Dašak ustajalog vazduha Henrija Kisindžera

Vapaj starca za nečim njemu dragim (liberalni poredak) čije vreme je prošlo delovao bi dirljivo u nekom drugom kontekstu. U ovom, deluje bahato i degutantno

Kada neka poznata i ugledna ličnost koja pripada krugu prvosveštenika globalne elite nešto važno saopšti ili napiše – pogotovu ako je reč o sučeljavanju sa izazovima kriznih vremena – zapadna medijska mašina te reči prenosi sa slepim strahopoštovanjem i bez kritičke analize. Ovo naročito potvrđuju povremena oglašavanja bivšeg savetnika za nacionalnu bezbednost predsednika Ričarda Niksona, a potom uticajnog državnog sekretara za spoljne poslove u Niksonovoj i Fordovoj administraciji, 96-godišnjeg Henrija Kisindžera.

Ne sumnjamo da je dr Kisindžer, uprkos teretu godina, zaista lično izdiktirao kolumnu „Pandemija koronavirusa zauvek će izmeniti svetski poredak“ koja je pod njegovim imenom pre dva dana objavljena u Volstrit žurnalu. Svako slovo tog teksta liči na njega i odražava njegove vrednosti. Pisan je tonom didaktičke propovedi, sa „ličnim dodirom“ na startu, da bi potom poprimio formu memoranduma za sednicu Kabineta u Beloj kući. Sadržajem i ideološkim premisama odražava činjenicu da ni u desetoj deceniji dr Kisindžer ne dopušta pukim činjenicama sveta kakav jeste da poremete poredak njegovih ideoloških vizija i konstrukcija. Da krenemo redom.

Na početku Kisindžer tvrdi da ga „pandemija“ covid-19 virusa podseća kako se osećao decembra 1944. godine, za vreme Ardenske bitke. Kao i danas, kaže on, na bojnom polju je vladao osećaj sveopšte opasnosti koja nije vrebala neku konkretnu osobu, već je udarala nasumice i sa razornim posledicama.

DEGUTANTNI VAPAJ
Poređenje nije besmisleno. Ono je štaviše sasvim adekvatno, ali ne iz razloga koje bi Kisindžer želeo da nam sugeriše. Naime, tokom poslednje nemačke ofanzive u Ardenima, 21-godišnji kaplar Henri A. Kisindžer nalazio se na duboko pozadinskoj dužnosti prevodioca za nemački jezik u 84. pešadijskoj dizviziji američke vojske. On nijednog trenutka nije bio ni u kakvoj opasnosti niti je ikada došao do prvih linija fronta. Izgledi da ga u komandi divizije pogodi neko zalutalo nemačko tane ili dalekodometna granata bili su otprilike isti kao i izgledi da neki zdrav i prav 21-godišnji Amerikanac umre od koronavirusa… što će reći zanemarivi.

Kisindžer potom prelazi na stvar i konstatuje da je očuvanje poverenja javnosti bitno za društvenu solidarnost, za međusobne odnose društava i za međunarodni mir i stabilnost. Ovo je svake hvale vredna izjava. Njen kredibilitet narušava sam izvor. Kisindžerov doprinos „međunarodnom miru i stabilnosti“ uključivao je njegovo prepuštanje golorukih žitelja istočnog Timora, posle odlaska Portugalaca, razularenoj indonežanskoj soldateski. Vojnici pod komandom oficira obučavanih u SAD pobili su trećinu njih. Indonezija se na okupaciju istočnog Timora odlučila decembra 1975, kao što znamo iz dostupnih dokumenata, nakon što je dobila izričito ohrabrenje dr Kisindžera koji se uoči invazije sa Džeraldom Fordom nalazio u zvaničnoj poseti Džakarti. Američka strana je samo tražila da se početak invazije odgodi do povratka delegacije u Vašington.

Henri Kisindžer i Džerald Ford u Ovalnom kabinetu Bele kuće, januar 1975.

Pada u oči Kisindžerova tvrdnja da će, po završetku pandemije, „institucije mnogih zemalja biti percipirane kao neuspešne, bez obzira da li je takav sud tačan ili ne“. Već sada je jasno, međutim, da su svetske, multilateralne i transnacionalne institucije pretrpele daleko porazniji debakl od nacionalnih tela. Ujedinjene nacije su irelevantne, Svetska zdravstvena organizacija marginalizovana, a Evropska unija pokazala se kao nesposobna da pomogne sopstvenim članicama – i nevoljna da malim prstom mrdne za zemlje poput Srbije, koje se članstvu tek nadaju.

Kisindžer je u pravu kada kaže da „svet nikada neće biti isti“. Međutim, nasuprot željama i nadama ovog nezaobilaznog paterfamilijasa godišnjih Bilderberg skupova, iz epidemije će nacionalna država izaći regenerisana i osnažena, nipošto diskreditovana. Sa druge strane, Kisindžerovom srcu odavno prirasli nadnacionalni mehanizmi odlučivanja i arbitriranja teško su ranjeni, možda i fatalno.

U nastavku teksta Kisindžer upozorava da borba protiv epidemije nipošto ne sme da zaseni jednako hitan paralelni zadatak pripreme tranzicije „za oporavak sveta posle koronavirusa“. On sa žaljenjem dodaje da se lideri nose sa krizom pretežno na nacionalnoj bazi, premda posledice virusa ne poznaju granice. Isti poklič, „virus ne poznaje granice“, čuli smo na početku epidemije od francuskog predsednika Emanuela Makrona, fanatičnog evrofederaliste. On ga je izrekao zalažući se za očuvanje otvorenih granica unutar EU bez obzira na epidemiju. Makron je potom svejedno morao da odstupi od svoje dogme i uspostavi pogranične barijere, kao što su to učinili Angela Merkel i lideri ostalih zemalja-članica.

Komično je da Kisindžer koristi istu frazu o virusu koji ne poznaje granice kao argument da posle epidemije treba da usledi nova epoha „globalne kolaborativne vizije i programa“. On priziva diskreditovane mehanizme upravljanja i nakon kraha evro-multilateralizma, koji se desio uprkos istovetnom Makronovom vapaju. Zdravom razumu uprkos, Kisindžer očekuje da će se svet bez roptanja vratiti jednom dokazano disfunkcionalnom modelu kada se prašina slegne i mrtvi sahrane. Vapaj starca za za nečim njemu dragim čije je vreme prošlo delovao bi dirljivo u nekom drugom kontekstu. U ovom, pak, deluje bahato i degutantno.

TRI SAVETODAVNE TAČKE
Kisindžer ne bi bio samouvereni rodonačelnik globalističke elite kada ne bi izneo i svoje preporuke, u tri tačke. (Zanimljivo je da i on i njemu slični uvek iznose programe akcije sa neparnim brojem tačaka, osim ako ih nema 10 ili 12!) Prva njegova tačka se fokusira na „razvoj novih tehnika i tehnologija za kontrolu infekcija i odgovarajuće vakcine za velike populacije“. Pominjanje novih tehnika i tehnologija ukazuje na željene ishode koji obuhvataju nove i neslućene tehnike kontrole nad svakim pojedincem (o detaljima drugom prilikom), a sa kojim ishodom, čije proizvodnje i po kojoj ceni će biti vršena masovna vakcinacija – nije na subjektima kontrole da pitaju. Nema sumnje da će pritom svaki pokušaj otpora biti tretiran na sličan način kao disidenstvo u Staljinovom Sovjetskom Savezu.

Kisindžerov drugi savet je da se što pre zaleče rane svetske ekonomije. On sa odobravanjem konstatuje da su svetski lideri „naučili važne lekcije iz finansijske krize 2008.“  To je uistinu frapantna tvrdnja. Jedina „lekcija“ koju su finansijski oligarsi naučili pre 12 godina jeste da mogu računati na spremnost vlada vodećih zapadnih zemalja da profite tretiraju kao privatne, a gubitke neodgovornih bankara kao kolektivne – teret koji svi poreski obveznici dele podjednako. Na isti način, pri raspodeli ogromnih sredstava – za sada 2100 milijardi dolara, a uskoro možda i više – koje američka vlada ubrzano štampa radi saniranja ekonomske krize izazvane epidemijom, ne treba sumnjati da će velike korporacije sa najuspešnijim lobistima dobiti i kraljevsko parče kolača.

Treća tačka Kisindžerovih preporuka je najinteresantnija: „Očuvati principe liberalnog svetskog poretka“. On tvrdi da je „temeljna legenda savremene države zidinama opasani grad koji štite jaki vladari… uvek dovoljno moćni da zaštite narod od spoljnog neprijatelja“. Po Kisindžeru, epidemija je izazvala anahronu obnovu „utvrđenog grada“ u epohi kada prosperitet zavisi od globalne trgovine i kretanja ljudi. Ovo je jasna aluzija i na želju globalista poput njega da svet funkcioniše bez nacionalnih granica. Ovo je garantovani recept za utapanje autentičnih nacija – pre svega evropskih – u multimilionsku invaziju kulturološki i civilizacijski nekompatibilnih uljeza.

Henri Kisindžer i predsednik Kine Si Đinping u Velikoj hali naroda u Pekingu, 2. decembar 2016. (Foto: REUTERS)

Ovde je legitimno postaviti pitanje: prosperitet za koga? Liberalni svetski poredak za koji se Kisindžer zalaže, a čiji je bio i jedan od tvoraca, zajedno sa starim prijateljima poput Dejvida Rokfelera, značio je preseljenje desetina miliona radnih mesta iz industrijskih centara Sjedinjenih Država u Kinu i druge zemlje trećeg sveta… sa poraznim posledicama za radnike iz Detroita, Klivlenda, Pitsburga i Sent Luisa. Tvorce tog projekta, naravno, dodatno je privukla činjenica da kineski radnici, osim što su jeftini, nemaju sindikate, ne štrajkuju i ne opiru se stepenu eksploatacije koji je još uvek nezamisliv u zapadnom svetu.

Glavni dobitnici u sistemu liberalnog svetskog poretka su bogati, koji čine manje od jednog procenta, i superbogati koji čine 0,1 odsto svetske populacije. U SAD, prema podacima iz 2018, najbogatijih 0,1 odsto raspolaže bogatstvom 196 puta većim od donjih 90% žitelja Amerike. Ispod njih dolazi gornjih 1 odsto Amerikanaca, koji u proseku imaju 40 puta više bogatstva nego donjih 90 odsto. Štaviše, jaz između gornjih 0.1 i donjih 90 procenata dublji je danas nego ikad u istoriji, uključujući period i pre i posle ekonomske krize 1929. Tako enormna koncentracija bogatstva direktno se pretvara u političku moć i u sposobnost vladajućih elita da domaće i međunarodne odnose aranžiraju u svoju korist. Pritom je sam dr Henri Kisindžer već decenijama i ključni akter i obilati korisnik plodova sistema.

Kisindžerova nada da će ovaj duboko morbidni sistem opstati praćena je neizrečenom nadom da će Donald Tramp izgubiti izbore u novembru i da će se na vlast vratiti nosioci pljačkaškog konsenzusa oličeni u polusenilnom demokratskom kandidatu Džou Bajdenu. Tramp je savršeno svestan poraznih posledica globalizacije po samu Ameriku – onu staru, autentičnu Ameriku koju elite prezrivo smatraju „dostojnm gađenja“ (“Deplorables“ –Hilari Klinton), a njihove gradove, sela i farme između Istočne i Zapadne obale SAD zovu „zemljom preleta“ (flyover country).

Ipak, tirada u Volstrit žurnalu na kraju deluje samo kao dašak ustajalog vazduha. Na sceni je sholastičko poigravanje rečima jednog svojevremeno moćnog čoveka koji je na četiri godine od svog stotog rođendana svejedno vitalniji nego što je liberalni svetski poredak kome je on kumovao – i čiji preporod sada priželjkuje.

PRETNjA ILI UPOZORENjE?
U završnici svog teksta Kisindžer apeluje na „demokratije sveta“ da „brane i očuvaju svoje vrednosti prosvetiteljstva“. On nam međutim ne kaže koju varijantu prosvetiteljstva ima u vidu, francusku ili britansku. Da li su mu uzor francuski monstrumi poput Žan Žaka Rusoa koji su utrli put jakobinskom teroru i Robespjeru, pretečama svih užasa 20. veka? Stotine miliona žrtava raznih „izama“ sumorni su plodovi prosvetiteljskog semena zla, fanatične uverenosti da je čovek isključivi gospodar i tvorac svoje sudbine, da je sposoban da sopstvenim razumom reši sve dileme svog postojanja, prekroji svoju prirodu i na ovom svetu dosegne utopiju kraja istorije. To su monstruozne ideje čiji krvavi pir još nije završen.

Vrednosti prosvetiteljstva naravno uključuju princip vladavine prava, vlast zakona a ne ljudi. Degutantno je takve fraze slušati od čoveka koji je bio glavni pokretač ilegalnog bombardovanja Kambodže, na koje je nagovorio predsednika Niksona, čime je utro put Polu Potu i njegovim crvenokmerskim zlikovcima. Usput je dr Kisindžer sa predumišljajem kršio sveti gral prostvetiteljstva, Ustav SAD, time što je operaciju „u interesu nacionalne bezbednosti” zatajio od Kongresa koji je statutarno zadužen za nadzor nad američkim vojnim operacijama u inostranstvu.

Kisindžer upozorava da pitanje „legitimnosti ne može biti rešeno u isto vreme kada i pokušaj da se prevaziđe „covid-19 kuga“. Kuga! Senzacionalistička retorika na steroidima pokazala se kao iskušenje i za ovog majstora uzdržane, čak suvoparne proze. Kada neko koristi reč plague za bolest koja je – za protekla četiri meseca – od 7,5 milijardi žitelja naše planete odnela nešto manje od 70.000 života hronično bolesnih staraca i oko 5.000 svih ostalih – a pritom je taj „neko“ iskusni manipulant i prevejani lisac globalističkih komplota, onda znajte da vas vuče za nos i tretira kao budalu, pa makar bili pretplatnik Volstrit žurnala. Stvarna kuga, „crna smrt”, pokosila je od jedne do dve trećine svih Evropljana 1347-52, verovatno oko polovine svih ljudi, žena i dece Starog kontinenta. Ova Kisindžerova „kuga“ je do sada odnela jednog od sto hiljada žitelja planete Zemlje.

Henri Kisindžer i predsednik SAD Donald Tramp poziraju za fotografe u Beloj kući, 10. maj 2017. (Foto: Molly Riley-Pool/Getty Images)

Na kraju svog teksta Kisindžer kaže da živimo u epohalna vremena: istorijski izazov pred liderima je da upravljaju krizom i istovremeno grade budućnost: „Njihov neuspeh može da izazove požar svetskih razmera“. Ovo zvuči kao jedva prikrivena pretnja: ukoliko ti neimenovani lideri ne budu upravljali krizom i gradili budućnost u skladu sa preporukama dr Henrija Kisindžera, onda će njegovi saučesnici i istomišljenici radije zapaliti svet nego priznati poraz liberalnog globalnog poretka. Retorika na stranu, ovo je najlogičnije i verovatno najtačnije objašnjenje zloslutne poslednje rečenice u Kisindžerovom tekstu.

Ostaje nejasno da li je Henri Kisindžer svoj komentar u Volstrit žurnalu napisao da bi zadovoljio svoju staračku sujetu, ili je to učinio na nagovor drugih. Uistinu zapanjuje banalnost njegovih primedbi i preporukâ u trenutku kada se liberalni međunarodni poredak koji je nastao posle Hladnog rata suočava sa egzistencijalnom krizom.

Kako je primetio moj prijatelj i vašingtonski insajder Džejms Džatras, u trenutku kada su čak i političari poput Angele Merkel bili prinuđeni da priznaju neophodnost ponovnog uspostavljanja graničnih rampi i „kada su prazne fraze globalizma razobličene“, Kisindžer svejedno zahteva oživljavanje disfunkcionalnih institucija i pogrešno zasnovanih vrednosti koje su nas i dovele do sadašnjeg ćorsokaka. Kako Amerikanci kažu, staro kuče ne može se naučiti novim trikovima.

***

Pre skoro dve decenije, kao tek nedavno ustoličeni spoljnopolitički urednik američkog mesečnika Hronike (Chronicles), napisao sam prikaz Kisindžerove knjige Da li je Americi potrebna spoljna politika? (Does America Need a Foreign Policy?). Još tada, kada je slavnom autoru bilo tek 77 godina, bio sam zatečen banalnošću nekih njegovih zapažanja i neinteresantnošću njegovih ideja. U studiji koja bi trebalo da se bavi ključnim izazovima sa kojima se suočavaju SAD, i koja je objavljena nekoliko meseci posle terorističkih napada 11. septembra, nema ni pomena demografskog kolapsa evropskih nacija, masovne muslimanske imigracije i formiranja centara islamskog terorizma širom zapadnog sveta, ili duboke moralne i duhovne krize koja je još tada bila evidentna na obe strane Atlantskog okeana.

Činjenica da je čovek Kisindžerovog ugleda i uticaja napisao knjigu koja je imala ambicije da bude čitana kao putokaz i vodič kroz neizvesnu budućnost, a da pritom nije ni razmotrio mogućnost da se nalazimo na ivici novog kulturnog i civilizacijskog sunovrata, bila je obeshrabrujuća. U drugom poglavlju te knjige Kisindžer se izjasnio kao gorljivi pobornik večnog trajanja NATO saveza nezavisno od pretnji zapadnoj alijansi, ili – bolje rečeno – bez obzira na odsustvo pretnji. Za njega je zapadna alijansa zauvek „polisa protiv novog ruskog imperijalizma. NATO ne sme da izgubi svoj osećaj misije, i da se razvodni i omekša, ili će i Nemačka i Rusija biti u iskušenju da vide jedna drugu kao svoju najbolju spoljnopolitičku opciju“.

Iz ovog je iskaza savršeno jasno da je dr. Henri Kisindžer više od ideologa i aktivnog graditelja liberalnog oligarhijskog poretka. On je takođe, u geopolitičkom smislu, neoriginalni i ortodoksni sledbenik angloameričke talasokratske škole. Još od admirala Alfreda Mahana, preko ser Halforda Makindera, Nikolasa Spajkmana i Zbignjeva Bžežinskog do naših dana, za angloameričke planere velike strategije najveći košmar predstavljaa mogućnost nalaženja zajedničkog jezika – ili ne daj Bože uspostavljanja alijanse – između Nemačke i Rusije. Zato je NATO, samo upola u šali, od svojih najranijijih dana u Vašingtonu definisan kao instrument „da se Rusi drže napolju, Amerikanci unutra, a Nemci – dole“.

Limiti kisindžerovskih manipulacija napokon su omeđeni uspostavljanjem bliskih partnerskih veza, sa nagoveštajima njihovog evoluiranja u alijansu, između dve najveće i najmoćnije sile evroazijskog Hartlenda, Rusije i Kine. Očuvati i širiti NATO kao „polisu osiguranja“ protiv navodnih budućih agresivnih namera Rusije – u stvari kao agresivnu pretnju Rusiji duž njenih zapadnih granica sada – uz istovremeno obuzdavanje Kine unutar prvog ostrvskog lanca na Pacifiku, prevelik je zadatak. On prevazilazi kapacitete sile koja je tek privremeno uživala monopolarni primat.

Henri Kisindžer i Vladimir Putin tokom sastanka u Kremlju, 29. jun 2017. (Foto: kremlin.ru)

Kisindžer snosi deo krivice za takvo stanje, bremenito opasnostima za svetski mir i stabilnost. On je kao guru posthladnoratovskog liberalnog globalnog poretka – čija su pravila igre od početka bila zasnovana na dominaciji celokupnog spektra SAD – direktno doprineo nemogućnosti post-hladnoratovskog detanta između Moskve i Vašingtona. Taj je detant sa stanovišta racionalnog uravnoteženja ciljeva i sredstava geostrateških orijentira, njihove cene i benefita, tada bio kako moguć, tako i poželjan.

Dr Henri Kisindžer je sa odobravanjem gledao na širenje NATO saveza i davanje bezbednosnih garantija novim klijentima u neposrednom susedstvu sa Rusijom, uključujući i tri pribaltičke bivše članice SSSR-a. Time je teoretski prihvaćen rizik sveopšteg nuklearnog rata zarad odbrane zemalja koje nikada nisu bile smatrane vitalnim po američke interese. Time je, štaviše, Amerika postala garant mnogih granica na evropskom istoku koje su bile arbitrarno zacrtane od strane komunističkih vlastodržaca, bez mnogo veze sa etničkim ili istorijskim granicama. Njegov obožavani Meternih bi se ćutke mrštio, o Bizmarku da ne govorimo.

Jedan uistinu suptilni analitičar koji promišlja strateške dileme Amerike kakve su bile na početku novog milenijuma, a koji pri tom nije sputan ideološkim i institucionalnim stegama, otišao bi korak dalje u ispitivanju stvarnih izazova, šansi i opasnosti SAD u kratkotrajnom trenutku američkog imperijalnog trijumfa. Njegov tretman „politikčke globalizacije“ razotkriva u čemu je problem. Kisindžer je od početka bio uveren da će ponašanje nacija u novom veku biti usklađeno sa zahtevima procesa globalizacije koji je „stvorio prosperitet bez presedana“. Skoro dve decenije kasnije, on sa istom nepopustljivom uverenošću i ideološkim blinkerima vidi i svet posle korone. Ovo samo potvrđuje da staro kuče uistinu ne može da nauči nove trikove.

 

Srđa Trifković je spoljnopolitički urednik mesečnog magazina „Kronikls” i vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ekskluzivno za Novi Standard.

 

Naslovna fotografija: Medija centar Beograd

 

Izvor Novi Standard

Kolumna, Svet
Pratite nas na YouTube-u