako je stvarno rešen da pomogne jednom velikom, zbilja nacionalnom projektu pravog, istinitog, umetničkog filma o Jasenovcu.

Šta je to što scenario za „Djecu Kozare“ čini specifičnim? Diklićev scenario je monumentalno filmsko štivo, verovatno nešto najbolje što je napisano u razdoblju druge Jugoslavije i ono i danas stoji u svakom pogledu. Sredstvima autentičnog i ubedljivog filmskog narativa prvo je zaokružena tematska okosnica sunovrata civilizacije, koji se dogodio u Hrvatskoj i Evropi sredinom HH veka. „Pet godina apsolutnog nigde“ (Pauels i Beržije) vide se u Diklićevoj zastrašujućoj, bošovskoj slici zemaljskog pakla. To je verodostojna studija buđenja i divljanja nečistih sila usred propale Evrope, delirijum masovnog zločina i simfonija zla. Ali ono što daje ogromnu snagu ovoj slici su ljudi očevidnih sudbina, pravi ljudi, a ne metafizičke tvorevine (iako iz njih bije surova metafizika zločina), lica sa imenima i prezimenima, neka od njih stvarna, gotovo juridički izvršitelji i svedoci ubistva celog jednog naroda na tlu Evrope, dakle propasti Zapada, kao što je bio i istovremeni Hitlerov holokaust. Nijedan aspekt ubistva ove masovne, a hristolike žrtve, nije izostavljen. Upravo to daje svim ovim prizorima dramsku celovitost, jedan aristotelski naboj, novu, umetničku vrlinu; izazov katarze koji sluti Zafranović. Sve to se steklo u ovoj magnitudi bertolučijevske snage. Svetski film! Delo koje bi suvim zlatom platio svako ko žudi za istinom na ekranu. Ali džaba.

U nesrećnoj Jugoslaviji sve je bilo opkoljeno mržnjom i ostrakizmom. Ni sada nije ništa bolje. Odgovor na pitanje zašto je tako daje već godinama akademik Živanović, ali ga niko ne sluša. Zataškati Jasenovac zavet je titovske nomenklature koja je i danas moćna i krije odgovor u podrumu jedne beogradske ustanove, gde se nalaze sanduci o kojima detaljno govori Živanović. O Jasenovcu se mora otkriti puna istorijska, civilizacjska, ako hoćete svetska istina da bi se maklo i korak napred. Ogromna žrtva jednog naroda mora postati istorijska, svetska činjenica. Neko konačno „mora da klekne“, kaže s pravom Lordan Zafranović. Zato mu i ne daju film.

Lordan Zafranović (Foto: Přemysl Otakar/Wikipedia)
Lordan Zafranović (Foto: Přemysl Otakar/Wikipedia)

O „Djeci Kozare“ mogu da govorim jer sam scenario čitao, a šta može i hoće Lordan detaljno pratim već više od pola veka. Znam o njemu sve što treba. On je veliki čovek i umetnik. Zafranović je naš najveći adut. A ne mogu da govorim o ovom „drugom filmu o Jasenovcu“, koji sada snima Predrag Gaga Antonijević, jer nisam čitao scenario i o tome ništa ne znam. Ali sam na delu video tandem Antonijević-Drakulić (scenaristkinja) prošle godine i duboko sam zabrinut. Odnos koji su ovo dvoje pokazali prema nacionalnoj istoriji u filmu „Zaspanka za vojnike“ ne sluti na dobro. U njihovom filmu o nacionaloj epopeji 1914. mnoge stvari su izvrnute naglavačke. Herojska srpska vojska deluje kao gomila izgubljenih, loše vođenih, nemotivisanih i gotovo beslovesnih gejaka. „Sve ovo je greška“, urla neki histerični poručnik.

Pisac Srpske trilogije Stevan Jakovljević, ličnost visoko moralna i omiljena u narodu – o tempora! – napušta svoje ratne drugove i odlazi kući u jeku bitke! To ne da se nije dogodilo, nego bi bilo odmah kažnjeno smrću, po ratnim zakonima. Pisac Srpske trilogije – dezerter! Kome je tako nešto uopšte moglo da padne na pamet?! Taj ne da nema veze sa istorijom, nego ne zna ništa, pojma nema ni o čemu, nema veze s mozgom! A hoće da kritikuje. I još da blati srpsku vojsku. Molim vas, u ovom filmu srpski vojnik ubija nenaoružane zarobljenike! To ne samo da se nije dogodilo i da je totalna izmišljotina, nego svi veoma dobro znamo da je srpski vojnik hranio zarobljenike i kad sam nije imao šta da jede, da ih je vukao preko Albanije, štitio i lečio i na kraju predao pod brojem italijanskim „saveznicima“, koji su ih evakuisali preko mora pre ijednog srpskog vojnika! Moramo li da trpimo ove izmišljotine za svoje rođene i to debele pare, i u čijem interesu, pitam vas? Ume li iko da čita scenarija u tom Filmskom centru? Ili ih namerno ne čitaju? Ili ih bacaju u koš, kao što je slučaj sa „Djecom Kozare“.

Postoji li način da se formira neka vrsta stručne komisije koja bi odlučivala o dodeli sredstava za filmove koji se bave temama od nacionalnog značaja? Videli smo kako Englezi u procesu napuštanja EU podižu moral nacije filmovima poput „Denkerk“, „Čerčil“ i „1917“, koji su snimljeni nakon referenduma o Bregzitu. Ne želeći da poredimo Srbiju i Veliku Britaniju, ne mogu da Vas ne pitam zbog čega je teško zamislivo da se u Srbiji moral nacije diže na isti način? U proteklom periodu je bilo dosta filmova koji su se direkno ili indirektno bavili srpskom istorijom. Od filma o kralju Petru Lazara Ristovskog, preko „Nemanjića“, „Ravne gore“, pa do „Senki nad Balkanom“. Vi ste kritikovali svaki od ovih pokušaja, manje ili više oštro. Šta je zapravo glavni razlog što naša filmska industrija ne uspeva da proizvede film u rangu „Marša na Drinu” Žike Mitrovića iz 1967. koji do danas važi za kultni film? Da li je glavni uzročnik odsustvo svesti o važnosti filma u izgradnji i učvršćivanju nacionalnih i istorijskih narativa; da li se radi o kvalitativnom padu srpske filmske industrije, ili o nečem trećem?
— „Pandorina kutija“ sasvim je otvorena sa filmom „Petar Prvi Karađorđević“ dvojice Ristovskih, koji je sasvim ogolio naš negativan, gotovo maćehinski odnos prema nacionalnoj prošlosti, opet u režiji FCS. Pomenuli ste „Denkerk“, „Čerčila“, „1917“ i britanski odnos prema istoriji, za koji dobro kažete da „podiže moral nacije“, pa dodajete: „Ne želeći da poredimo Srbiju i Britaniju ne možemo da Vas ne pitamo zbog čega je teško zamislivo da se u Srbiji moral nacije diže na isti način“? Teško je zamislivo, jer se sve odvija po agendi duboke države (koja postoji i kod nas i često je dubinski povezana sa tzv. drugom Srbijom), koja želi da vlada i zaista vedri i oblači našom kulturom. A njen je interes upravo suprotan: uništiti moral nacije, slomiti ideju otpora, predati Kosovo, ući u NATO, neprestano dovoditi u pitanje srpsku istoriju. Srbi ne treba da imaju ikakvu istoriju. Ili ako je imaju, ona treba da je marginalna, nevažna, primitivna, neevropska. Taj odnos ja nazivam žutim iz vama poznatih razloga.

U krivom ogledalu Ristovskih lik i delo kralja Srbije Petra Prvog Karađorđevića istorijski i ljudski su izobličeni. Fikcija, koja je u zamenu ponuđena, površna je i loše sročena, sa neshvatljivim rupama u radnji i nizom scenarističko-rediteljskih promašaja. Sam scenarista ovog filma, Milovan Vitezović, u svom obraćanju javnosti, ovu ujdurmu naziva „veoma skupim pokušajem da se neznanjem, veoma velikim neznanjem, promeni istorijska matrica srpskog početka dvadesetog veka i da se naruži najslavniji mirnodopski period srpske istorije“. Ruženje naroda je zaista i bila namera Ristovskih. Film uopšte nije sniman po romanu Vitezovića Čarape kralja Petra, nego po zamislima koscenarista Ristovskog i Ćosića i pun je stranputica, naivnosti, promašaja te šokantnih izvrtanja istorije. Ta fikcija, koju autori nazivaju umetničkom, a koja sa umetnošću nema mnogo veze, slaba je i neuverljiva. Nju tvore shematski postavljeni, drvenasti karakteri, u radnji ravnoj kao daska,  početnički nemušta režija (suprotna osnovama organizacije prostora, uglova i pravaca), uz pogrešnu muziku i slab rad sa glumcima. Ali najvažnije je to što se ona na svaki način trudi da umanji značaj, obezvredi, razgradi i degradira nesporna saznanja o srpskoj pobedi u Prvom svetskom ratu i da „da istorijsku snagu sumnjivim, nesigurnim i falsifikovanim činjenicama“, kaže scenarista Vitezović.

Niz krivotvorina sam taksativno nabrajao i analizirao u svojim kritikama. Najdrastičniji od tih falsifikata je, kao i u „Zaspanci“ Antonijevića, (što je karakteristično!) ubijanje nenaoružanog neprijatelja koji se već predao. Takav zločin, koji nikada nije bilo zabeležen, izmislila je autošovinistička, naknadna pamet. Laž je nad lažima da je srpska vojska ubijala bespomoćne neprijateljske ranjenike. Šta treba Ristovskom i Antonijeviću da danas spinuju ovakvu sliku? Istaknuti srpski izdavač Zoran Kolundžija ima rečit odgovor: „Favorizuje se fikcija, a zanemaruju se ili stavljaju u drugi plan činjenice“, a zatim dodaje nešto od naročitog značaja: „Zapazio sam da dosetljive filmadžije koriste frazu: naš je film izbalansiranog pristupa. Valja ga prodati van Srbije, treba misliti na moguće konkurse kod stranaca… a onda je poželjno da nismo baš dobri“. Poželjno je, dakle, da smo i mi vršili ratne zločine, da smo kao i naši dušmani ubijali zarobljenike i uopšte, da delimo istu krivicu sa našim neprijateljima. To se i Ristovskima učinilo politički oportunim i to su odučili da Zapadu, za milione srpskih para, isporuče kao svoju umetničku istinu. Naravno da Holivud i tamošnja bulumenta to nisu ni primetili.

Bedu, umesto pobedu srpskog vojnika, ilustruje još jedan falsifikat, koji je navodno izrekao kralj Petar nekom vojniku u albanskoj golgoti: „Vrati se vojniče dok je još vreme“. Po svemu što je bio, ovo Petar nije mogao nikad izgovoriti, nikad ni pomisliti. Da Petar Karađorđević Oslobodilac šalje svoju vojsku kući iz albanske epopeje – „dok je još vreme“ – mogao je smisliti samo zagriženi zatočenik novog, drugosrbijanskog profila: to je potpuna negacija svega što je srpski kralj osećao i tvorio u trenutku najveće nacionalne drame. To je takođe laž, kao i insinuacija da je Petar hteo da prihvati ceo austrijski ultimatum 1914; apsurdan i nečuven bezobrazluk!

Ristovski svoj film hoće da završi nekom fantazmagorijom u kojoj se raspliću beznadno smršeni konci ove priče. Na samrtnom krfskom žalu treba da leži cela očajna Srbija, ali mi vidimo samo neke blede, nasumice razbacane senke sa Petrom kao glavnom utvarom, koja tumara kroz ovaj košmar. On čak i tone u morske dubine zajedno sa naslaganim leševima Plave grobnice! Petar na Krfu (na kome, inače, nikada nije bio!) doživljava svoj tragični patos, ali ta slika počiva na prolaznosti i ništavilu, na poništenju ideje-vodilje starog kralja, ideje koju je, još kao mlad čovek, izrazio u svom prevodu dela Džona Stjuarta Mila O slobodi (1868).

Lazar Ristovski kao kralj Petar u filmu „Kralj Petar Prvi“ (Foto: Promo)

U starosti, na arbanaškoj uskoj stazi kojom se ulazi u večnost, Petar, u delu Milovana Vitezovića, kaže: Samo slobodan čovek, vlastan nad samim sobom, može razvijati svoja svojstva, usavršiti vrline kojima je obdaren, doći do svesti kojom će pojmiti, poznati i vršiti svoj zadatak, svoja prava, svoje dužnosti. Ja sam svoje završio i sad sam slobodan da po svojoj volji umrem“. Ceo jedan ljudski život i kraljevski put stiče se na ovoj stranici koja se kao svetlo pojavljuje na kraju jednog tragičnog iskušenja. Ovakvo čitanje najuticajnijeg filosofa 19. veka engleskog govornog područja i „jednog od najuspešnijih zastupnika liberalnog pogleda na čoveka i društvo“ možda još živi. Ali ne, Ristovski se ne poziva na taj san, nego pokazuje kako je sve to otišlo u prah i pepeo i kako je Džon Stjuart Mil – odavno popušen.

Petrov prevod sna o slobodi je u albanskom blatu našao strasni pušač, narednik Života, i celog ga, sasvim liberalno, upotrebio. Na kraju filma on umire sa pikavcem koji visi na njegovoj već pomodreloj usni. Prevrćući prazne Milove korice, rezignirani Petar kaže, otprilike: „Drago mi je da je ova knjiga nekome za nešto poslužila“. Nesrećna i deplasirana ironija, koja potire i unižava celog Petra. Šta ovo treba da znači na kraju priče o Kralju Slobodi, kako su ga zvali savremenici? Otkud ovaj etički debakl Petra Karađorđevića, koji se nikada i nigde nije dogodio, osim u zlomisli Ristovskog i njegovih scenarista? Na osnovu čega se, onda, Srbija digla iz pepela, što vidimo u seriji istorijskih razglednica koje slede? Kako se desio vaskrs Srbije kad je već potonula u bezdno?

Sve to Ristovskog ne zanima, on uporno degradira Petra koji predstavlja jednog žutog Antipetra, antipoda stvarnoj istorijskoj ličnosti. Za ogromne pare dobili smo glomazni surogat, delo trojice diletanata, koji ne služi „moralu nacije“ (kao kod Engleza), nego upravo suprotno, „unižava moral nacije“ kako mu je drugosrbijanska kuhinja i odredila. E, u tome je još jedna razlika između Engleza i nas. Englezi su prećutali opštepoznatu činjenicu da je Vinston Čerčil bio najmasovniji ratni zločinac Drugog svetskog rata, jer je namerno bombardovao 117 nemačkih gradova, mnoge od njih, kao Drezden i Lajpcig, sravnio sa zemljom i pobio milione nevinih civilnih žrtava. I ništa. Bombardovao je bez razloga Beograd, celu civilnu Srbiju i Crnu Goru, da bi doveo Tita na vlast. O tome sam detaljno pisao na vašem portalu. I ništa. „Engleska kuhinja“ kad hoće da prećuti, ona prećuti gromoglasno i bezočno. Nije ni naša, ova drugosrbijanska, baš naivna. I ona ima svoje nezaboravne bisere.

Da se radi o kuhinji govori i to što iz iste varjače potiču i famozni „Nemanjići“, čijom su realizacijom rukovodila dva izaslana komesara Peščanika da bi se postigli isti ciljevi. O tome već i vrapci pevaju na granama, ali je učinjena ogromna, nepopravljiva šteta. Kaže Đorđe Kadijević (koji je, po meni, trebalo da režira ovaj nacionalni projekat): „Posle ovoga, godinama niko neće smeti da pipne ‘Nemanjiće’, veliku nacionalnu sagu, najvažniju sukcesiju ličnosti i događaja u istoriji Srba, koju su straćili dezorijentisani pisac i nesposobni reditelj. Da se razumemo: glavni krivac je ‘menadžment’, rukovođa ovog nacionalnog zadatka, isto tako nesposoban, ali pravilno usmeren u korist ‘srpske štete’. Govorite o odlučivanju o ‘nacionalnim temama’? To i jest glavno pitanje. Neće o ovim temama odlučivati Ljubodrag Dimić ili Darko Tanasković, nego i dalje poluamateri dovučeni ‘s koca i konopca’, kakav je bio dojučerašnji ‘faraon’ FCS Boban Jeftić, koji je za ‘nacionalnu temu’ smatrao – srpske zločine nad nevinim Arnautima!“

Koliko je jak uticaj prozapadnog NVO sektora i njihovih kadrova u Filmskom centru Srbije? Da li je tu slična situacija kao sa Ninovom nagradom, odnosno da li mnogo bolje prolaze projekti i teme koji se bave pitanjem preispitivanja srpske krivice za ratove u 90-im godinama, naročito ako imamo na umu različite sudbine filmova „Teret“ Ognjena Glavonjića i „Enklava“ Gorana Radovanovića?
— Evo uzmite slučaj sa izborom Umetničkog saveta Filmskog centra Srbije, koji bi trebalo da unese više reda u poslovanje ustanove koja već treći put ne želi „Djecu Kozare“ i Zafranovića, tj. preusmerava narodni novac na drugu stranu. Poznato je da Zakon o kulturi, čije su izmene i dopune stupile na snagu februara 2016. godine, propisuju organe unutrašnje organizacije – Stručni savet, Umetnički savet i Programski savet, o šta se i rukovodstvo ove ustanove tri godine uporno oglušuje. Od kada je Perišić-Popović jednostrano ukinula ova tela (16. decembra 2014. – slušajte, molim vas – „zbog veće operativnosti i efikasnosti u radu“), FCS posluje nezakonito, tj. već pet godina se ponaša kao da nije u državi Srbiji; njegova delatnost nalazi se u raskoraku između zakona i bezakonja.

Pitanje se može postaviti i ovako: da li je Filmski centar Srbije uopšte deo pravnog sistema države Srbije ili za njega važi neki drugi sistem? I ko je za to odgovoran? Kao i svuda, za zakonitost odgovara direktor. Da li je on smenjen što tri godine odbija da primeni Zakon o kulturi ili zbog „odlaska na novo radno mesto“ (kako piše žuta štampa) to treba da utvrdi onaj koga članovi 79. i 80. Zakona o kulturi obavezuju da vrši nadzor nad sprovođenjem istog. Sada su nova predsednica Upravnog odbora i novi direktor konačno raspisali oglas za izbor Umetničkog saveta (u međuvremenu su ukinuli druga nadzorna tela), ali je ovaj izbor ponovo zaustavljen i to na osnovu saglasnosti istog Ministarstva. Zašto? Uporno odbijanje da se konačno primeni Zakon nije slučajno. Da postoji jak Umetnički savet, bahate zloupotrebe, kao i gotovo svakodnevna trgovina uticajem u FCS, brzo bi izašli na videlo. Da ne govorimo da bi bedno sročene arbitrarne mantre raznih, takođe arbitrarno skrpljenih komisija, koje je nemoguće čitati, a kamoli razumeti, bile suočene sa drugačijim, stručnim i argumentovanim mišljenjima.

Drugim rečima, našao bi se neko ko bi rekao – šta radite bre? Da vam otkrijem tajnu, izbor Umetničkog saveta je zaustavljen jer se na listi kandidata našao i vaš današnji sagovornik, koga je po kvalifikacijama i iskustvu nemoguće odstraniti sa liste bez velikog belaja. Zato je izbor zaustavljen i sada se panično traže „drugačija rešenja“. Ovakav Umetnički savet, mada su mu ovlašćenja maksimalno skresana i ima naglašeno savetodavnu ulogu (što opet ne odgovara zakonu), ipak bi pojačao tzv. „društveni i stručni uticaj“ na programe FCS i ne bi mogli da se događaju skandali kao sa filmovima „Teret“, „Mezimica“ i drugim, niti bi lako prolazile budalaštine tipa „Ederlezi rajzing“, „O bubicama i herojima“ i „Jesen samuraja“, svi iz pera Dimitrija Vojnova, koji je, prema navodima Upravnog odbora FCS prošlih godina na ovaj ili onaj način iz kase FCS povukao oko sto miliona dinara!

Bojan Dimitrijević i Uroš Đurić u filmu „O bubicama i herojima“ (Foto: Promo/imdb.com)
Bojan Dimitrijević i Uroš Đurić u filmu „O bubicama i herojima“ (Foto: Promo/imdb.com)

Glavno je pitanje, šta će nam ovakvi filmovi?  Kakva je bila svrha tih straćenih miliona narodnih para? Ima li igde na vidiku dobrog srpskog filma? Evo porazne činjenice: srpskih filmova u poslednjih tri i po godine nema ni na jednom festivalu prve, druge a ni treće kategorije u svetu! To je pravi bilans naše kinematografije. Dokle će više šačica mezimaca današnje nomenklature ispostavljati sve veće prohteve i izmišljati nove opsene u besomučnoj trci za novcem? A dobrog filma ima: „Šavovi“ Miroslava Terzića blistali su na Berlinalu i dobili najviše nagrade iako FCS u film nije uložio jedan jedini dinar! Najbolji srpski dokumentarac „Čuvari“ Miljana Gogića nije ni prošao pored FCS, itd. O dobrim scenarijima da ne govorimo: ima ih, ali nema ko da ih čita. Ili – neće da ih čita. Ili ih, jednostavno, neće. Kao „Djecu Kozare“.

Što se nacionalne teme tiče, nema zemlje koja ima tako bogatu i uzbudljivu, da tako kažem, sinemaskop-istoriju. A još 1967. godine snimljen je jedini i najbolji naš film o podvigu srpske vojske u Prvom svetskom ratu „Marš na Drinu“ Žike Mitrovića i od onda – nula. Naravno, ako se izuzmu „Sveti Georgije ubiva aždahu“, „Zaspanka za vojnike“ i „Kralj Petar“, koji bolje i da nisu snimljeni. Više od osamdeset godina ništa, a onda tri ćorka i film o srpskim zločinima na Kosovu! Eto nam bedne naše nacionalne teme, za koji su narod i država odvojili ne mali novac. Nije glavni uzrok „odsustvo svesti o važnosti filma u izgradnji i učvršćivanju nacionalnih i istorijskih narativa“, niti se radi o „kvalitativnom padu srpske filmske industrije“ (mada takva nikada nije postojala!), nego o upornom i istrajnom dejstvu antisrpske i autošovinističke duboke države koja je okupirala srpski film. Stvar je, dakle, sasvim u našim rukama, a kad ćemo se dozvati pameti, ne znamo.

Vaši tekstovi o „Senkama nad Balkanom“ su gotovo izvesno bar delimično uticali da druga sezona te serije, u istorijskom smislu, bude dosta manje problematična. S tim u vezi, šta se dešava sa srpskom filmskom kritikom? Da li je i ona postala svojevrsna usputna žrtva u opštem srozavanju srpske kulture i medija, vidljivih između ostalog i po sudbini NIN-a za koji je nekada pisao jedan Bogdan Tirnanić. Koliko bi za našu filmsku industriju značila kvalitetna filmska kritika, koja bi mogla jednodušno da presuđuje makar onim projektima za koje je po opštim krititerijuma jasno da su vanredno dobra, odnosno vanredno loša ostvarenja?
— Verujem u visokoprofesionalnu i društveno angažovanu filmsku kritiku, kakva u nas, a i u svetu, više ne postoji. Kritiku koja je kadra da sudi o totalitetu filma, da ponovo citiram Bora Draškovića, o „filozofiji celine, skupu svih nauka i slobodnih veština, univerzalnoj umetnosti, kroz rad organske prirode – glumac, tekst, prostor i zvuk, tempo-ritam, svetlost, organizacija, oblik i epoha, energija i stil, vreme i istorija, sve je povezano sa svim, kao u kineskoj poslovici“. Takvoj kritici učili su nas naši sjajni profesori Dušan Stojanović, Vlada Petrić, Boba Selenić, Milan Damnjanović… Toga više nema, jer jednostavno nema više takve kritike. Ono što se danas zove tim imenom je beskorisno haranje internetom i slabokrvno gomilanje činjenica, statistika i linkova, koji se gube u okeanu virtuelnog nabrajanja. To baš nikoga ne zanima.

Gledalac i dalje hoće da zna da li je film dobar ili ne i zašto. Ili bar zašto bi trebalo da ga gleda ili ne gleda. Traži argumente. Celog života bavim se i novinskom kritikom i jamčim vam da je ona još veoma popularna, da se čita i da u ovom dezorijentisanom svetu itekako ima uticaja. Recimo, pratim broj pregleda svojih tekstova i vrlo često se prijatno iznenadim koliko funkcioniše ova vrsta društvenog dijaloga, dakle povratne sprege. Većinu stvari koje sam pominjao u ovom intervjuu već sam ovako ili onako izneo u pisanoj formi i ne mogu da kažem da sam nezadovoljan odjecima. Ne verujem, naravno, da ću promeniti svet, ali možda hoću po koju zabludelu dušicu.

Pomenuli ste Bjelogrlića i njegove „Senke nad Balkanom“, koje sam detaljno kritikovao i, kažete, uticao da druga sezona ove serije bude „manje problematična“. Daj Bože da je tako. Izvršeno je, u stvari, izvesno resetovanje istorijske građe prema relevantnijem poimanju ovog konteksta i gotovo sasvim napuštena provokativna i tendenciozna slika predratne Srbije kao pijane krčme, surogata novije istorije srpskog naroda i njegove vojne intelektualne, privredne i svake druge elite, koja je u prvoj seriji prikazana kao banda ubica, razbojnika, zločinaca, secikesa, narkomana, pijanaca i pedera. U prvoj sezoni ista se gušila u nepočinstvu i razvratu ne prezajući ni od kakvog zločina. Sada je to neka druga država, kojoj predano služe i za čiju su sudbu zabrinuti pre svega nacionalno svesni Srbi svih fela, dok joj o glavi rade svi drugi – Hrvati, Slovenci, Bugari i bugaraši, sada i neki Crnogorci, Kominterna, nacisti i beogradska peta kolona… To više nije ona kućerina strave na čijem krovu sede kralj Aleksandar Karađorđević i njegova kajmakčalanska bratija, žandarčine i korumpirani režim, nego pribežište slobode i – gle odjednom – antifašizma! Sam Aleksandar je sada avanzovao u belog anđela koji lebdi nad sudbinom zemlje, dok svi, pa i plutokratski Beograd, brinu za njegovu sudbinu i strepe od predstojećeg atentata. Zli Aleksandar postao je odjednom vrh nacionalne vertikale, koji se sakralno ne prikazuje, nego se kao dobri duh priziva i u molitvama pominje.

U drugoj seriji „Senki“ pojavljuje se nova, ključna ličnost, čije je ime Božidar Zečević i upravo taj se na kraju ispostavlja kao „osvetnik Crne ruke“, nevino stradalog Apisa i njegovih drugova. Božidar Zečević je mladi policijski inspektor i niko u njega ne sumnja u seriji ubistava koja pogađa Beograd (ne baš originalno: kao u lošim krimi romanima inspektor je ubica, jer se na njega najmanje sumnja, još od klasične Mišolovke Agate Kristi, koja se za poslednjih 70 godina igrala 25.000 puta, i dalje se igra kao apsolutni rekorder svih vremena, uprkos tome što i vrapci pevaju ko je ubica). Uostalom, Božidar Zečević je više paradigma nego pravi dramski lik. Kao neka vrsta produžene ruke pravde on vrši jednu uzvišenu misiju – ubija samo one koji su nečasno i razbojnički uklonili Apisa, ali kao da reafirmiše povratak glavnog ideala ove tajne družine „regenerisanje naše degenerisane rase“, kako je zapisano u ustavu Crne ruke, još 1911. godine.

Marko Grabež kao inspektor Božidar Zečević u drugoj sezoni serije „Senke nad Balkanom” (Foto: Promo)

Kao dosledan i verovatno najuporniji kritičar Bjelogrlićeve prve serije – što je očigledno ostavilo izvesne posledice – ne mogu da budem nezadovoljan svojom novom i neočekivanom ulogom „borca za pravdu“, čestitog i ispravnog čoveka, koji ispunjava svoju misiju i tako zadobija po neku simpatiju. Nezadovoljan sam jedino što je Božidar Zečević, kao alternativa jednom lošem i pokvarenom društvu, poginuo za svoju ideju ne promenivši ništa do dana današnjeg. Iako je donekle spustio durbin, Bjelogrlić, nažalost, nije uspeo da se uzdigne iznad lične osvete. Nije se izborio sa bolesnom sujetom; u finalu zabada krstaču sa imenom Božidara Zečevića u film, što je ružan kraj ove priče; o dobrom ukusu da ne govorimo.

Eto šta sve nose život i smrt kritičara. A da vam pravo kažem, da se ponovo rodim, drugo ne bih izabrao. „Kritičar nema prijatelja“, jadao mi se, za života, stari Milutin Čolić. Da je u pravu iskusio sam i sam. Ko zna koliko sam ih pogubio i danas, posle ovog razgovora. Šta ćete. Navikao sam.

 

Autor Aleksandar Vujović

 

Naslovna fotografija: Vikipedija

 

Izvor Novi Standard

Pratite nas na YouTube-u