Identitetski inženjering – od Osmanlija do danas

Srpski narod u Crnoj Gori je podvrgnut etnocidu, a Zakonom o slobodi veroispovesti izvršen je atak na tamošnje srpsko nasleđe. Međutim, to nije ništa novo

Identitetski inženjering, koji se u užem smislu često manifestuje kao etnocid, definišemo kao komponentu genocida koja ima za cilj uništenje nacionalne kulture i identiteta grupe čiji nestanak žele počinioci tog zločina. On nije istovetan terminu „kulturni genocid“, premda oba imaju za krajnji cilj eliminaciju ciljane populacije putem sveobuhvatne konverzije i eventualno ali ne nužno fizičke likvidacije.

Etnocid i genocid dele isto viđenje Drugog: onaj Drugi je različit, a što je još gore različit je na pogrešan način. Razlikuju se, međutim, po načinu na koji tretiraju Drugog. Genocidni projekat poput Holokausta ili jermenskog genocida teži poništavanju razlike fizičkim istrebljenjem Drugog. Etnocid prihvata relativnost zla: Drugi su loši, ali ne toliko da ih ne možemo popraviti tako što ćemo ih naterati da se promene po modelu koji im namećemo. Etnocidna negacija Drugog vodi ka njegovoj identifikaciji sa željenim verskim, nacionalnim i kulturnim modelom. Krajnji cilj je utopijska vizija jedne pročišćene i homogene zajednice, Volksgemeinschaft.

ETNOCID SRBA U CRNOJ GORI
Počinioci etnocida polaze od pretpostavke da postojeći identitet Drugog može biti uspešno ugušen i da pogrešna različitost može biti anulirana. Onaj Drugi je loš i zabludeo, ali možda popravljiv. Njemu treba otvoriti, pa i nametnuti prostor za prihvatanje željenog novog identiteta: od kaurina napraviti vernika, od šizmatika unijatu, od Srbina – postmodernog „Crnogorca“. Naravno, ako se projekat etnocida pokaže nedovoljno uspešnim, prisutna je i druga opcija. Primera radi, ustaški projekat je, po jasno iznesenoj nameri svojih čelnika, kombinovao genocid (klanje), etničko čišćenje (proterivanje) i etnocid (pokatoličavanje) u cilju stvaranja homogene nacionalne zajednice. U Crnoj Gori je za sada na sceni samo ovaj treći instrument, što ne znači da će trajno ostati tako.

U svim etnocidnim projektima državna prinuda deluje kao centripetalna sila. Država sebe proglašava za isključivog arbitra željenog kulturnog obrasca društva i gospodara svih njegovih dobara. U samom srcu etnocidne države počiva odlučnost da se poništi neželjena različitost. „Prihvatljivi“ oblici različitosti pritom mogu da budu tolerisani, npr. „Hrvati islamske vjere“ i Folksdojčeri u NDH, Bošnjaci i Albanci u današnjoj Crnoj Gori. Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je 1994. Deklaraciju o pravima domorodačkih naroda koja je frapantno primenjiva na Crnu Goru, pre svega činjenicom da Srbi nesumnjivo jesu ugroženi „domorodački narod“ te države. Sedmi član Deklaracije pominje termine etnocid i kulturni genocid. Premda ih ne definiše pojedinačno, ona pod njima podrazumeva:

a) postupke koji imaju za cilj da nekoj grupi uskrate nacionalni integritet, kulturne vrednosti i etnički identitet;
b) postupke koji imaju za cilj da se toj grupi oduzmu zemlja, posedi i resursi;
c) i d) svaki oblik asimilacije ili integracije u drugi kulturni okvir koji je toj grupi nametnut zakonodavnim, administrativnim ili drugim merama; i
e) svaki oblik propagande koji je uperen protiv dotične grupe.

Dodajmo da je u prethodećoj UNESKO-voj deklaraciji iz San Hozea (1981) etnocid definisan kao „uskraćivanje etničkoj grupi prava da uživa, razvija i prenosi svoju kulturu i svoj jezik, bilo kolektivno ili individualno, što predstavlja ekstremni oblik sveobuhvatnog kršenja ljudskih prava a naročito prava etničkih grupa da se poštuje njihov identitet“.

Vernici mašu crkvenim barjacima ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici tokom Svetosimeonovskog sabora, 29. februar 2020. (Foto: Miloš Vujović/mitropolija.com)
Vernici mašu crkvenim barjacima ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici tokom Svetosimeonovskog sabora, 29. februar 2020. (Foto: Miloš Vujović/mitropolija.com)

Po navedenim kriterijumima srpski narod u Crnoj Gori jeste podvrgnut etnocidu i(li) kulturnom genocidu; ne po nekim već bukvalno po svim navedenim tačkama. Tzv. Zakon o slobodi veroispovesti samo predstavlja najnoviji primer sistematskog, svestranog i višedecenijskog ataka na srpsko nasleđe u Crnoj Gori, kako duhovno tako i materijalno. U toku je od strane države sprovođeni proces represije srpske zajednice u cilju transformacije njenog identiteta tj. odricanja od navodno nametnute lažne svesti koji se propagandno demonizuje i stigmatizuje. Projekat je pre svega oličen u opadajućim procentima Srba u popisima stanovništva (94 odsto 1909, 32 odsto 2003, 28 odsto 2011) i u deklarisanim namerama nosilaca vlasti da se taj proces nastavi, zaoštri i ubrza dok padom na manje od 20 odsto Srbi ne budu srubljeni na status nacionalne manjine.

Uspostavljanje novog etno-jezičkog i verskog identiteta se širom sveta i vekovima sprovodi nasilno i primenom širokog spektra metoda identitetskog inženjeringa. Osvrt na istorijske primere sličnih pokušaja ukazuje, međutim, da njihov uspeh ili neuspeh prvenstveno zavisi od dva faktora: od moći državne strukture koja sprovodi etnički inženjering da u svom projektu istraje kroz dugi niz godina, decenija, pa i vekova; i sposobnosti zajednice, koja joj se našla na udaru, da artikuliše svoju strategiju odbrane i da istraje u uspešnoj transmisiji ključnih elemenata identiteta od jedne generacije ka drugoj.

POIGRAVANjE IDENTITETIMA
Islam je od samog početka svog širenja u sedmom veku težio da prekine identitetsku transmisiju i stvori „novog čoveka“. U periodu ekspanzije, između Muhamedove smrti i druge opsade Beča, nešto preko hiljadu godina kasnije, pripadnici naroda knjige (hrišćani i Jevreji) bili su „zaštićeni“ ako bi se pokorili islamskoj dominaciji „ugovorom“ (zima) i ako bi novim gospodarima plaćali glavarinu (džizja). Za zimije, pokorene narode knjige, važio je niz ograničenja nametnutih još u sedmom veku. Krst nije smeo da se pokazuje javno. Muškarci nisu smeli da žene muslimanke i nije im bilo dozvoljeno da nose oružje. Morali su da prime i ugoste muslimane putnike-namernike i vojnike na pohodu. Kako su se prihodi od glavarine uglavnom trošili na finansiranje džihada, hrišćani su pod muslimanskom vlašću bili prisiljavani da pomažu podjarmljivanje istovernika koji su još bili slobodni.

Teoretičar šerijata iz 11. veka Al-Mavdudi ističe da „muslimani imaju pravo da oduzimaju sveta mesta u gradovima koji su osvojeni“, kao što je učinjeno sa crkvom Svetog Jovana u Damasku, Aja Sofijom u Carigradu i bezbroj drugih. „Zaštita“ je takođe ukidana ako bi se zimiji priklonili nekoj nemuslimanskoj sili, ili hulili na proroka Muhameda i Kuran, itd. U potonjim vekovima, za desetine miliona hrišćana Bliskog istoka, severne Afrike i Balkana dinamika islamizacije je delovala uvek po istom obrascu koji je bio određen ideologijom i zakonima džihada i šerijata. Procesom identitetskog inženjeringa prvobitna hrišćanska većina pretvarana je u manjinu.

Osmanlijski „danak u krvi“ muške dece porobljenih hrišćana bio je novost i po arapskim standardima. Turska institucija devširme, koju je uveo sultan Orhan (1326–1359), nije imala utemeljenje u islamskoj tradiciji. Savremeni apologeti otomanske vlasti cinično predstavljaju tragediju otetih dečaka kao srednjevekovni ekvivalent državne stipendije za Harvard ili Kembridž, šansa za lepu karijeru. Ni jedan posto janičara, međutim, nije dospevao do dvora. Ogromna većina njih rasula je svoje kosti po sultanovim bojištima, od Rodosa, Kipra i Malte do Mohača, Sigeta i zidina Beča.

Prelaskom u islam hrišćani nisu samo gubili svoja imena u korist arapskih, nego i svaki osećaj bliskosti sa sopstvenom prošlošću i kulturom, a kamo li ponosa njima. Predislamski preci nisu mogli da se poštuju jer kao izdanci džahilije, mraka i neznanja, nikakvog poštovanja nisu bili dostojni. Kako kaže indijsko-karipski nobelovac V. S. Najpol, svet nije video imperijalizam poput islamskog koji zahteva tako radikalno brisanje prošlosti: „Novi vernici nemaju ništa izvorno svoje. Islam zahteva od preobraćenika da prihvati da njegova zemlja i narod nemaju istorijsku važnost, da svetinje nemaju nikakvu vrednost“. Preobraćenici su bili kulturno rasporeni, osuđeni na nametnutu psihozu odricanja od prethodnog identiteta.

Slične je posledice imao i identitetski inženjering koji je sproveden nad pravoslavnim žiteljima današnje zapadne Ukrajine. Nametanje takozvane Brest-Litovske unije 1596. godine bilo je uslovljeno specifičnim geopolitičkim okolnostima. Tokom prethodna dva veka jačanja katoličkog uticaja, pravoslavlje je u ovoj regiji slabilo. Kralj Poljske i Litvanije, fanatični katolik Žigmund III (vladao 1587-1632) pozvao je jezuite da pojačaju propagandu među pravoslavnima u istočnom delu njegove kraljevine. Istovremeno, poljski dvor je pravoslavnim episkopima obećavao privilegije jednake onima koji su uživali katolički biskupi, uključujući i mesta u poljskom Senatu, ako priznaju vrhovništvo rimskog pape.

Statua Žigmunda III u Varšavi (Foto: reddit.com)
Statua Žigmunda III u Varšavi (Foto: reddit.com)

Pod intenzivnim pritiskom većina rutenskih episkopa prihvatila je uniju koja se zasnivala na odlukama sabora u Firenci 1439. Pravoslavni vernici, međutim, većinom su odbacili uniju, pre svega u kozačkim bratstvima koja su se okrenula protiv poljskih vlasti u današnjoj Ukrajini. U Podoliji i Galiciji koje su posle deoba Poljske pripale Habzburzima, međutim, unijatsko sveštenstvo i episkopat uživali su zdušnu podršku države. Još pod poljskom vlašću preotete su pravoslavne crkve a sveštenstvo prebijano ili zatvarano ako bi odbijali da se povinuju uniji.

U tom periodu Rusija je prolazila kroz „smutna“ vremena, Poljaci su čak na kratko osvojili i moskovski Kremlj, pa nije dolazila u obzir pomoć otporu unijaćenju stotinama kilometara udaljenim istovernicima. Veliko je pitanje, međutim, da li će sadašnje poigravanje identitetima i tradicijama po nalogu spolja imati sličnog dugoročnog efekta, imajući u vidu sve izrazitiju multipolarizaciju sveta i sve ograničeniju sposobnost severnoatlantske talasokratije da kontinuirano širi i jača kontrolu nad evroazijskim srcem kopna.

INŽENjERING NA BALKANU
Na Balkanu u 18. i 19. veku Otomanska imperija je bila u opadanju, a Habzburška monarhija u usponu. Prvom polovinom 18. veka ona intenzivira svoj od ranije započeti program identitetskog inženjeringa u cilju prevođenja „grkoistočnjaka“, srpskih šizmatika, Rimu. Srbi su tom izazovu odoleli, pre svega jer su Habzburzima bili potrebniji kao dobri borci u grencerskim regimentama nego kao pokatoličeni kmetovi.

Vek i po kasnije, pak, posle okupacije Bosne i Hercegovine, Dvojna monarhija se u novozaposednutoj provinciji posvetila etnoinženjerskom eksperimentu konstrukcije bosanske nacije, identiteta i jezika. Obrazovani i pronicljivi Benjamin Kalaj je bio kao bečki poverenik za okupiranu Bosnu i Hercegovinu. „Kalajev režim u Bosni i Hercegovini je bio „najplodniji“ u domenu nacionalne politike, u toj meri da su mnogi ideolozi nacionalnog pitanja na jugoslovenskom prostoru, i izvan njega, sve do danas, nalazili inspiracije u Kalajevom idejnom nasleđu o naciji i nacionalom pitanju. On je naročito ostao zapamćen po pokušaju stvaranja „bosanske nacije“. Kako ističe S. Terzić, kao argumente Kalaj je isticao navodni istorijski kontinuitet bosanske političke posebnosti, čiji je temelj u srednjem veku tobože bilo bogumilstvo, a posle turskih osvajanja muslimani kao čuvari bosanske političke i nacionalne posebnosti. Oni su, po Kalaju, trebali da budu jezgro buduće bosanske nacije.

Shodno tim načelima Kalaj je proklamovao „bosanski patriotizam“ i propagirao bosanski nacionalizam; u tu svrhu pokreće se list Bošnjak (1891), uvodi „bosanski jezik“ i termin „bosančica“ kao naziv za ćirilicu. Objavljena je i Gramatika bosanskog jezika (1890). Ni Srbi ni Hrvati, međutim, nisu bili uterani u bosanski topioničarski lonac, ni tada a ni potom. Sto trideset godina kasnije i četvrt veka posle Dejtona, Bosna i Hercegovina nastavlja da se taljiga na svom dugom putu ni u šta. Neizlečiva disfunkcionalnost te tvorevine odraz je činjenice da je „Republika Bosna i Hercegovina“ i sama utemeljena na kalajevsko-brozovskom identitetskom inženjeringu. Kao mikrokosmos Jugoslavije ona oličava u sebi sve napetosti i netrpeljivosti, sva suparništva i centrifugalne sile kojima je svaka Jugoslavija bila izložena od prvog dana svog postojanja.

Mrtvac koji hoda je savršeno precizan opis države koja nema sopstvenu snagu opstanka, već vegetira isključivo voljom svojih inostranih mentora. Ima više sličnih primera iz skorašnje istorije. Posle okupacije Mandžurije 1931, Japan je stvorio Carevinu Mandžukuo koja je imala sve prividne atribute države, ali čija je sposobnost opstanka bila neraskidivo vezana za ratnu sreću imperijalnog Japana. Južnovijetnamska država (Republika Vijetnam) bila je osuđena na propast posle odluke predsednika SAD Ričarda Niksona da povuče američke snage; aprila 1975. godine Sajgon je pao…

Na balkanskim prostorima adekvatno je poređenje Bosne i Hercegovine sa NDH. Obe te države nastale su i opstajale voljom agresivnih, Srbima neprijateljskih zapadnih sila, koje su u vreme njihovog nastanka i postojanja imale dominantni položaj na evropskom jugoistoku. Obe su tvorevine nastale flagrantnim kršenjem ustavno-pravnog poretka prethodne države u haotičnim uslovima, putem nasilnog stvaranja faktičkih stanja koja su kasnije bivala retroaktivno „legalizovana“. Ni u jednoj ni u drugoj Srbima nije bila zajamčeno čak ni pravo na fizički opstanak.

Ustaše ubijaju i bacaju u jamu zatvorene Srbe u Jasenovcu (Foto: Wikipedia)
Ustaše ubijaju i bacaju u jamu zarobljene Srbe u Jasenovcu (Foto: Wikipedia)

Kalajevsko-brozovsko-dejtonski projekat identitetskog inženjeringa u BiH nema budućnost. Pre ili kasnije, postimperijalni Vašington i post-merkelovski Brisel izgubiće volju i interesovanje da drže uključenim aparat za reanimaciju BiH-tvorevine. Kada se to desi, a desiće se, njena sudbina biće slična sudbini Ulbrihtove i Honekerove Nemačke Demokratske Republike nakon što je Mihail Gorbačov tu nevoljenu kreaturu prepustio sopstvenoj sudbini u jesen 1989. BiH nema unutrašnju dinamiku opstanka, jer su iste sile raspada u njoj prisutne u još izraženijoj formi nego u SFRJ; tu se ništa nije izmenilo za poslednjih četvrt veka kao ni za prethodnih stotinu godina. Ona će pre ili kasnije završiti na smetlištu istorije, kao i Mandžukuo, NDH, Južni Vijetnam, NDR, itd…

NAMETANjE JUGOSLOVENSTVA
Stvaranje Jugoslavije došlo je prekasno. Da se dogodilo 1860-ih, u vreme Kavura i Bizmarka, projekat bi možda imao šanse. Pola veka kasnije proces odvojenog političkog razvoja i formiranja različitih pa i nekompatibilnih identiteta, bio je otišao predaleko. Mit o etničkoj (ili pak krvnoj i „rasnoj“) srodnosti južnih Slovena bio je uveliko anahron u vreme kada je primenjen. Taj devetnaestovekovni koncept počivao je na trojnoj etno-jezičkoj podeli Evrope koju su izmislili romantičari u decenijama pre 1848. Njihova je Jugoslavija bila tipična „imaginarna zajednica“. Posle prve decenije neprekidnih kriza, kralj Aleksandar je proglasio lični režim u ime očuvanja „narodnog jedinstva i integriteta države“. Tokom skoro šest godina koje su usledile Kraljevinom Jugoslavijom je upravljano autoritarno, uz pokušaj da se stvori osećaj nacionalnog jedinstva nametnut odozgo. To nije moglo da izbriše vekovima oblikovane posebnosti. Kraljeva lična vlast funkcionisala je bez stvarnog korena u narodu, kroz aparat državnog činovništva.

Jedina „ideologija“ režima bilo je sa vrha nametano integralno jugoslovenstvo. Ono se zasnivalo na tezi o rasnoj srodnosti „Jugoslovena“ dinaritskog identiteta i porekla, mitu koji nije bio utemeljen ni istorijski, ni genetski, ni kulturno. Jezičke sličnosti većine štokavskih Srba i Hrvata nisu pružale ništa čvršću osnovu za državotvorni projekat od jezičke sličnosti Flamanaca i Holanđana, dok su istorijski, kulturno i duhovno uslovljene razlike bile neuporedivo veće. Ideologiji jugoslovenstva – hibridnoj, novokomponovanoj i emotivno neinspirišućoj – nedostajalo je čvrsto istorijsko utemeljenje koje pružaju integrišući mitovi i stari teritorijalni i kulturni identiteti. Pre 1918. nije postojao istorijski „jugoslovenski narod“, a posle je bilo kasno da bude stvaran voljom jednog vladara, kvazinaučnim teoretisanjem rasnih antropologa inspirisanih Cvijićem, entuzijazmom šačice ideologa i policijskom prinudom.

Pokušaj nametanja jugoslovenstva iz beogradskog dvora doživeo je neuspeh. Političke posledice stvaranja Jugoslavije, a deceniju potom i uspostave kraljevog ličnog režima, bile su dvojake. Nastupila je politička, nacionalna, duhovna i moralna dezorijentacija Srba, razdiranih između prirodnog srpstva i veštačkog jugoslovenstva. Činila ih je, u odnosu na druge narode novostvorene države, sve slabijim činiocem u balkanskoj jednačini.

Sa druge strane, nastanak Jugoslavije stvorio je podlogu za nacionalnu, kulturnu i političku integraciju Hrvata i drugih nesrpskih naroda. Eksperiment sa nametanjem integralnog jugoslovenstva trajao je kratko, od zavođenja kraljevog ličnog režima 1929. do obnove stranačkog života pod Bogoljubom Jeftićem i Milanom Stojadinovićem nedugo posle njegove smrti. Nisu bile zadovoljene ni osnovne pretpostavke za uspešan identitetski menadžment, bilo u obliku koherentnog ideološkog okvira unitarnog jugoslovenstva ili u kapacitetu države da ga sistematski nameće. Na kraju su dezorijentisani Srbi bili najveće žrtve kraljevog projekta.

RUMUNSKI I USTAŠKI PROJEKTI
Kraljevina Rumunija između dva svetska rata pruža dodatni primer identitetskog inženjeringa svojim neuspelim pokušajem da nametne rumunski identitet žiteljima Besarabije. Za razliku od Transilvanije, gde je rumunski živalj imao visoko razvijen nacionalni i kulturni identitet, u Besarabiji to nije bio slučaj. Urbana i zemljoposednička elita bila je u velikoj meri rusifikovana, dok je posle uspostavljanja vlasti centralizovane rumunske države moldavsko seljaštvo sa nostalgijom pamtilo sistem zemstva carske Rusije koji im je pre revolucije omogućavao visok stepen lokalne samouprave u obrazovanju, zdravstvu i drugim oblastima.

Korumpirana i bahata rumunska uprava, koja je nametnula nove obrasce i nove poreze bez vidljivog poboljšanja života seljaka, posebno je u Besarabiji ispoljavala sve negativne aspekte uprave novostvorene „velike Rumunije“ u celini. Rezultat je bio osećaj većine lokalnih žitelja da ih je Rumunija okupirala, a ne da su ujedinjeni sa svojom navodnom maticom. Činovnici su premeštaj u istočno od Pruta doživljavali kao kaznu, a rumunski oficiri koji bi se oženili u Besarabiji dobijali su po stotinu hektara zemlje. Kako je primetio urednik američkog časopisa Forin afers koji je posetio Kišinjev krajem 1920-ih, „rumunska uprava, koja nigde nije proslavljena efikasnošću, u Besarabiji ne zadovoljava ni najosnovnije standarde“. Nezavisno od neskrivenog prezira koji su prema rumunskoj državi osećali lokalni Rusi i Nemci, i sami Moldavci tiho ali tvrdoglavo su odbijali da budu rumunizovani. I do danas, Moldavija ostaje duboko podeljena po pitanju identiteta. Premda je u postsovjetskom periodu došlo do smena vlasti između prorumunskih i proruskih političkih frakcija, danas više nema ni govora o nasilnom pretapanju jedne strane u drugu sredstvima identitetskog inženjeringa.

Moldavci mašu zastavama Moldavije tokom protestnog skupa u Kišinjevu 2016. godine (Foto: AP Photo/Vadim Ghirda)
Građani sa zastavama Moldavije tokom protestnog skupa u Kišinjevu 2016. godine (Foto: AP Photo/Vadim Ghirda)

Ustaški projekat bio je od začetka inherentno genocidan. U praksi je kombinovao genocid i etnocid u cilju stvaranja homogene nacionalne zajednice. Ovo je bio odraz nedorađenosti hrvatske rasne teorije. „Otac nacije“ Ante Starčević govorio je o Srbima kao inferiornoj pasmini koju treba fizički likvidirati, da bi ih u poznim godinama nazivao i pokrštenim, premda manje vrednim Hrvatima. Hrvatski antropolog Milan Šuflaj je 1920-ih uporedo sa rasnim tvrdnjama o srpskoj inferiornosti zastupao tezu o navodnom hrvatskom poreklu većine Srba u Vojnoj krajini i isticao da treba težiti njihovom povratku u okrilje hrvatske nacionalne svesti.

Ovo je bila osnovna protivrečnost kasnije ustaške rasne teorije koju je 1939. pokušao da artikuliše Mladen Lorković. On je tvrdio da su Srbi u Hrvatskoj poreklom sastavljeni od tri glavna elementa: od pravoslavnih Vlaha koji su bili sluge Turcima; od „pravih Srba“ koji su u habzburške zemlje došli iz Raške velikom seobom krajem 17. veka; i od katoličkih Hrvata koji su prihvatili pravoslavlje pod turskim pritiskom. Te tri grupe jedino je povezala pravoslavna vera, koja je tek u 19. veku zloupotrebljena da ih sve posrbi. Lorkovićeva postavka iz 1939. implicitno je otvarala prostor za model rešavanja srpskog pitanja koji je Mile Budak formulisao dve godine kasnije u čuvenom govoru u Gospiću: jednu trećinu proterati („pravi Srbi“), jednu trećinu pokatoličiti („popravoslavljeni Hrvati“) i jednu trećinu pobiti („Vlasi“). Posebno pada u oči da pokrštavanja skoro nije bilo južno do Save, već prvenstveno u panonskoj Hrvatskoj.

TITOVO SEME ZLA I KURDI
Josip Broz Tito je posle pobede u građanskom ratu 1941-1945. pristupio širokom i dubokom projektu identitetskog inženjeringa. Njime je posejano seme zla koje već decenijama i sve do danas, u Crnoj Gori i širom bivše države, rađa gorke plodove. Broz je prinudio „Jugoslovene“ da spakuju i polože sva ratna sećanja u zajedničku zalagaonicu „narodnooslobodilačke borbe“ i „fašističkog terora“ kao apsolutno izjednačeni akcionari, a potom da iz nje vuku podjednake dividende „bratstva i jedinstva“ i „revolucije svih naših naroda“. Poluvekovno postojanje DFJ-FNRJ-SFRJ zasnivalo se na tri laži:

(1) da su svi narodi Jugoslavije pružili jednak doprinos partizanskoj pobedi;
(2) da su svi ti narodi podjednako stradali od „okupatora i domaćih izdajnika“; i
(3) da su ustaše i četnici politički i moralno ekvivalentni.

Glavnim nosiocima antifašističke borbe i najvećim stradalnicima, Srbima, nije bilo dozvoljeno da budu personalizovani kao žrtve masovnih zločina, a u Crnoj Gori ni da se zovu svojim imenom. Zvanični komunistički diskurs ipak nije mogao da spreči niti da nadjača usmena identitetska predanja Srba novoj generaciji, koja su šapatom prenošena, niti Crkvu da pod preteškim okolnostima svedoči i nastavi svoju misiju. Ta usmena predanja posleratni srpski naraštaji u Crnoj Gori i zapadno od Drine prihvatali su i razvili kao deo kolektivnog sećanja, pouzdanijeg od ma kog školskog programa i netaknutog sloganima partijske države. Ona su imala karakter srpskog „podzemnog“ učenja istorije i pokazala su se jačim od udbaško-partijskog glajhšaltunga.

Turski odnos prema Kurdima posebno je vredan pomena među skorašnjim projektima identitetskog inženjeringa. Sukcesivne vlade u Ankari, kako sekularno-kemalističke pre Erdogana tako i sadašnja neoosmanska, Kurde tretiraju kao „planinske Turke“. Još od Ataturkovog gušenja kurdskih pobuna pre devet decenija, cilj je bio da se Kurdi primoraju na prihvatanje turskog identiteta kao primarnog i da se odvrate od težnje za ostvarivanjem ma kakvih kolektivnih prava koje pripadaju jednom narodu, a kamoli teritorijalne autonomije u ma kom obliku.

Uprkos činjenici da je turska država od tada borbi protiv kurdskog separatizma posvetila znatne resurse, uključujući vojne, i uprkos činjenici da su Kurdi u svojim težnjama ostali bez spoljne podrške, njihov nacionalizam se pokazao kao žilav i tvrdo otporan na pritiske turske države. S obzirom da se razvio kao reakcija jednog naroda bez države na represiju turskog „državnog nacionalizma“ i državnu diskriminatorsku praksu, rezulatat je bio paradoksalan: kurdski identitet je proteklih decenija ojačan, a ne oslabljen. Nametanje turskih nastavnih programa koji isključuju kurdski jezik i kulturu podstaklo je razvoj neformalne, „podzemne“ i pretežno oralne kulture koja se uspešno odupire promeni identiteta.

Irački Kurdi drže veliku zastavu Kurdistana dok šetaju Erbilom, glavnim gradom Iračkog Kurdistana, 13. septembar 2017. (Foto: SAFIN HAMED/AFP/Getty Images)
Irački Kurdi sa zastavom Kurdistana, Erbil, 13. septembar 2017. (Foto: SAFIN HAMED/AFP/Getty Images)

Ovaj primer ukazuje na slabost identitetskog inženjeringa neutemeljenog u spontano nastajućim procesima. Ukoliko je turski projekat naišao na barijeru u sudaru sa kurdskom nacijom koja je svoj identitet razvila relativno kasno, u vreme raspada Otomanske imperije, i koja nikada nije imala svoju suverenu državu, utoliko je veći izazov za stratege montenegrinstva pokušaj primene etnocida na srpsku zajednicu koja je pritom autohtono crnogorska i vekovima identitetski utemeljena u ključnim odrednicama vere, državnosti, jezika i mita. Ona se pokazala nesklona preveravanju čak i u vreme kada su nosioci takvih pokušaja bile moćne države poput Otomanske imperije i Mletačke republike. Neće pokleknuti ni danas.

GEOPOLITIČKA DIMENZIJA
Geopolitička komponenta identitetskog inženjeringa u Crnoj Gori nije zanemariva. Čak i u zemlji tako ograničenoj i prostorno i resursno, prepoznatljivo je delovanje zakona geopolitičke dominacije koji važe za megaprostorne nivoe analize. Te regularnosti, kao i geopolitički vektori projekcije moći suparničkih sila, bili su vekovima nesrazmerno prisutni u relativno uskom prostoru od Punte di Ostro do Ade Bojane. Linije podela Rimske imperije uticale na odnose političkih i geografskih faktora u Zetskom primorju, da bi se potom našlo u srcu tektonske napukline Velike šizme u 11. veku, a tri veka kasnije i na jednoj od linija sudara Osmanlija i hrišćana.

Spoljne sile vazda su bile subjekt, a današnje crnogorsko tle objekt, tačka ukrštanja, čestih sudaranja i povremene, vazda nestabilne koegzistencije suparničkih sila, kultura i civilizacija. U tom kontekstu, sa stanovišta stratega Severnoatlantske alijanse i većeg dela aparata Evropske unije, pravoslavna crkva se tretira kao prepreka ostvarenja geostrateških ciljeva talasokratske globalne imperije koja aksiomatski tretira Rusiju kao suparnika pa i neprijatelja. O tome imamo skorašnje izjave američkih funkcionera, ali vredan je citata stav uticajnog analitičara iz 2015:

„Crkva najvećim delom postupa kao ogranak meke moći ruske države, projektujući svoj autoritet na način koji pomaže Kremlju da širi ruski uticaj, kako u neposrednom susedstvu Rusije tako i širom sveta. Kremlj sa svoje strane pomaže crkvi da ojača svoj uticaj, što je došlo do izražaja ulogom Vladimira Jakunjina, pripadnika Putinovog unutrašnjeg kruga, u pomirenju Ruske pravoslavne crkve sa Ruskom crkvom u inostranstvu 2007. godine, čime je u velikoj meri ojačan uticaj partrijarha Kirila van Rusije“.

Američki stav prema ponašanju režima u Podgorici odraz je težnje za neutralizacijom „malignog uticaja Rusije“ na Balkanu. Malevolentnost vlade SAD prema kanonskom pravoslavlju pre svega se ispoljava u Ukrajini, međutim, gde je Vaseljenski patrijarh priznao autokefalnost šizmatičke „Pravoslavne crkve Ukrajine“ uz direktnu podršku američkog Stejt departmenta i grčke vlade. Pritom je izvršen i pritisak na aleksandrijskog patrijarha i atinskog arhiepiskopa koji su zavisni od subvencija grčke države. Time je de fakto izazvan raskol unutar pravoslavlja.

Američki funkcioneri, koji često ističu princip razdvajanja crkve i države u svojoj zemlji, uzeli su sebi za pravo da iznose sudove o unutrašnjim kanonskim odnosima pravoslavne crkve. Ukrajinske šizmatike su proglasili borcima za ljudska prava i verske slobode, premda ta „crkva“ sprovodi nasilje protiv sveštenstva i vernika kanonske jurisdikcije i teži da uzurpira njene crkve i manastire. Sam državni sekretar Majk Pompeo dao je primer telefonskim pozivom samozvanom poglavaru „ukrajinske crkve“ Epifaniju Dumenku. Sadašnji američki ambasador u Grčkoj Džefri Pjat, koji je bio ambasador SAD u Ukrajini tokom majdanske operacije promene režima 2014, kao i funkcioner Stejt departmenta zadužen za međunarodne verske slobode Sem Braunbek, zatim sada bivša ambasadorka SAD u Kijevu Mari Jovanovič i specijalni američki izaslanik za Ukrajinu Kurt Volker, direktno su se angažovali u promovisanju novostvorene „ukrajinske pravoslavne crkve“ i lobirali kod drugih kanonskih jurisdikcija za priznanje kijevskih šizmatika.

Mitropolit Epifanije Dumenko tokom ceremonije potpisivanja Tomosa o autokefalnosti PCU, 05. januar 2019. (Foto: The Presidential Administration of Ukraine)
Mitropolit Epifanije Dumenko tokom ceremonije potpisivanja Tomosa o autokefalnosti PCU, 05. januar 2019. (Foto: The Presidential Administration of Ukraine)

Ne ulazeći u detalje drugih aktivnosti američkih funkcionera usmerenih protiv kanonskih pomesnih crkava, poput bizarne i neverovatno bahate podrške diplomata Stejt departmenta gej paradi u Tbilisiju, ne iznenađuje činjenica da se i u slučaju eklatantnog kršenja vladavine prava u Crnoj Gori zvanični Vašington (oličen npr. u činovniku Metjuu Palmeru) stavlja na stranu sprovodilaca identitetskog inženjeringa. Nije samo reč o predvidljivom podsticanju i podršci svakoj politici na području bivše Jugoslavije koja je uperena protiv Srba i njihovih interesa, premda jeste i o tome, već pre svega o širem, geostrateškom slabljenju slovenskog pravoslavlja kao takvog, jer se ono poima kao potencijalni ili aktivni ruski resurs.

Današnja Crna Gora u geopolitičkim proračunima velikih sila nije značajan adut, što se videlo u odsustvu pobedničkog entuzijazma zapadnog establišmenta prilikom njenog prijema u NATO. Taj posao je odrađen shodno rutinskoj matrici talasokratskog evroatlantizma, ali nije poiman kao neki krupan poen na geopolitičkim terazijama – za razliku, npr. od majdanske Ukrajine. Sa druge strane, za planere atlantističkog vektora na Balkanu – čije lokalno uporište su već skoro tri decenije Albanci – trenutni gospodari Crne Gore imaju neslavnu ulogu poslušnih igrača u korist sopstvene štete. Ta igra, ako je oni na nesreću svog naroda privedu kraju, imaće sumoran ishod. Ona neće biti okončana pre uspostavljanja novih granica država i ucrtavanja novih međa civilizacija, od Bara i jugoistočnog ruba Podgorice do Prokletija. Na pragu treće decenije 21. veka Crna Gora šizofreno je raspolućena između svog autentičnog identiteta i njegove sušte suprotnosti koju joj nameće autokratski režim. Sa tzv. Zakonom o slobodi veroispovesti – koji predstavlja primer orvelovskog izvrtanja značenja reči – Crna Gora je podvrgnuta destabilizaciji sa predumišljajem. Ugroženi su njen mir, ustavni poredak, jednakost verskih zajednica i građana i njihova verska i ljudska prava, a iznad svega ugrožena je vladavina prava kao takva.

KONTRAREALIZAM
Opredelivši se za identitetski inženjering zasnovan na negaciji autentičnog identiteta, režim sledi postmoderni kulturni obrazac zasnovan na kontrarealizmu. Nosiocima tog obrasca, po njihovim sopstvenim rečima, SPC predstavlja anahroni relikt. Oni su svoje montenegrinstvo vezali za tezu o velikosrpskom zlu, tezu koja ima svoju bečku, berlinsku, vatikansku, britansku i američku varijantu već duže od jednog veka, sa lokalnim ekspoziturama u Zagrebu, Sarajevu i Prištini. Priklonio se haškoj konstrukciji srpske istorije kao „zajedničkog zločinačkog projekta“ od Garašanina do danas. Ta i takva varijanta „crnogorskog“ identiteta neminovno završava u ustaštvu. Projekat ne može biti dugoročno uspešan, ne samo zato što počiva na autentičnom zlu i monstruoznoj laži već i zato što svoje spoljno utemeljenje traži od sila u opadanju. Ze­nit ame­rič­ke globalne mo­ći je pro­šao, dok je briselska mašina EU pre­ra­sla u me­ha­ni­zam za na­me­ta­nje ide­o­lo­ških nor­mi sa­mo­u­ni­šte­nja same Evro­pe i već se dugo na­la­zi u sta­nju struk­tur­no ne­re­ši­ve institucionalne i idejne kri­ze.

Koje li ironije: korifeji montenegrinstva spoljno uporište traže u eliti istog onog Zapada koji već decenijama rapidno gubi sopstveni identitet. O čemu je reč? Pre dve decenije objavljena je zapažena knjiga eseja američkog istoričara Kristofera Laša (Pobuna elita i izdaja demokratije) o otuđenju vladajućih struktura od sopstvenih kulturnih i moralnih korena. Laš ukazuje da je krajem 20. veka nastala profesionalno-menadžerska elita pravnika, medijskih komentatora, akademskih eksperata, sistemskih analitičara, bankara… koja je povezana po principu ideološki podobne meritokratije, visoko pokretna i bez korena u tradicionalnim, spontano nastalim zajednicama. Ona živi u apstraktnom svetu manipulisanja informacijama, rečima i ciframa; pritom stvara novi, izrazito ideologizovani oblik političkog diskursa. Svoje sunarodnike koji ne pripadaju krugu izabranih ta elita ne oseća kao deo svoje zajednice, već ih prezire kao recidiv predglobalne svesti. Nju, po Lašu, karakteriše agresivno sekularni pogled na svet, koji vodi u moralni i kulturni relativizam sa poraznim posledicama.

Dok je sindrom još bio u povoju, 1970-ih godina, Zbignjev Bžežinski je tvrdio da se po prvi put u istoriji stvara globalna svest transnacionalnih elita koje čine međunarodni biznismeni, naučni radnici, profesionalci raznih profila i državni funkcioneri. Spone među pripadnicima ovih novih elita po Bžežinskom prevazilaze državne granice, njihovi pogledi na svet nisu sputani nacionalnim tradicijama, a „njihovi interesi su više funkcionalni nego nacionalni“. U istom periodu, američki publicista i diplomata Ričard Gardner sažeto je opisao projekat: „Zgrada svetskog poretka mora da se gradi od temelja naviše. Postepena razgradnja nacionalnog suvereniteta, njegova erozija parče po parče, mnogo će više da postigne nego staromodni frontalni juriš.“ Gardnerova preporuka bila je jasna aluzija na italijanskog socijalistu Antonija Gramšija i njegov model „dugog marša kroz institucije“.

Kasniji zamenik državnog sekretara za inostrane poslove u administraciji Bila Klintona, Stroub Tolbot, sažeo je suštinu projekta izjavom da je optimista u pogledu nastanka „globalne nacije“, procesa kojim će postojeće nacije u 21. veku biti prevaziđene. Po njemu, sve države sveta će pre ili kasnije da priznaju samo  jednu, globalnu vlast: „U svojoj osnovi sve nacije su samo društveni aranžmani, ishod prilagođavanja promenljivim okolnostima. Bez obzira koliko delovale trajno, čak i sveto, one su zapravo veštačke i privremene“. Pogled na svet koji je Bžežinski nagovestio a Tolbot definisao u Crnoj Gori je metastazirao u jednom grotesknom i tragikomičnom obliku. Država svom projektu kulturocida pristupa shodno navedenom stavu da su nacije samo „društveni aranžmani“ i stoga podložne promeni identiteta promenom političkih uslova. Montenegrinstvu, koje je i samo „veštačko i privremeno“, nesvesni je uzor američka kvazielita koja tvrdi da su SAD definisane posvećenošću navodno univerzalnim ideološkim vrednostima, a ne utemeljenjem u jednoj stvarnoj zemlji, konkretnoj zajednici i kulturi u njoj ponikloj.

U tom košmarnom ludilu razdvojeni su Reč i Svet. Iskustvena stvarnost poima se kao puka prepreka ideološkoj viziji koja proizvodi svoju realnost, a demokratija je srozana na unapred zacrtano ideološko vrednovanje ishoda procesa. Moralnost nije funkcija objektivnog ponašanja aktera, već je zavisna od položaja aktera na skali ideološkog vrednovanja: zaplena pravoslavnih hramova u Crnoj Gori je ok i obaveza, ali bi zaplena i jedne jedine džamije u Srbiji bio prvorazredni svetski skandal.

Verni narod šeta ulicama Podgorice tokom Svetosimeonovske litije, 29. februar 2020. (Foto: Boris Musić/mitropolija.com)
Litija u Podgorici tokom Svetosimeonovskog sabora, 29. februar 2020. (Foto: Boris Musić/mitropolija.com)

Transformacija zapadnog društva u posthumanu postistoriju ima jednu bitnu odliku: da kultura postaje izlišna kao mehanizam održavanja društvene dinamike i integracije. Materijalno bogatstvo, profesionalni uspeh i fizičko zdravlje jedina su istinska dobra u zapadnom tehnosu. Vera, emotivna iskustva i lična mišljenja su balast, atavistički otpaci predtehnološkog, istorijskog društva. Pitanje smisla isključuje se a priori, jer je koncept svrhe prevaziđen. „Kultura“ je produkt koji se konzumira, a ne proživljava. Kraj istorije, u smislu pretvaranja društva u sociotehnološki sistem regulisan tržištem, iziskuje ne samo kraj nacija već i kraj čoveka.

Uz Božiju pomoć Srbi u Crnoj Gori uspešno će se odupreti tom užasu, očuvati svoje biće i odbraniti svoje svetinje. To duguju i sebi i precima i potomcima. Istorija je odredila da Srbi u Crnoj Gori u trećoj deceniji 21. veka budu još jedna u nizu srpskih generacija „kadrih stići i uteći i na strašnu mjestu postajati“.

 

Pisana verzija predavanja prof. dr Srđe Trifkovića održanog u Srpskoj kući u Podgorici 28. 02. 2020. na temu „Identitetski inženjering – teorija i praksa od Osmanlija do danas“.

 

Naslovna fotografija: Boris Musić/mitropolija.com

 

Izvor Novi Standard

Društvo, Istorija
Pratite nas na YouTube-u